ARHITEKTURA: KAD GRADSKI SEKRETAR POZIVA NA MEGDAN...

Dvoboj kod Doma revolucije

Ako poziv na megdan koji mi je upućen od strane Nebojše Adžića nije klasičan primjer zamjene teza, što bi rekli stari Nikšićani, onda ja ne znam ništa o tzv. namjernim logičkim greškama. Zar ne treba, po scenariju, da ja zovem Adžića na megdan...
133 pregleda 15 komentar(a)
Dom revolucije
Dom revolucije
Ažurirano: 18.11.2017. 19:18h

...a da l' ga je progutala,/ il' ga nije progutala,/ to ni ona nije znala/  jer je bio mrak,/ jer je bio mrak...

Duško Radović, "Kad je bio mrak"

Uzeh da pišem pismo Svetislavu G. Popoviću, dekanu Arhitektonskog fakulteta u Podgorici. Strogo proceduralno, da se razumijemo, ništa personalno. Ipak sam se mučio oko intonacije. Kojim tonom, falim te bože, da se obratim uvaženom recipijentu. Očinski-toplo, uz stanovitu dozu patroniziranja. Možda revoltirano, uz latentne nagovještaje prezira. Ili pak strogo-službeno, uz vrlo direktna pozivanja na visoke etičke standarde. Distancirano, u svakom slučaju, širokim potezom. I s dosta patosa. Distanca i patos, to je rješenje...    

Sveto je, moram da primijetim, vrlo neizdiferenciran lik. To je prvi problem na koji ćete naići ako riješite da mu se obratite, po bilo kojem osnovu. Uostalom, ne obraćam se primarno Svetu, obraćam se instituciji. Obraćam se Svetu dekanu AF. Strogo na proceduralne teme, distancirano i s dosta patosa...      

I baš kad sam počeo da se ufuravam... Zvoni telefon... 

Zove Nebojša Adžić. Baš u nevrijeme Nebo... 

Nebo je ambivalentno-labilna pojava. Ujedno je i prvi čovjek Sekretarijata za uređenje prostora i zaštitu životne sredine Opštine Nikšić. Drug sekretar. I drug i sekretar. Manje drug, više sekretar. Vrlo malo drug, mnogo više sekretar. Sad će opet da traži da mu vratim one biltene Odbora za izgradnju Spomen-obilježja. A lijepo sam mu rekao - Nebo, ne znam gdje je završio taj materijal. Izgubio sam taj materijal. Nestao je. Netragom. Zato moram da odem do Cetinja Nebo, do Nacionalne biblioteke CG. Oni, srećom, imaju isti taj materijal. Pa ću to lijepo da pokupim, pa ću to lijepo da skeniram i sve ću to lijepo da ti bacim na email. Uz izvinjenje, podrazumijeva se. Samo mi daj još malo vremena Nebo, molim te, treba mi još samo malo vremena...     

I uzeh da procjenjujem - telefon zvoni li zvoni - da li imam snage da se javim Nebojši. Nemam, definitivno. Ali kako je Nebojša, saberi-oduzmi, ipak dobar dečko, korektan, u mjeri u kojoj standardni depeesovac može da bude korektan - riješih da se javim. I baš u tom momentu telefon je umuknuo. Laknulo mi je, u momentu. Ali taj momenat ne potraja. Opet zvoni, opet Nebojša. Što me iznenadilo, u neku ruku. Iscurilo je, stoga, i drugo zvonjenje. Zašto toliko insistira. Ne bi Nebo toliko insistirao da nije nešto važno... 

Javih se na peto ili šesto zvonjenje.

Znaš li, veselijem glasom rekoh, da je u prošlu subotu malo falilo da uskočim u pandicu i da se zaletim u Dubrovnik. Da ispratim to događanje, što bi rekli Hrvati. Da te iznenadim. I da ti postavim par pitanja druže sekretaru - i druže i skretaru. I tebi i tvom prijatelju - onom štreberčiću koji očigledno pati od čitave serije ozbiljnih psihoza. Kako li mu samo bješe ime? Podsjeti me molim te...   

Adžiću - i Adžiću i Adžiću sekretaru - nije bilo do šale. Ni najmanje. Kad sam preveo sa uličnoga depesovskoga - najgorega - na standardni crnogorski jezik sve što mi je gospodin Adžić rekao - i kad sam sve to dobro ispeglao i prepeglao - ispade, otprilike, da su i Adžić i sekretar Adžić strašno pogođeni mojim tekstom od prošle subote. Uz konstataciju da nisam ni kompetentan, a ni dostojan da donosim sudove o bilo čemu, a pogotovo ne o projektu stabilizacije građevine koja je trebalo da bude, ali nikad nije bila Dom Revolucije (rekao bih da je tu prije riječ o stabilizaciji, nego o rekonstrukciji i revitalizaciji, na čemu je insistirao Adžić). Građevine u samom srcu grada nad kojim upravo Adžić -– sekretar Adžić, da se razumijemo - i gospođa Dijana Vučinić polažu isključivo pravo - po svim pitanjima koja se tiču arhitektonsko-urbanističkog segmenta problema. 

Adžić sekretar mi je postavio i seriju filozofski intoniranih pitanja - Ko si ti? Što si ti? Što ti hoćeš? - da bi zaključio pozivom na megdan - Ti i ja. Đe ti odrediš. Kad ti odrediš. Tu sam. Da raspravimo to bre, kao ljudi...

Ako neko ima sreće onda sreće ima Sveto dekan. Moraću da odložim to pismo za neki od narednih brojeva. Opet će Sveto morati da sačeka. Razumjeće, ubijeđen sam...   

Dakle, možete li da zamislite silnoga Mušovića kapetana u šatoru crnogorskom, pokraj kule Lekovića - kako se obraća Milu Jovoviću: Dosta više Jovoviću/ Ne budali bez potrebe/ Ja sam doša' Jovoviću/

Da na megdan zovem tebe. 

Ako poziv na megdan koji mi je upućen od strane Adžića nije klasičan primjer zamjene teza, što bi rekli stari Nikšićani, onda ja ne znam ništa o tzv. namjernim logičkim greškama. Zar ne treba, po scenariju, da ja zovem Adžića na megdan...  

I uzeh da tripujem na temu megdana - Adžić i ja - šakama, nogama, glavama, laktovima, noktima, zubima, noktima na nogama... 

Lokacija - Dom Revolucije, naravno. Vrijeme - tačno ponoć, 31. decembra, baš na Novu godinu. Do ponoći bismo Nebo i ja imali dosta vremena da se dobro urokamo - onako drugarski. Predlažem Garovu dunju, rakiju kojoj ravne nema u tim krajevima. Roknuli bismo, podrazumijeva se, i po 5-6 na licu mjesta. Pa bismo se dobro izljubili. Pa bi Nebo krenuo pognute glave, odlučno, silovito - širokim desnim krošeom - koji bih lako eskivirao - onda bi Nebo vezao preširoki lijevi kroše - i taj bih kroše eskivirao - i taman kad bi Nebo pokušao da zauzme stav koji bi mu omogućio da zada još jedan od tih njegovih bezveznih krošea - beznadežno sporih krošea - sastavio bih ga razornim lijevim aperkatom - a dokrajčio bih ga tzv. dugim direktom - kontra-direktom - udarcem za koji ne bi bilo potrebe - osim estetske. Pa bih hitro odskočio u stranu, kako bih dao Nebu prostora za spektakular pad... Od toga pada bi se Dom Revolucije zatresao u temeljima...  

A onda bih dohvatio pomenutoga štreberčića - i tako bih ga slatko išamarao po onoj njegovoj ružnoj njuškici... On je kriv za sve, tačno znam, niko drugi... 

Šalu na stranu, u obje varijante - i kada bih odnio prevagu u duelu i kada bi gospodin sekretar odnio prevagu - meni bi se obilo o glavu. Ne bi postojala varijanta - u ovoj i ovakvoj - depeesovskoj CG - da pred sudom dokažem da sam bio izazvan - i da sam postupao isključivo u skladu sa crnogorskim kodeksima časti. Dobio bih godinu, možda dvije, tri...  

No way... 

Bio bi to skandal nacionalnih razmjera. Zamišljam novinske nadnaslove i naslove - Visoki dužnosnik Opštine NK poziva na megdan saradnika Vijesti/ Izađi ako si muško - Divljački nastraj na nosioca opštinske vlasti u NK od strane saradnika Vijesti/ Adžić je vrijeđao i mene i suprugu - Malo poznati, gotovo nepoznati honorarni saradnik podgoričkih Vijesti prebijen u Nikšiću/ Tirjaninu zakon leži u topuzu - Malo poznati, gotovo nepoznati honorarni saradnik podgoričkih Vijesti u tuči odgrizao uvo nosiocu Opštinske vlasti u NK/ Prvom prilikom ću, veli, da mu odgrizem i drugo.

I za kraj, moram da vam kažem da mi je drug sekretar - i drug i sekretar - u pomenutom telefonskom obraćanju najviše zamjerio što mu se u tekstu od prošle subote obraćam u trećem licu... 

Ko si ti da se meni obraćaš u trećem licu?  

Lijepo vidim da ću morati da ti se obratim i u drugom licu, odnosno u drugom licu množine. Niste vi, druže sekretaru, Sveto Popović - dekan AF - ali učinjeću vam vala toliko kad ste zapeli...  

OK, toliko za danas. Oprostite na digresiji.

Preporučujemo za Vas