Pjesništvo Miraša Martinovića u njegovoj novoj zbirci “Krug začaranog vremena“ (Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Podgorica, 2017) je potraga za preispitivanjem ključnih istorijskih i egzistencijalnih tema. U arheologiji pjesničke svijesti istorijsko vrijeme pretvara se u pjesnikovo subjektivno vrijeme. Pod prizmom unutrašnjeg čula za vrijeme, pjesnik auditivno i vizuelno oživljava prošlost. Obdaren je da čuje tajanstvene zvukove pjesničkog vremena koje prebiva u stvarima i događajima kao sveprožmajuća duhovna energija. Martinović svojim poetskim kazivanjem, bilježi ovo nečujno pjesničko vrijeme, tako što njegova svijest postaje medijum pjesničkog a ne hronološkog, kalendarskog vremena. Poezija je najduži oblik sjećanja. Pjesnici otvaraju hermetične svjetove, imaju ključeve za otključavanje tajanstvenih oblika postojanja davnašnjih civilizacija. Pjesnik je alhemičar koji pretvara snove i imaginarno u realnost pjesničkog vremena, upotrebljavajući jezik i riječi. On traži i pronalazi dušu vremena, a ne samo vrijeme, duhovnu stranu događaja a ne samo njihovu pojavnost. Sve je prolazno i neprolazno, vremenito i vječno. Zagledan u magične ostatke drevnih gradova hramova i palata, mogila i nekropola, Martinović postavlja suštinska pitanja, vjerujući da samo pjesničko kazivanje, može tim davno izumrlim svjetovima da podari besmrtni život.
Martinovićev pjesnički svijet, vezan je za temeljno pitanje vremena, začaranosti i kruga. Za njega je vrijeme model sjećanja i oživljavanja, pamćenje u kome se putem prošlosti otkriva budućnost. U njegovoj Levantinskoj poeziji smjenjuju se civilizacije, od vizantijskog istoka do Italije i Kordobe, čitav taj antičko - mediteranski svijet koji se premrežava unutrašnjim Sredozemnim morem od paganskih božanstava do hrišćanske simbolike. Pjesnik je svijest o vremenu, svjesnost u kojoj se naročitim postupkom uspostavlja samosvijest epohe. Identitet. Tu se odvija susret pjesnikove individualnosti i svijeta, u kome se začinje njegov duhovni smisao. Šta je pjesnikovo pamćenje? Memorija u kojoj se sabiraju vremena u slojevitoj pjesničkoj slici bremenitoj značenjima.
Zato je Martinovićeva poezija krug začaranog vremena, tajanstvenost u kojoj se ono nepoznato istovremeno skriva i otkriva. Ona mistična podloga za istorijsko istraživanje, rasvjetljava se sondiranjem pjesnikove svijesti u prošlost u mit, i to gotovo uvijek na poziv nekog artefekta, traga, znaka u vremenu. Pjesnikovo estetsko i istorijsko čulo je seizmički instrument, koji bilježi sve promjene, dinamiku, procese. Čini da sablasti i utvare, mitovi i legende dožive unutrašnji preporod, u kreativnom prostoru stvorenom zarad mašte i fantazije. Za razliku od linearnog vremena hišćanske civilizacije, Martinoviću je bliži antički koncept kružnog vremena, u kome se početak i kraj spajaju u jedinstvenu cjelinu. I panteistička ideja, oduhovljene prirode, u kojoj je pjesnik sve u svemu, pisutan u svakom segmentu prošlosti samo ako dozvoli da njegova reflektujuća svijest, usmjeri svoje pjesničko opažanje na tačno odeđeni dogođaj. Pjesnikova svijest, je postala Alef - tačka, kao u Borhesovoj literaturi, arhimedovski oslonac u kome se kao u živom kaleidoskopu ređaju vremena, događaji i epohe.
Na pitanje ko govori? Martinović odgovara samo pjesnik doista govori ili jezik u njemu govori, preciznije prošlost kroz njega govori. U hermeneutičkom ključu tumačenja prošlosti, kroz dijalektiku pitanja i odgovora Martinović osvaja udaljene prostore, locira ih u svoje besprekorne stilske i jezičke simbole.
Zato njegovu poeziju možemo razumjeti kao veliko dozivanje, onih koji nas nečujno zovu, kao dio kolektivne imaginacije, arhetipske svijesti u kojoj se od mitske sudbine Prevalisa i Doklee, tim pogledom iza na istoriju komuniciramo sa sopstvenom budućnošću. Zato “pjesnici nemaju svoj dom Agalone“ jer je njihov dom vrijeme kao sve - vrijeme, u kome se oslobađa od zakona empirijskog vremena tog uplovljava u sigurnu luku jedinstva i magijskog pjesničkog svijeta.
Pjesnikov osnovni credo, jeste: Pjevam, dakle postojim, postojao sam i postojaću uprkos neumitnom toku vremena. Mi osjećamo, to dubinsko pjesničko saosjećanje Martinovićevo, sa dubinom istorije, savez koji je jedino moguć pjesnicima. U njegovoj poetici, misao o posebnoj ulozi pjesništva zauzima značajno mjesto.
U ključu estetike recepcije, kao jednog od najvažnijih postulata savremene estetike, poezija Miraša Martinopvića, pomjera naše horizonte očekivanja svojim unikatnim pjesničkim jezikom i simboličnim univerzumom. Slikovitost i zvukovnost njegovog jezika, kompoziciona i tematska raznolikost, čine ga jednim od najznačajnijih pjesnika u crnogorskoj književnosti našeg doba. U njegovom pjesničkom mozaiku, idejnost, zvukovnost i značenjski slojevi poetski skladno funkcionišu, stvarajući osobeni verbalni energizam njegovog pjesničkog kazivanja.
Zato što je uspio da kuša “vodu koja izvire iz sjećanja“ (Himna), oslušne glasove prošlosti, upisane na epitafima i rukopismima isklesanim u vremenu kao zakon “da putovanje nije bilo uzaludno“. Njegova opsesija gradovima, koje žive u njemu, kao polisi, mjesta u kojima se stvara kultura i politika, umjetnost i književnost, poziva davno umrle pjesnike Homera i Pindara, krug u kome sve civilizacije svijeta čine jedinstveni simbolični jezik autentičnog pjesničkog govora.
Poezija Miraša Martinovića, “U krugu začaranog vremena“, posvećena je pjesničko mediteranskom uranjanju u prošlost. Metaforički “Krug začaranog vremena“ sabira subektivno i istorijsko vrijeme prošlosti, kao jedinoj sadašnjosti u čijem se okrilju ponovo rađa u riječima pjesnika. Izbor iz brojnih Martinovićevih zbirki pjesama obogaćuju ovaj novi poetski zapis “Krug začaranog vremena“, stvarajući jedinstveni pjesnički opus, razabiramo velike pjesničke snage koja čini njegovu unutrašnju energiju. Čini se da je novonastala pjesnička cjelina, jedinstveni glas u kome prepoznajemo minule civilizacije i njihove simbole, mitske priče i legende, slavne pjesnike i filozofe, melanholične sanjare i proroke. Poezija u kojoj lutaju duše davno zaboravljenih glasova prošlosti, razgovor sa istorijom u kome oživljavaju davno razoreni gradovi i spomenici.
Ako je “sjećanje sadašnjost“ kao što tvrdi Novalis, pjesništvo je riječ u kojoj je arhivirano cjelokupno iskustvo čovječanstva. Jezik u kome se u hajdegerovskom smislu uspostavlja istina. Opservacija u svijetu u kojem se razotkriva njegov najdublji smisao, nepoznat egzaktnom duhu nauke i filozofije.
Martinovićeva poezija nas uči da je pjesnikov glas, svijest u kojoj se dovodi do riječi ono prošlo, bez čega prošlost ne bi postojala jer ne bi došla do riječi. Na raskršću civilizacijskih susreta, različitih kultura i religija, na razmeđi propasti starog svijeta, on pjeva o davno izgubljenoj ljepoti. Da bi onom što bi zanavjek bilo mrtvo podario živost života. U klepsidri vremena sve što čovjek izgrađuje vrijeme razgrađuje, poezija ovjekovječuje.
Pred čitaocima se otvara mogućnost da se upuste čarobnim svijetom Martinovićeve poezije, drevnim mitološkim slojevima, umreživanjem različitih simbola od antičkih civilizacija, Grčke i Rima, biblijskog predanja, hrišćanskih postulata iz kojih je sazdan njegov poetski svijet. Kao svojevrsni intimni lirski zapis, memento “izumrlih naroda koji se kroz ovo predvečerje oglašavaju“, Martinovićeva poetska naracija ima jedinstveno estetičko i poetičko načelo. Pritom, njemu najbliže, antičko - mediteransko nasleđe, pulsira kao unutrašnji ritam, istorijska hronika, metafora različitih uticaja koji su se u dugim istorijskim epohama doticali na ovom tlu.
Čini se da Martinovićev književni govor, koji možemo smjestiti u žanr istorijske poezije, kazuje pjesničkim slikama i metaforama, onu stranu istorije nepoznatu za pozitivistički duh istoriografije. Moć pjesničke riječi je da svojim kazivanjem, otvori dveri prošlosti, rastvori teško breme i naslage vremena, otškrine tajanstvene odaje, u kojima se skriva neprocjenjivo blago, znakova i tragova veličanstvenog ljudskog umjeća. Sve ono što bi bez svete djelatnosti poezije bilo zauvijek izgubljeno u tami vjekova.
Prošlost govori kroz pjesnika, pjesnik je glasnogovornik njenih najdrubljih istina, same suštine ljudskog postojanja. O tome kazuje pjesnik svojim dubinski proživljenim najličnijim idejama i osjećanjima. Miraš Martinović, je po tome osoben i jeste jedan od najznačajnijih crnogorskih književnika. Po tom dramatičnom kruženju vremenom, začaran do dna enigmom nastajanja i nestajanja civilizacija, sposoban za sudbinski susret, u kome ponovo živi sve ono što je nekad živjelo. Najznačajniji dio Martinovićevog opusa, čini upravo mogućnost preseljavanja iz vremena sadašnjeg, brisanje barijere među vremenima, ulazak u bezvremeni prostor u kome mu se otvaraju guste zone istorijskog značenja.
Pjevajući o prošlim vremenima i događajima, on upisuje sopstveni glas, čežnjivu nostalgiju, melanholičan komentar nad krhkom postojanošću, razgradljivošću svega ljudskog. I slava i čast, sa te pjesničke razine dođu kao ništa. Rezigniran ton, Martinovićeve lire, od početnog do posljednjeg stiha, je najuočljivija emocionalna rezonanca u kojoj raspoznajemo pjesnikov istinski žal nad prolaznošću i vremenom. U pjesmi “Pogledaj“ pjeva: Sve je trošno / Stvari i ljudi / Gradovi, velika utvrđenja / nešto ipak preživi / kao taj Prsten i taj / Duh koji treperi.
U neiscrpnoj prošlosti, toj riznici za pjesnike, kao u pjesmi “Odbrana“ ređaju se Sofokle i Vergilije, David i Mojsije, Homer, Eshil i Pitagora, filozofi i pjesnici, matematičari i naučnici, čija djela čine identitet ljudske duhovnosti. Pjesnik je po tome građanin Aleksandrije. To je znak da je Aleksandrijska biblioteka univerzalna, memorija čovječanstva, kosmos u kome se čuva sve što je vrijedno i neprolazno. Pohvalu “Boginji pjesništva“ i “Muzi sjećanja“ u istoimenoj pjesmi treba razumjeti u kontekstu Martinovićevog shvatanja misije pjesništva. Poezija je satkana od riječi i sjećanja, snova i priviđenja.
Martinović zapisuje: “U prošlosti smo našli svoju budućnost - znak da putovanje nije bilo uzaludno (Mel (pomeni)“, definišući poetsko stvaralaštvo kao osobeni vid napuštanja sadašnjosti. Mogućnost da se u onom dogođenom prošlosti pronađe vizija budućnosti. U govoru poezije, obnavlja se svijet, riječima postanja, kao u onoj prvobitnoj riječi, koja je bila u početku i kroz koju je postalo, sve što je postalo. Zato i kaže: Tvoju kuću zidam riječima, imaginacijom. Temelje iznova preziđivah / iznova, dizah je snovima (Kuća od riječi). Nema poezije bez snova. I zato se o poeziji ne da lako pisati. Pjesnici žive u individualnom iskustvu svijesti, dok kritika treba da objasni ono što je zajedničko i univerzalno.
Pjesnik je usamljenik, koji luta vremenskim zonama u potrazi za istinom. On pozajmljuje glas, onome što je bilo da bi se ovjekovječilo i nastavilo postojanje kroz pjesništvo. Pjesnik je glasnogovornik izgubljenog vremena, njegov glas je zvuk koji se brzinom svjetlosti emanira kroz vrijeme.
Čitanjem poezije Miraša Martinovića stiče se utisak da je riječ o pjesniku intenzivnog estetskog čula za minulu ljepotu u njegovoj idealizovanoj slici istorije. Njegov jezik je skladno komponovan od originalnih sintagmi, leksike, simbola i mitova, asocijacija. Poetičan i slikovan u isti mah.
Osim toga, pada u oči Martinovićev kosmopolitski zasjek u srce mediteransko - evropske civilizacije. Bezavičajnost i svagda prisutnost i svuda prisutnost u prisnosti bez izuzetka je odlika velikih pjesnika. Njemu su podjednako važni simboli istočnog i zapadnog hrišćanstva i paganski svijet mnogoboštva. Njegovo levantinsko pripovijedanje cirkularno koristi vizantijsko - istočne i zapadno - evropske mitologeme. Njegove pjesničke slike, vezane su za ključne teme svakog velikog pjesništva, vrijeme, smrt, ljubav, život. U toj svojevrsnoj igri sa vremenom, pjesnik je sudionik vječne igre, igre svijeta, sa idejom da ne pro - igra smisao pjesništva. Pjesnik je svjedok vremena, savjest bez koje naša civilizacija ne bi bila ono što jeste. On se ne mijenja, svagda isti glas od Homera do Helderlina i Jejtsa koji najavljuje da je naš razlaz sa prirodom imaginaran. U tom svjedočanstvu, postoji samo čovjek i njegova sudbina. I to je Martinovićev koncept pravde i jednakosti: “Iz pamćenja se vaspostavljalo - kraljevi, događaji, snovi, sveti govor / ne prateći istorijski hod, već dublju intuiciju pretvorio sam ih u riječi“ (Kraljevstvo). Poezija je azil u kome se smješta jezik koji govori, ne o istorijskom vremenu već, pjesničkom vremenu - vječnosti. U jeziku poezije vrijeme dobija drugu dimenziju u odnosu na časovničarsko vrijeme. Intuicija je osnovni ogranak pjesničkog umijeća, u koju Martinović bezrezervno vjeruje. U tom svijetlu prekida se kauzalitet i ljudska logika, evidencija čula, stremljenjima u kojima se gleda da bi se vidjela čista suština.
U Martinovićevoj pjesničkoj viziji prevladava njegova empatija prema izumrlim kulturama i gradovima. Njegove pjesme su himne spjevane u čast nestalih božanstava, koji se oživljavaju u njegovim pjesničkim metamorfozama i višeglasjima.
Kao vječni Bibliotekar, pisac sakuplja, bilježi sve metamorfoze u svom pjesničkom ljetopisu, arhivira u govor u slova “kraljevstvo riječi“, izgubljene epohe. Za njega je “osmijeh Ilirke“ u Previlisu, nevidljivi trag u kojem čuje zvukove koje niko ne čuje osim pjesnik. Da bi sačuvao od zaborava potonulu Atlantidu, pjesnike i gradove, Pindara i pjesnika iz Doklee, Apolonove suze i Origena, neuništivom snagom poezije.
Sporazumijevanje sa prošlošću proističe iz pjesnikovog povišenog emocionalnog raspoloženja, kojim hvata unutrašnju rezonancu, energiju koja se izračuje iz prostora čije su gradove zbrisani sa lica zemlje. Na krhotinama, materijalne i duhovne zaostavštine svojim osobenim čulom, melanholičnim saosjećanjem gradi svoj pjesnički univerzum, u kome pulsira tragično osjećanje života. Na točku vremena mjenjaju se civilizacijski krugovi, bez prestanka, samo je pjesnikova svijest vječno budna staza, kojom hode odabrani u velikom hramu poezije kao svetilištu u kome se savladava neumitni tok vremena.
U čarobnoj zemlji sjećanja, gradovi za Martinovića imaju osobena značenja: “Svi mi nosimo gradove / često ne znajući za njih / Gradove čije smo temelje duboko ukopali / a kule digli u nebo“. Grad je fenomen koji opsesivno privlači pjesnikovu pažnju, grad - polis u kome se stoljećima odvija život, forum, trg, agora, rađa umjetnost i filozofija, čuje “besmrtna“ stvaralačka muzika, gradi ono nerazorivo: “Da sve nije zaludno“.
U lirici Miraša Martinovića, funkcioniše postmodernistički postupak, miješanje vremena, sadašnjeg i vremena o kome se govori, oponašanje stila, jezika i ideja davnašnjih epoha, dokument i fikcionalnosti, što njegovoj poeziji daje posebnu dimenziju. Osobito, multižanrovsko miješanje tekstova književnosti, istorije, filozofije. Svojevrsno poigravanje sa književnim tekstovima, simbolima, intertekstualnim umrežavanjima. Poigravanje na fonu intertekstualnosti što njegovoj poeziji osigurava originalan semantički potencijal. Pjesnik govori u ime mrtvih pjesnika i filozofa, kao u poemi “Bio sam“ posvećenoj Svetom Avgustinu, biskupu u Hiponu u sjevernoj Africi. Palimpseističkim postupkom, slojevitog pisanja, Martinović postiže unutrašnji ritam i gustinu, takođe i svojevrsnu kulturološko mapiranje ključnih simboličkih čvorišta evropske civilizacije.
Najzad, cijela zbirka čini jedinstveni pjesnički otpor zaboravu. Vavilonsku biblioteku, odledalo u kome svijet prošlosti čini jedinstvenu pojavu: “Ep o Gilgamešu je preživio“. Martinovićevo uranjanje u duh prošlosti, njegovo prožimanje i stapanje, nosi pečat ličnog, duboko proživljenog iskustva. U njegovim pjesmama prigovaraju iščezli pjesnici, i porušeni gradovi, vrijeme i istorija, riznice mudrosti i znanja. Pohvala knjizi, kao neuništivom zapisu velike kosmičke Biblioteke: “Postoji knjiga iz koje su rođene sve knjige, misli, svi zapisi“ (Biblioteka).
Poetsko slovo završava se kratkim stihovima, izuzetne pjesničke sugestivnosti: Vjerujem / Rodiću se / U nekom vremenu / Opet / Biću / Pjesnik. Miraš Martinović vidi život kao cjelinu u kužnom kretanju vremena, u kome se sve vječno obnavlja i počinje ispočetka. Njegova poezija prati te unutrašnje metamorfoze uočavajući njihove veze skrivene, za običnog smrtnika, osim za pjesnike: Jer pjesnicima kao i bogovima sve je oprošteno. Zato čitalac, kada se odluči na duhovnu avanturu čitanja, ulaskom u začarani vidokrug Martinovićeve poezije, u tom svojevrsnom svijetu heraklitovskom, panta rei, uočava ono bitno jedinstvo.
Uprkos promjenama, ono što je vječno, jeste čovjek - pjesnik, stihotvorac u čijem kazivanju minula prošlost postaje sadašnjost.
Pjesnički dodir sa drevnošću
Martinovićev pjesnički govor, ustvari je raz–govor, pokrenut iz slojevitih kulturoloških naslaga evropske civilizacije. Na razvalinama opustjelih gradova, pred porušenim bedemima i mrtvim kamenjem, pjesnik pronalazi tajanstveni kriptogram, čuje bešumne glasove iz tamnog vilajeta prošlosti. U kamenim škrinjama, zidinama kuća, porušenim tvrđavama, uništenim mozaicima pronalazi tajne šifre iz kojih iščitava duhovnu povijest: “Pjesnici su bačeni u svijet bez doma, bez zaštite i nadzora / Bez boga, ali su svoji / Jedino tako i takvi mogu pjevati“ (Doček Suncu).
Pjesnik je poietes, stvralac u čijem pjesničkom dijelektu iskrsavaju isčezli životi, ljudi i događaji. Bezavičajnost je, svojstvena pjesnicima koji čuju šumove i zvukove vremena što je u promjenljivostima i fragmentima ostavilo svoja svjedočanstva, kao dokument, zapis u kamenu, trag čijim se putevima kreće pjesnička imaginacija.
Sudeći po Martinovićevim stihovima, ukrštanje istočnih i zapadnih civilizacija, dobija u njegovoj poeziji posebno značenje. Njegova poezija vibrira, iznutra, kao naročiti dosluh sa prošlošću, putovanja davno nestalim, kulturama. Dodir sa prošlošću, kroz prsten sa likom boginje Artemide, slova grčkog alfabeta otvaraju prostore, kapije, palate, rezidencije, mauzoleji i zidine, i sve što je podsjetnik za pjesnikovu emociju. “Strašni pogled istorije / spušta se na moje lice / Osvjetljava nekropole / mauzoleje, i hramove“.
Galerija
Bonus video:
