(Salman Rushdie: Dvije godine, osam mjeseci i dvadeset osam noći, prev. Igor Buljan, Vuković i Runjić, Zagreb, 2017.)
Dvije godine, osam mjeseci i dvadeset osam noći, odnosno tisuću i jednu noć, trajalo je Doba čudnovatosti. U tom dobu puknula je membrana koja dijeli zemaljski i onostrani svijet i kroz procijep, na mjestu kozmičke 'crvotočine', provlačili su se razni džini i džinice. Ljudsko i nadnaravno, razum i iracionalno pomiješali su se tako u velikoj juhi kaosa koji u mnogo čemu nalikuje kaosu naše stvarnosti. Najprije su se pojavili znakovi, zatim je izbio Rat svjetova: ne između gornjeg i donjeg svijeta: ne-ljudskoga i ljudskoga, nego rat između Svjetla i Tame, dobrih i zlih džina/ica i njihovih zemaljskih vodiča i junaka. Znakovi čudnovatosti opažali su se posvuda: vrtlar Geronimo odvojio se od tla i živio lebdeći u njujorškom predgrađu, rodilo se 'dijete istine' koje je pogledom znalo unakaziti lice svakog prevaranta i primatelja mita, a u sobu Jimmyja Kapoora, neuspješnog strip - crtača koji nije imao uspjeha sa ženama ušuljala se jedne noći sama velika džinica, preobražena u seksipilnu strip-junakinju nalik na Laru Croft. Svi ti ljudi nosili su isti fizički biljeg - nedostajala im je ušna resica. Po njemu su se prepoznavali kao potomci pramajke, glasovite džinice Dunie i praoca, glasovitog smrtnika, arapsko-španjolskog filozofa Ibna Rušda. Bila su to djeca iz mješovitog, zemaljsko-onostranog braka, koja do početka Doba čudnovatosti nisu ništa znala o moćima svoje bastardnosti.
Pripovjedni eklekticizam
Dio je to fabule romana 'Dvije godine, osam mjeseci i dvadeset osam noći' Salmana Rushdija, i već tih nekoliko redaka, vjerujem, dobro ocrtava njegovu fantastičnu poetiku, imaginaciju i bogatstvo motiva, kulturoloških signala i značenja. Elementi fantastičnoga ubačeni su u fikcijski realitet, pa se unutar jednog pripovjednog svijeta spretno izmjenjuju razine zbiljskoga. Aluzije na našu, izvanknjišku stvarnost su jasne, iako je sam pripovjedač smješten u budućnost. On se, naime, sjeća tog Doba čudnovatosti i velikoga rata, nakon kojega se uspostavio novi poredak razuma. Osim što se igra sa žanrovima utopije i distopije, Rushdie više negoli u ijednom od svojih ranijih romana inzistira na humoru i nesputanom kombiniranju različitih pripovjednih kodova: mitova, bajki, ljubića, filozofskih dijaloga, klasičnog realističkog pripovijedanja itsl. Kulturološki i intertekstualni signali su toliko brojni da se mjestimično čini da će se forma raspuknuti. Od 'Tisuću i jedne noći' preko aludiranja na scene iz kultnih filmova do citata iz vlastitih djela - sve to Rushdijeva imaginacija uspijeva zagrabiti i preraditi u jednoj priči. Rezultat je roman sklopljen od različitih pripovjednih tradicija i konvencija, jedinstvena i zahtjevna eklekticistička forma kakvu može osmisliti i usmjeravati samo iznimno talentiran autor kakav je Rushdie. Ali, upravo zato što je to Rushdie, pisac silno zavodljive imaginacije i autor remek-djela poput 'Djece ponoći', čitateljski horizont očekivanja je vrlo visok, pa se greške i slaba mjesta lakše uočavaju.
Razum i ne-razum
Sam je Rushdie rekao da je ovo 'knjiga o razumu i ne-razumu', i doista u njezinom je temelju - kada oljuštimo sve motive i aluzije - odnos između razuma i vjere (kao praznovjerja, kao religije i kao monizma). Naime, sukobi džina u romanu odraz su sukoba i različitog shvaćanja odnosa između čovjeka i boga kod dvojice filozofa vrlo važnih i za islamski/istočni i za kršćanski/zapadni svijet: Ibn Rušda (Averroesa) koji je živio u arapskoj Španjolskoj i bio ključni posrednik između grčke kulture, ranog islama i renesanse te veliki komentator Aristotela, i Al Gazalija, poznatog islamskog teologa, mistika koji je davao prvenstvo vjerovanju nad mišljenjem.
Naime, paralelno s glavnim pripovjednim tokom u romanu, Ibn Rušd i Gazali stotinama godina nakon smrti vode svoje prekogrobne dijaloge o vjeri i nevjeri. Gazali potom potiče zle džine na djelovanje i izaziva rat za konačnu pobjedu vjere nad razumom. Po njemu 'vjera je naš dar od Boga a razum naša mladenačka pobuna protiv nje', pa ćemo se 'u odrasloj dobi u cijelosti okrenuti vjeri za što smo i rođeni'. Ibn Rušd sasvim suprotno inzistira na prvenstvu razuma nad vjerom, govoreći da su upravo 'pobožni najgori Božji zagovornici', da 'religija odvraća ljude od Boga' i zato tek onda kada nestane taj rigidni sustav u kojem se vjerovanje temelji na ljudskom strahu mi ćemo 'počet živjeti u Božjoj istini'.
Gazali na kraju izgubi rat, njegova vojska nije nadmoćna, jer džini su zlonamjerna, ali i lažljiva, lijena, inferiorna bića kojima je zapravo seks najdraža zabava. Tako će nakon Rata svjetova i poraza sila mraka, nakon Doba čudnovatosti i fanatizma nastupiti doba razuma, kada se procjepi zatvaraju i 'crvotočina' nestaje. To je zapravo 'vrtlarski svijet' u kome ljudi poput Geronima postaju junaci, 'miroljubivi, civilizirani svijet gdje se naporno radi i gdje se poštuje zemlja'.
Protiv fanatizma i dogmatizma
Za Rushdija istina je sasvim na Ibn Rušdijevoj strani. Cijeli je roman tako ispisan kao satiričko-komični obračun sa svakom oktodoksijom, kao vrckava, literarna hereza i kao umjetnička kritika vjerskog fanatizma, dogmatizma i uopće svakog sustava koji teži ka totalnosti i počiva na slijepom vjerovanju, strahovima i represiji.
Ta kritika nije usmjerena samo na fanatizam nekih muslimana i nasilje koje se provodi u ime jedne interpretacije islama, kako bi netko zbog Rushdijeva života obilježena Homeinijevom fatvom nakon objave Sotonskih stihova ili pak zbog današnjeg uspona ISIL-a i njihova terorizma, mogao pomisliti. Rushdie je naime roman počeo pisati prije rata u Siriji i uspostave islamskog kalifata, da bi se kad ga je završio i objavio (u originalu 2015.) neke njegove vizije pokazale realnima. Osim toga, on izravno aludira u romanu i na američke sektaške crkve, nasilje Zapada u ime tobožnje svetosti, globalnu vjersku zaluđenost i neokonzervativizam koji pod motom povratka božjim i prirodnim zakonima ugrožava temeljna ljudska prava i sužava demokratske slobode.
Umjetnost, imaginacija, humor, ironija…, time se, po Rushdiju, mogu dobiti bitke za razum. Naizgled paradoksalno, ali dubinski razumljivo, fanatizam se može pobijediti i umjetničkom fantazijom koja je uvijek iskaz neke slobodne 'mozgovne igre' čovjeka-stvaratelja.
No, za pisanje o Ibn Rušdiju sam Salman Rushdie imao je još jedan važan, osobni razlog. Naime, piščev otac je diveći se Ibn Rušdu davno odlučio promijeniti njihovo obiteljsko prezime u Rushdie. Takvi svjesni odabiri određuju više od onih naslijeđenih; i sam pisac u jednom intervjuu zato i kaže da je oduvijek znao da će jednom pisati o tom velikom arapsko-europskom filozofu.
Koncept i izvedba
Svoj roman o razumu i ne-razumu Rushdie je vrlo dobro zamislio: likovi i motivi precizno su odabrani, žanrovske igre logične, aluzije i signali jasni, slojevitost i bogatstvo značenja osigurani. No, u izvedbi ima dosta nedostataka, pa je roman puno zanimljiviji za naknadnu interpretaciju, nego što se uživa u čitanju svih njegovih dijelova. Čudnovatosti se povremeno otimaju kontroli, kaos svijeta postaje kaos pripovijedanja, a izvedba završnog dijela doba razuma nije dojmljiva kao drugi dijelovi. Uz to, erupcija motiva i kulturnih signala zamara, neki motivi koče pripovijedanje, a zbog brojnosti likova i događaja povremeno izmiče fokus.
Ukratko, onakvo umijeće imaginacije i pripovijedanja, kakvim je Rushdie očaravao u nekim prethodnim romanima, posebno u 'Djeci ponoći', nije pokazao u ovom romanu. Možda je jednostavno zamišljena cjelina bila previše eklektična da bi se mogla skladno izgraditi, možda je presudila želja da roman, uza sve, bude i duhovit i zabavan. No, unatoč greškama, pošteno rečeno, ipak je to Rushdie, veliki književni mag današnjice koji je uzbudljiv i u svojoj manje uspjeloj čaroliji.
(tportal.hr)
Bonus video:
