Enes Halilović, pripovjedač, romansijer, pjesnik i dramski pisac rođen je 5. marta 1977. u Novom Pazaru.
Objavio je zbirke poezije: Srednje slovo (1995, 2016), Bludni parip (2000), Listovi na vodi (2007, 2008, 2008), Pjesme iz bolesti i zdravlja (2011) i Zidovi (2014, 2015), zbirke priča Potomci odbijenih prosaca (2004), Kapilarne pojave (2006) i Čudna knjiga (2017), drame In vivo (2004) i Kemet (2009, 2010) romane Ep o vodi (2012) i Ako dugo gledaš u ponor (2016). Zabiljeležio je 172 zagonetke koje je objavio u uporednoj analizi Zagonetke (2015) koautorski sa Elmom Halilović.
Osnovao je književni časopis Sent i književni webčasopis Eckermann.
Priče, poezija i drame Enesa Halilovića objavljene su u zasebnim knjigama na engleskom, poljskom, francuskom, makedonskom, turskom, albanskom i bugarskom jeziku, a proza i poezija je prevođena na engleski, njemački, španski, ruski, arapski, turski, francuski, poljski, rumunski, ukrajinski, mađarski, slovenački, letonski, albanski, makedonski, grčki, bugarski i katalonski jezik.
Halilović je zastupljen u brojnim pjesničkim i proznim antologijama u zemlji i inostranstvu. Dobitnik je Zlatne značke za doprinos kulturi kao i književnih nagrada „Meša Selimović“, „Branko Miljković“, „Đura Jakšić“, „Ahmed Vali“ i „Stevan Sremac“, a za urednički rad u Sentu dobio je nagradu „Sergije Lajković“.
Kako je nastajao roman „Ako dugo gledaš u ponor”?
- Roman je nastajao u tišini. Četiri godine. Pisao sam ga u Sarajevu, Novom Pazaru, Baru i Beogradu. To je upletena priča o profesoru Sipcu, humoreska, i o Nejri Bugarin, tragedija. Dvije priče se stope u jednu. To je moje djelo nad kojim sada ćutim. Ostavljam ga vremenu i prostoru, ostavljam ga istoriji. Neka bude svjedonačanstvo onoga što je bilo. I neka bude moj prilog tumačenjima ljubavi.
„Ako dugo gledaš u ponor i ponor gleda u tebe“ je čuvena Ničeova misao. Kako se ona uklapa u sudbine vaših junaka?
- Moj roman je na neki način i dokaz te Ničeove misli čiji sam dio uzeo za naslov. Treba gledati, treba dugo gledati, u živote, u naš život, u sreću i nesreću, dugo posmatrati. I sve što gledamo može u nas pogledati. Uzajamni pogled je to što nam treba. Niče kaže i da onaj ko se bori sa čudovištima mora paziti da i sam ne postane čudovište. I ponor gleda u nas ako mi u njega dugo gledamo. Ne plašim se zla, nego se plašim da i ja ne postanem kao on boreći se protiv njega.
U podnaslovu romana piše da je to „dijalog o praznini“. Jeste li htjeli da naglasite Ničeov nihilizam i poricanje svih normi i vrijednosti?
- Ja ne poričem sve vrijednosti. Ja ne poričem niti jednu vrijednost. Ja samo vidim da pojedini ljudi umjesto punoće vide prazninu. Otac moje junakinje ima i prazne rukave. Govorio sami o životu invalida koji na razne načine dopunjava prazinu koju nosi, ali borbom on uspijeva da nadoknadi ono što nema. Borba je punoća. Život je borba. Dakle, samo onaj koji se bori za neke vrijednosti može biti ispunjen. I estetika je vrijednost. Čovjek koji iz sebe izvrca roman ne osjeća prazninu nego punoću.
U ovoj knjizi opisali ste tranzicijski ponor društva. Jesu li vaši junaci žrtve tranzicije ili je u pitanju usud?
- Pisac je svjedok. Ja sam svjedočio o tim tranzicijskim godinama onako kako sam ih vidio. Sve to što piše u romanu zaista se dogodilo. Prepisano iz zbilje. Želio sam da posvjedočim o svim tim kriminalnim radnjama, drogi, prostituciji, o ugrožavanju siromaha, o iskorišćavanju slabijeg, o jadu jadnoga i oholosti ohologa. Zar ne bi tužno bilo da niko nije ispričao istinu? Ratovi su svakog gurnuli u ponor, a neki su baš uživali u tom ponoru.
Iza trgovine teksasom kriju se mnoge nelegalne i nemoralne radnje. Kako se vaši junaci snalaze u njima?
- Moram istaći da jeste droga uglavnom u Novi Pazar dolazila kroz teksas, ali treba da dodamo da su se teksasom bavili i mnogi pošteni ljudi. Dakle, nije svaki trgovac teksasom bio kriminalac. Taman posla. Ima mnogo čestitih ljudi koji se tim poslom i danas bave i to su zaista uspješni privrednici i oni su žrtve tih kriminalnih grupa koje su unosile drogu kroz teksas i tako spuštale cijenu realnih teksas proizvoda. Mafija je na taj način zadala najteži udarac realnom biznisu, jer je spuštala cijene proizvoda, a policija i pravosuđe nijesu se bavili tim pitanjem, tj. nijesu zaštitili realnu ekonomiju.
Bolest i grijeh su saputnici vaših junaka. Djeluju li katarazično na njih?
- Katarzu treba tražiti u svemu što nas okružuje i što nam se dešava. Katarza je pra-tema. Mišljenja sam da bolest može pročistiti ljude, iskušenja kroz koja čovjek prolazi su bogatstvo čovjekovo. Bolest je tiha vatra. Svaki bolesnik je bogatiji za iskustvo bolesti.
Opisali ste trgovinu ženama, ubistva, zavisnike od narkotika, siromaštvo. Da li se neki ljudi i događaji prepoznaju i kakva je reakcija vaših sugrađana?
- Pa ima stalno onih koji govore o prepoznavanju. Sve što se dogodilo u romanu dogodilo se i u realnom životu, ali moji čitaoci reaguju veoma pozitivno. Kažu mi da je trebalo neko da kaže istinu, jer istina je kao lijek, svima je potrebna. Dobronamjerni ljudi se ne plaše istine. Nikada nijesam dobio više pisama od čitalaca, više reakcija. Raduje me da je širok krug čitalalaca odreagovao na moj roman. Ljudi mi pišu, kometarišu roman. Moja priča sada pripada i svakom ko je pročita, možda je sada više njihova nego moja.
Nastavljač ste bogate tradicije pripovijedača u Sandžaku. Je li to obaveza ili privilegija?
- Nema obaveze. Možda jeste privilegija što sam ovdje gdje jesam. Ja živim svoju sudbinu i pričam priče. Moja sudbina je i u mom imenu zapisana. Enes, to ime u prijevodu znači onaj koji priča priče. Naravno, ovdašnje pripovijedno majstorstvo usmenih majstora, ali i pisaca vjerovatno ima odjek i u mom pričanju.
Osnivač ste i urednik časopisa Sent i Eckermann, kako danas opstaju književni časopisi?
- Teško, ali opstaju. Sent je štampan, a štampanje je skupa rabota. Eckermann je jeftiniji jer je na netu, ali se mnogo čita. Ogroman broj čitalaca posjećuje Eckermann. Otvoreni smo za sve narode, jezike, poetike, generacije… mislim da samo otvorenost vodi u kvalitet.
Kako sebe vidite kao pisca, jeste li prvenstveno pjesnik ili prozaista?
- Ja sam i pjesnik i prozaist. Pjesnici kažu da sam bolji kao prozaist, a prozaisti kažu da sam bolji kao pjesnik. Nadam se da su u pravu i jedni i drugi.
Nedavno ste objavili Čudnu knjigu, čudnu književnu kompoziciju koja se dobrim dijelom dešava u Crnoj Gori, Herceg Novom, Petnjici, Rožaju, Ulcinju, Bijelom Polju…
- Čudnu knjigu čine kratke, čudne priče. Cijeli Balkan je čudno tlo, a i život zna da bude čudan. A i pisci su čudni ljudi. Sve se uklopilo u čudnost, a ja sam nemoćan da napravim čudo. Kao pisac, čudim se, a čuđenje je, kako smatra Bloh, početak filozofije. Ja bih dodao da je čuđenje šifra umjetnosti. Nema umjetnosti bez čuđenja.
Nigdje do sada nijeste više govorili o sebi kao u Čudnoj knjizi. Pominjete mnoge rođake i pretke, možda najsentimentalnije govorite o Vašem djedu koji je radio kao vozač autobusa na liniji Bijelo Polje - Ulcinj. Da li ovim potvrđujete da su rodbinski odnosi u srži literature?
- Rodbinstvo nosi emociju, a ona je u srži literature. Moj djed Šaban Džanković decenijama je radio kao vozač, bio je dobrodudušan i ponosit, pošten čovjek koji je imao lijepu riječ za svakoga, pa i za mene. Nekoliko minuta uoči smrti, reče mi: dođi da te djed još jednom poljubi. Kako da zaboravim toplinu i dubinu tog čovjeka? To se urezalo u meni.
Željeli su da sakriju moj roman
Nedavno ste za roman dobili nagradu Stevan Srenmac za najbolju proznu knjigu u Srbiji objalvjenu u 2016. Šta vam znači ovo književno priznanje, da li je Sremac imao uticaja na vaše pisanje?
- Ne mislim da je Sremac uticao na mene koliko ni ja na njega. Neosporno, riječ je o piscu koji je uticao na mnoge. Obradovan sam nagradom, veoma, naročito zato što su se razvezale sve spletke oko mene. Bile su tokom prošle godine tri spletke kojima su tri različita faktora željela da sakriju moj roman, da ga sklone, da ga učine nebitnom knjigom na gomili knjiga... Nakon ove nagrade sada se vidi da su se te spletke razvezale, sada smiješne leže na đubrištu istorije. Roman je već preveden na makedonski, a moj agent pregovara za prevode na pet-šest velikih jezika. Nadam se da mom romanu tek predstoji život. Ne ovisim o ljudskoj milosti niti o kolegijalnosti.
Bonus video:
