Dolazak jugoslavenskog teoretičara kulture Borisa Budena na Cetinje bio je povod da se zapitamo šta se desilo sa Deklaracijom o zajedničkom jeziku. Buden je ovih dana bio gost Instituta za savremenu umjetnost, a u cetinjskoj galeriji „Miodrag Dado Đurić“, u okviru programa „Razgovori u muzeju“, držao je predavanje na temu jezika.
Autor je kultnih zbirki političkih eseja „Barikade I i II“ (Arkzin, 1996/1997) i „Kaptolski kolodvor“ (Centar za savremenu umetnost, 2002), studija „Vavilonska jama: o (ne)prevodivosti kulture“ (Fabrika knjiga, 2007) i „Zona prelaska: o kraju postkomunizma“ (Fabrika knjiga, 2012), prevodilac je Frojda, a od 2003. živi, piše i predaje u Berlinu.
Deklaracija koja je u regionu podigla veliku prašinu danas je, vjeruje Buden, zaboravljena. “O njoj se, koliko znam, više ne priča. U Hrvatskoj je generalni dojam da je Deklaracija poražena, neuspio pokušaj provokacije, i posprdno se govori o cijeloj inicijativi”.
Tekst Deklaracije prilično je blag. Imajući u vidu bijes koji je izazvala, da li je u nekim formulacijama ipak trebalo biti radikalniji?
To je problematično pitanje, na koji način biti kritičan i što točno kritizirati u današnjim praksama nacionalnih država kad je riječ o jeziku.
Ja bih, naravno, htio da je Deklaracija bila puno radikalnija. Da nije zahtijevala reviziju pozicije jezika unutar nacionalne države, već da je, upravo iz iskustva onoga što se događalo s jezikom, postavila pitanje smisla nacionalnih država na ovim prostorima.
Drugim riječima, ona nije dovoljno politička. Problem sa Deklaracijom je da je previše lingvistička.
Nije, konačno, riječ o podržavanju svih elemenata unutar Deklaracije, već mojim potpisom podržavam radikalno postavljanje pitanja jezika u našem postkomunističkom, postjugoslavenskom prostoru.
Mislim da je to pitanje bilo nužno postaviti, i to je bila moja glavna motivacija.
Deklaracija ostavlja mogućnost da svako jezik imenuje kako želi, što je, u prvom redu, i dovelo do zablude o različitim jezicima. Da li je važno kako zovemo zajednički jezik?
Po mome sudu, nije važno koje je ime. Koliko se sjećam, i u bivšoj Jugoslaviji jezik se zvao hrvatski jezik; ja sam ga tako zvao, svi u školi zvali su ga hrvatski jezik… Ne vidim da se dogodila bilo kakva bitna promjena što se tiče naziva jezika.
Devedesetih ste hrvatski zamijenili njemačkim…
Zadnjih desetak godina pišem na engleskom. Faza njemačkog jezika je napuštena faza.
Dakle, pišete i objavljujete na tri jezika. Da li neki od njih doživljavate kao maternji?
Ne doživljavam neki jezik kao materinji. Čovjek nije monolingvalna životinja, a materinji jezik je ideološko-politička konstrukcija. To je eufemizam koji skriva državnu intervenciju u jezičnu praksu, koja je veoma često represivna.
Na ovim prostorima, djeca kada kreću u školu upravo se moraju osloboditi jezika majke, da bi počeli govoriti onim jezikom za koji država drži da je materinji.
Kako onda vidite pokušaje razdvajanja i „čišćenja“ tih državnih jezika od kulturnih, političkih i istorijskih „naslaga“?
To je jedan segment nacionalističke represije. To što neki zovu demokracija, oslobođenje od komunističkog totalitarizma i jugoslavenskog unitarizma, nije priča u kojoj ja prepoznajem sebe u historiji.
U mom narativu, devedesetih se na našim prostorima uspostavljaju nacionalistički režimi, čisti se jezik, ali se čiste i teritorije, sa stotinama tisuća mrtvih, preseljenjem stanovništva... Dakle, to je jedan segment represije u uspostavljanju nacionalističkih režima.
U Hrvatskoj se događa radikalna intervencija u jezik, ona je državna, odnosno ideološka. Dolazi do poistovjećenja pojedinaca sa ideologijom režima, i ljudi da bi se prilagodili, da bi se poštedjeli represije, sami sebe cenzuriraju, cenzuriraju svoju djecu u govoru.
To, međutim, s vremenom popušta. Danas postoje artikulirani pisci hrvatskog jezika, koji uopšte ne slijede režimski jezik. Dakako, jezik kojim sam ja pisao i prevodio, za nekoga tko je neposredno izložen jezičkoj represiji u školi, može zvučati strano. Međutim, ta djeca sa odrastanjem, sa izlaskom u društvenu i literarnu praksu, odmah će uvidjeti da ona više ne odgovara tom režimskom idealu. Drugim riječima, dok u školi djecu vjerovatno ispravljaju kad kažu hiljada, da moraju reći tisuća, onog trenutka kad počnu pisati, objavljivati i čitati aktualnu hrvatsku književnost, ne samo Krležu, imaće dovoljno hiljada umjesto tisuća.
Gledajući jezičnu praksu u Hrvatskoj danas, ona je heterogena, ona je potpuno anarhična, ima dovoljno prostora za slobodu, i tužno je gledati one koji još izravno ovise o hrvatskoj državi - u svom poslu i ideološki su ovisni - koliko je straha u njima od tog jezičnog oslobođenja.
Kakvo je vaše iskustvo pisanja na drugom jeziku? Da li ste se nekad osjećali zakinutim, ili ste imali neku prednost koju niste anticipirali?
Čovjek se uvijek osjeća zakinutim. Ljudi zaboravljaju u kojoj mjeri se osjećaju zakinutima u različitim praksama svog tzv. materinjeg jezika. Neko tko nema završene škole i suočava se unutar horizonta vlastitog jezika sa sofisticiranijim formama toga jezika, osjeća limite svoje jezične sposobnosti.
Osim toga, ne postoji neki jedinstveni horizont jednog jezika, unutar kojeg vlada apsolutna transparentnost. Moje iskustvo je takvo da mi je, usljed konstantnog teoretiziranja na engleskom, taj jezik lakše upotrebljavati kad se radi o određenim temama. Već 30 godina ne čitam nikakvu teoriju na hrvatskom jeziku.
Drugim riječima, ne samo višejezičnost, nego heterojezičnost, jednako je prirodna, ili daleko prirodnija nego monolingvalnost.
Neobična je sudbina engleskog jezika - Velika Britanija napušta Evropsku uniju, Sjedinjene Države se sve više udaljavaju od Evrope, ali on i u novoj političkoj situaciji opstaje kao lingua franca. Kako ta situacija izgleda iz Njemačke, ekonomskog središta EU?
Sa engleskim jezikom je ovo neobična istorijska činjenica, da nastaje politička konstrukcija u kojoj glavni jezik neće biti jezik jedne od članica, nego bivše članice.
Engleski je više od jezika Engleza i Amerikanaca, on je više i od jezika Evropljana. On je, kao što ga neki zovu, globish (globiš), globalni jezik, i mijenja se izvan svake kontrole nekakvog teritorijalnog državnog organa, kao što bi bila, recimo, britanska država sa institucijama.
Njemačka je zanimljiv slučaj zato što ona ima jednu tradiciju otvorenosti prema drugim jezičnim praksama. Strano je promatrano kao nešto što obogaćuje. To je temeljna razlika od, recimo, načina na koji hrvatski nacionalisti shvaćaju jezik.
U današnjoj Njemačkoj, engleski ne samo da zauzima onu poziciju koju je imao latinski u srednjem vijeku, lingua franca poziciju u kojoj se najvažniji diskursi u njemačkom znanstvenom, političkom, kulturnom i ekonomskom životu artikuliraju na engleskom jeziku, nego istodobno njemački jezik u Njemačkoj sve više zauzima poziciju vernakulara u srednjem vijeku - jezika koji se koristi za svakidašnji život, u jezičnim praksama u kojima se ne odlučuje o onome najvažnijem.
Čiji je, na kraju, Boris Buden autor? To pitam iz dva razloga: zbog toga što objavljivanje autorskih tekstova na više jezika otežava nacionalnu klasifikaciju nečijeg opusa, ali i u kontekstu vaše knjige “Uvod u prošlost” i opaske o Želimiru Žilniku kao “srpskom reditelju“?
Kad je riječ o Žilniku, moja poanta je bila u tome kako je nacionalna eksproprijacija kulturnog stvaranja još uvijek hegemonijalna. Čak ni Želimir Žilnik - i čovjek i njegovo djelo su takvi da se po sebi ne mogu nacionalno kategorizirati - ne može u trenutku arhiviranja njegovog rada izbjeći nacionalnu identifikaciju. Zadani mehanizmi ga pretvaraju u nešto što on nije, u srpskog filmskog redatelja. Ja sam, u tom smislu, puno sretniji. Mislim da se više neću moći ni kategorizirati. Pri tome se izlažem opasnosti potpunog zaborava. To znači da neću biti nacionalno arhiviran, neću biti upisan niti u hrvatsku nacionalnu kulturu, niti u njemačku, niti u nekakvu svjetsku samu po sebi, jer to nije stvar pamćenja, već institucija.
Međutim, ja sam upisan u listu Zurkampovih autora, koja postoji u Njemačkoj i veoma je elitna, tako da postoje neke druge forme upisivanja intelektualne produkcije i kulturne kreacije, koji su nenacionalni. Ja sam njima izložen, i kažem, izložen sam mogućnosti potpunog zaborava, ali zaborav nije nikakva tragedija... Milijarde ljudi postoje na svijetu, pa tko će ih sve popamtiti? Neće biti nikakva tragedija ako se mene zaboravi.
Nedavno je u Zagrebu izašla izvrsna studija „Avangarda krležiana“ (Jesenski & Turk i Arkzin) beogradskog profesora Predraga Brebanovića, u kojoj autor Krležu oslobađa okvira klaustrofobične odrednice „hrvatski klasik“, i proglašava ga „jugoslovenskim avangardistom“. Da li biste imali nešto protiv da vas uvrste pod jednu takvu heretičku oznaku?
Pa to bi bilo divno, ništa ljepše ne mogu zamisliti nego da budem u toj liniji. Ako me prihvate, biću presretan da budem u toj tradiciji. Mnogo toga zapravo i dijelim, i pokušavam nastaviti tu tradiciju. Ne u smislu da se slažem sa svime, riječ je o jednom generalnom stavu koji se vuče od prosvjetiteljstva do danas - stavu prema moderni, socijalnoj pravdi, emancipacijskoj biti intelektualne, kulturne, artističke kreacije...
Ako ne postoje jugoslavenske institucije, ako postoji taj virtualni arhiv... Za mene Jugoslavija nije nešto što je počelo 1918. i završilo 1990. Postoji Jugoslavija uspostavljena 1943. kao emancipacijski projekt, i samo u tom smislu - a ne u smislu nekakvog nacionalnog i kulturnog identiteta, zajedničke historije - ne, već u smislu identifikacije sa jugoslavenskim projektom i mogućnostima njegovog nastavljanja…
U onom smislu, dakle, u kojem danas u Hrvatskoj djeluje i o kojem piše Viktor Ivančić?
Apsolutno, moj prijatelj Viktor Ivančić. U tom smislu sam Jugoslaven i krležijanac.
“Arkzin”, the best years of my life
Skoro 20 godina se navršava od kada je prestao da izlazi kultni antiratni i politički fanzin „Arkzin“ (1991-1998). Proslavili su vas upravo eseji koje ste u njemu objavljivali (ukoričeni kao „Barikade“). Kako vam danas djeluje taj period?
„Arkzin“ je, iz današnje perspektive gledano, „the best years of my life“. Zanimljiv je taj paradoks. To je trenutak rata, pritiska, sveprisutnog nasilja, ne samo ratnog, nego i kulturnog, intelektualnog; to je momenat uništavanja spomenika, etničkog čišćenja, čišćenja biblioteka, uništavanja knjiga – 2 miliona i 800 hiljada knjiga je u Hrvatskoj uništeno, skoro 14% javnog knjižnog fonda... Paralelno u tom vremenu, ja nikad nisam doživljavao takvu slobodu pisanja onoga što sam htio, jezikom kojim sam htio, slijedeći jedan slogan koji smo odmah na početku utemeljili kao naše polazište: ajmo stvarati novinu koju bi mi čitali, umjesto da neprestano razmišljamo o tome ko je naš idealni čitatelj. Umjesto da se prilagođavamo nekom zamišljenom fantomu idealnog čitatelja, mi smo koristili slobodu pisanja, govorenja, artikuliranja...
Svakome danas mogu reći da je to ključno iskustvo, i da intelektualci koji ne prolaze iskustvo takve slobode, ne mogu postati intelektualci. Oni koji se neprestano, pa i u jezičnom smislu, prilagođavaju hegemonijalnim standardima, oni se ne mogu kao intelektualci artikulirati.
Bonus video:
