Kćerka je noć jedne subote na nedjelju prespavala kod prijateljice D. Probudila se u sedam, D. je nastavila spavati do deset.
'Šta si radila od sedam do deset?' pitala sam kćerku.
'Pregledala sam sve sveske, knjige i sva skrivena mjesta u njenoj sobi,' rekla je. 'Sve ladice od stola.'
'Zašto?'
'Htjela sam da otkrijem neku njenu tajnu.'
'I, šta si otkrila?'
'Ništa novo. Baš ništa.'
'Pa, znaš -'
'Ne moraš oko toga praviti životnu lekciju, mama.'
Dobro. Zaćutala sam. U pravu je, bolje je sada ne tražiti njen pogled da bih joj u oči, teatralno i fokusirano, saopštila kako je ovo samo prvo u nizu čuđenja kad god u procjenama ljudi bude polazila od sebe; neću je satjerati u kajanje što mi je priznala da se ispod ljubaznog osmijeha od D. ne krije misterija, da je to što se D. uvijek prvo pobrine oko sebe, pa se onda, ako je raspoložena, okrene društvu, samo znak njene prozirno-čiste discipline, na koju sam ja, jedna obična majka, odavno ukazivala - ponekad s divljenjem, čime bih svoje dijete ubola, kao žaokom - a nekoliko sam puta disciplinu nazivala samoživošću, što bi kćerka prozrela kao blaži izraz za sebičnost i optužila me da ne volim tu njenu prijateljicu.
Umjesto svega prećutanog, rekla sam joj da ću uskoro otići u Crnu Goru, samo na nekoliko dana.
'Zašto opet ideš tamo?' pitala je.
'Moram.'
'Zašto moraš?'
'Zbog sebe.'
Pomilovala sam je po kosi; ona se odmakla, jer i ja se svojim odlaskom odmičem od nje, i to bez zadovoljavajućeg razloga i objašnjenja. Odjednom se preobratim u surovu majku iz grčkih tragedija, i od djece odem, štaviše - otputujem prijateljicama, s kojima se, po sopstvenom priznanju, stalno smijem. Kako jedna majka može imati potrebu za vrstom druženja kakvo ima njena trinaestogodišnja kćerka, druženja koje se može definisati kao 'noć sa subote na nedjelju'? Kćerka ne želi slušati ni o tome da svaka žena, barem povremeno, mora otići u 'svetilište', provesti vrijeme s drugim ženama čije je 'ladice' odavno ispretresala, i još ih voli pretresati, i to direktnom pričom, do jutra.
Na počecima uranjanja u prijateljstva, ni sa kim se nismo upoređivale, moje prijateljice i ja, intenzivno smo ispipavale jedna drugu, trenutak i prostor između nas. Danas se djevojčice druže okupljene oko ekrana telefona, dok, nesvjesne sopstvene ljepote, s divljenjem posmatraju neprirodno namještena tuđa, daleka lica, koja ih uvlače u laž da mogu začas biti takve, kao s te fotografije, ili snimke, meni očajničke, pa i patološke, o kojoj, kad mi se pogodi trenutak, brzo izgovorim svoje negativno mišljenje, pa se kćerka pred prijateljicama srami od mene, opet mi kaže da ne volim nikoga, da sam grozna, da ne odslušam do kraja nijednu vlogerku ili jutjuberku, samo ih osuđujem.
Tek kada se odmaknu od ekrana i svaka ode svojim putem, sjete se da ne znaju ništa stvarno jedna o drugoj. I da ne pitaju jedna drugu prava pitanja. Kao da se plaše da će pitanjima ogoliti sopstvene slabosti.
Pretjerujem. Možda i pravdam svoj odlazak. No, meni je taj odlazak potreban. Zar to nije dovoljno? Povratak u moj grad je poput povratka djevojaštvu. I svakoga uvučem u to. Možemo ponovo proživjeti djevojaštvo - kao da poručujem svojom posjetom - sada još i bezbrižnije, jer ispunile smo ono što nam je, u ranim dvadesetima, stajalo kao neki ukazani krajnji cilj. Vidite li, sada smo naizgled poslušne a u srcu pobunjenice, i zar to nije mnogo bolje nego prije, kada smo bile mlade, i naizgled bile pobunjenice, a u srcu dobrice? Naša su srca tada s tihom, romantičnom žudnjom čekala rasplet situacije koja se nazivala mladošću, a sada ta srca ne čekaju; sada bi ona neprekidno otvoreno komunicirala o svemu.
I tako, i ovoga puta, jedne drugima same otvaramo ladice, pa još u njih, ako su prepune, u ime prijateljstva uvodimo red, da bi se lakše došlo do suštine. Višak materijala otklonimo s površine, čak i onaj višak koji nam je, privatno, izgledao kao ordenje. Pravo je prijateljstvo uzajamno priznavanje jednakosti, što ne pada lako svima.
Moja je kćerka i u tom pogledu sličnija meni nego što bi to sebi, za sada, priznala. Ona je, onoga jutra kada je od sedam do deset tragala za tajnom svoje prijateljice, odvažno krenula staromodnom stazom zbližavanja. I nakon što ništa novo nije pronašla, zbog nečega je nastavila druženje. Da li zbog discipline, zbog ljubaznosti te njene D., koje nemaju naličje u sjeni, koje su same po sebi vrijedne poštovanja, što je kćerka shvatila? Volim vjerovati da je tako.
***
Tijekom mojih jesenjih posjeta Crnoj Gori, ugojim se i prehladim. Grijanje smo u Zagrebu aktivirali početkom oktobra; tamo, južnije, još se fotografišu u morskom plićaku. Majka na daljinskom za klimu postavku mijenja u 'grijanje' tek kada se ja, poput odvojka magle sa sjevera, dovoljno približim Podgorici da ona u kotlini može osjetiti moj hladni uzdah. Ubrzo nabacim i svoj podgorički pojas, načinjen od degustacija hrane po kućama, težak oko jednog kilograma - nije mnogo težak, samo bude nezgodno postavljen, na vidnom mjestu.
Moja ekipa, ponosno izjavljujem, kulinarski je neodoljiva i raznovrsna. Uz to, u savršenom su skladu karakter svake članice ekipe i njen kulinarski stil. Ko bi uopšte htio i pokušao tome odoljeti?
Obilazim i divim se.
...Kuhinja i trpezarija kod S. spojene su s dnevnom sobom, koja se kod nje ne treba nazivati 'dnevnom', a ni isključivo 'noćnom,' već uz nju najbolje ide pridjev 'primaća'. Kod S. se najčešće sastajemo; kod nje se svi najčešće sastaju, ona tako i dočekuje: svega bude, šareno je i veselo, ne plaši se da proba novitete s Food TV-a, sve joj ide od ruke, od salata do kolača, preko raznoraznih čorbi i pečenja, svi uvijek pomislimo kako bi izvrsno radio njen restoran kad bi ga otvorila; nju to ljuti, ona uživa ugostiti prijatelje, ne pada joj na pamet od toga praviti biznis. Njene princes krofne, dvorski žute, 'samo od domaćih jaja,' uobražene su flertašice od poslastice koju nikada niko nije odbio...
Zatim moja T., i njeni sitni kolači i reform torta, za koje pomno pere jaja, jer ima povjerenja samo u svoje sprovođenje higijene. T. koja sve ozbiljno shvata, pa, naravno i ugošćavanje, i ne sjedi dok smo kod nje, već učestvuje u druženju stojeći oslonjena na zid između kuhinje i dnevne sobe.
M. s najdužim trpezarijskim stolom koji ne može biti samo polovično popunjen; ona, čiji matematički mozak lako posloži jednačinu kako u kratkom vremenskom roku složiti što veći broj posluženja, uz neizbježnu zgužvanu baklavu, koja samo njoj može proći kao klasična ljepotica.
J. koja ne kuva ali opsesivno poziva na luksuzne doručke, i dalje ponavljajući riječi svoje majke da je 'Doručak najvažniji obrok,' pa u njega uključi i ručak.
A imam i R. kojoj hrana nije važna, 'Mogla bi do kraja života biti na hljebu i pašteti,' kaže ona koja voli duge rasprave, uz koje se ipak ogladni, a pašteta ima raznih, pod taj se naziv svašta može svrstati.
Okupljanje 'kod mene' u mom je rodnom gradu okupljanje kod moje majke, koja, u skladu s karakterom, uvijek iznanadi nečim bar naizgled egzotičnim, nečim što mora imati uvodnu priču, razradu i zaključak koji se ne zaboravlja.
S onim pojasom od kilograma, vratim se u Zagreb, gdje, obnovljena energijom iz 'svetilišta', probam biti sve ono što sam tamo upila, uz ono što svakodnevno jesam...
Probam biti. Probam. Ne predajem se.
Bonus video:
