Poklanjala si, al' si krala/ I nevjerna si bila ti/ Ne, suviše mi nisi dala/ O mladosti, o mladosti... Arsen Dedić, "O, mladosti", Arsen 2 (Jugoton, 1972.)
Uzeh u četvrtak - u prošli četvrtak, da ne bi bilo zabune - da pišem tekst za Art - baš ovaj tekst, da ne bi bilo zabune - i hajde, rekoh, da vidim prvo kako je kod uvažene publike prošao moj tekst objavljen prošle subote... Kad tamo... Kad me sad srce nije ubilo, nikad neće...
Ispade da je tekst naslovljen "Koga ćemo do Njegoša?" prebacio 6.000 otvaranja ili tzv. klikova...
Očekivao sam, ruku na srce, nekih 500, maksimalno 1.000 klikova, ne više... Ali 6.000... Čemu da zahvalim na toliko klikova... Ništa mi nije jasno, života mi...
Hvala vam, uvažena publiko - i oprezno sa tim klikovima ubuduće, molim vas, nosićete me na duši ako opet pretjerate. A ja sam, vjerujte mi, posljednja osoba koju želite da nosite na duši itd.
I uzeh - egzaltiran do neba, ne mogu se sjetit kad sam posljednji put bio toliko egzaltiran - te okačih tekst na Facebook, u nadi da ću požnjeti barem 100 lajkova... Kad tamo... Dva lajka - dva, dodao bih, vrlo otrežnjujuća lajka - od mogućih 435 - koliko imam prijatelja na Facebooku...
I što da vam kažem, slomiše mi srce prijatelji, padoh sa plavih nebesa u crne, hladne dubine okeana...
I evo me sad - otriježnjen - ne sjećam se kad sam u životu bio ovoliko trijezan, ovoliko svjestan svojih realnih kapaciteta - hvala vam, mnogo vam hvala prijatelji dragi, hvala vam što me otrijezniste - i evo me, dakle, sjedim u svom offisu - Bosco Botulicc Architects d.o.o. - tako se zove moj offis, tako ili tako nekako - i uzeh da lomim glavu oko dva vrlo nestandardna problema - da ne bih lomio glavu oko pitanja zašto me prijatelji ne vole (veliko je pitanje i da li su me ikada voljeli...).
Nema potrebe, molim vas, da provjeravate u Centralnom registru privrednih subjekata podatke vezano za Bosco Botulicc Architects d.o.o. - moj offis je, trenutno, u fazi uhodavanja, što bi se reklo, odnosno konsolidacije, što će reći da ne ostvaruje nikakve realne prihode - ako izuzmemo konstantno prihodovanje na duhovnom, odnosno nematerijalnom planu - i, svodno tome, moj offis još nije registrovan u CRPS (ne znam kad ću ga registrovat - obavijestiću vas, svakako, kad se to desi - ali party tim povodom neću praviti, iz razumljivih razloga, proslaviću u uskom - vrlo, vrlo, vrlo uskom, najužem - krugu prijatelja...).
Sjedim, dakle, u ofisu - i lomim glavu oko dva, ne samo nestandardna, nego i vrlo raznorodna problema - ali jednako fantastična - da ne kažem fantazmagorična problema.
Na stranu što je jutros osvanuo nestvarno lijep dan... Smrtni grijeh je, života mi, provesti ovakav dan u offisu, ispred kompa, lomeći glavu ovim ili onim, umjesto u prirodi, na obali mora sinjega, ili na vrhu Vežešnika, odakle se pruža vrlo znakovit pogled na grad koji (silom prilika - urla cinik zatočen u meni) smatram svojim...
Ako u 54. godini sjedite u offisu - koji nije pravi offis, opet moram naglasiti - i bavite se fantazmagorijom, umjesto da uživate u prelijepom danu, svjesni da je pred vama još vrlo ograničen broj ovakvih dana - onda... Onda stvarno ne znam što da vam kažem, a da me ne shvatite pogrešno.
Dakle, sa jedne strane je moja namjera, odnosno moja riješenost da udahnem život jednoj vrlo inspirativnoj gomili otpisane, ali iznenađujuće zdrave, vrlo upotrebljive drvene građe - na način koji će rezultirati, u prvom redu, zadovoljstvom koje moja klijentica - jedna mnogo fina gospođa - nije u stanju ni da nasluti u ovom trenutku - a zatim i objavljivanjem buduće realizacije barem na adresi archdaily.com - mada su moje pretenzije, po tom pitanju, unekoliko složenije i dalekosežnije, moram priznati.
Sa druge strane je obaveza, odnosno moja riješenost da koncipiram zadatak za I kolokvijum iz modula Crnogorska arhitektura - Univerzitet Donja Gorica, Fakultet za politehniku, II godina, treći semestar - na način da nijedan od studenata, polaznika modula - imam preko 50 studenata na listi - neće, ni u snu, pomisliti da mi je isključiva namjera da mu ukradem - da mu otmem, preciznije - tri ili četiri sata života koji još nije ni počeo da se odvija kako treba... OK, da mu otmem maksimalno pet sati njegove jednom-pa-nikad-više mladosti - u ime nečega čemu je vrlo teško - skoro pa nemoguće - naslutiti konkretnu, praktičnu svrhu. Ako je to imperativ - ako je svrha imperativ - a jeste, ne pada mi na pamet koji bi bio drugi imperativ bilo kakvog pregnuća, ulaganja bilo čega u bilo što, ako to nije dosezenje nečega vrlo opipljivog. Pogotovo ako se igra u visoke uloge - ako je ulog maksimalno pet sati jednom-pa-nikad-više mladosti - onda nema prostora za bilo kakve pokušaje i improvizacije, nego iz mjesta mora konkretno...
Nikoga ne krivim, da se razumijemo. Nije me prevarant život stavio u ovu nezavidnu poziciju - sam sam se stavio između dvije vatre - jer polazim od velike istine da se nije imao rašta roditi arhitekt koji se za života nije ostvario na sva tri polja arhitektonskog djelovanja - u praksi: projektovanju i realizaciji objekata (tu sam baš tanak, u smislu da mi ne fali infirmacija i domišljatosti, ali mi fali prakse) - u teoriji: čitanju i pisanju o arhitekturici i pripadajućem joj urbanizmu (tu sam relativno jak, pogotovo u pisanju - ali neka ipak o tome sude neka buduća pokoljenja) - i edukaciji: podizanju na noge budućih naraštaja arhitekata, inžinjera politehnike, te teoretičara i kritičara umjetosti (o tome će, po samoj prirodi stvari, najprecizniji sud dati upravo studenti, buduća intelektualna elita ove države).
Pomenuta gospođa, moja uvažena klijentica, ta mnogo fina žena, u pomenutoj gomili otpisane rezane građe - koja je časno odslužila svoj radni vijek na gradilištima diljem CG kao oplata za beton i koja zamalo nije završila u ložištu jednog, ni po čemu posebnog kotla za centralno grijanje, u jednoj, ni po čemu posebnoj poslovnoj zgradi - uz par kubika uredno složenih letvi od paleta, vrlo neujednačene kakvoće - vidi malu, ljupku staklenu baštu, površine do tridesetak m2, uz pripadajući joj paviljon, do petnaestak m2, gdje bi ona i njen muž mogli da uživaju, u hladnim zimskim mjesecima, u čaju od ljekovitog bilja, uz kiflice od integralnog brašna i džema od drenjina - dok osluškuju kako listaju i cvjetaju biljke u stakleniku.
Činjenica je, sa druge strane, da ne postoje utabane staze koje vode do spoznaja o okolnostima i idejama, odnosno o namjerama i uzvišenim idealima koje su arhitekti ugradili u temelje nečega što bismo, u nedostatku prave sintagme, mogli nazvati našim fizičkim okolišem. Ovo - arhitekti - odnosi se na sve arhitekte koji su, redom, djelovali na ovim našim strahovito surovim prostorima - što se odnosi i na domicilni kadar, a svakako i na arhitekte koje nije formirala ova sredina, ali jesu ugradili sebe, ili dio sebe u nju. Hoću da kažem da u ovom istorijskom trenutku ne postoji relevantan supstrat pouzdanih istorijskih informacija, niti relevantan set teorijskih postavki koje bi se odnosile na najznačajnije urbane cjeline i poteze na teritoriji svima nama najdraže CG, te na arhitektonska ostvarenja koja pripadaju tim potezima i koja su njihov neodvojivi dio.
Kad bi postojala ta knjiga, životi bi nam bili kud i kamo jednostavniji, ali ne postoji, nažalost...
OK, to je sve za danas, nastavak u sljedećem broju...
Bonus video:
