“Djevojka koja je pisala svilom” roman američke spisateljice Keli Estiz je svjedočanstvo o istrajnosti ljudskog duha i srca. Na ostrvu Orkas, Inara Erikson istražuje imanje svoje nedavno preminule tetke. Na skrivenom mjestu nalazi pažljivo izvezeno parče tkanine. Dok Inara razotkriva sloj po sloj tajne koje ono krije, život počinje da joj se prepliće sa životom Mej Ljen, mlade Kineskinje koja je otjerana iz svoje kuće prije više od jednog vijeka. Kroz priče što ih Mej Ljen pripovijeda svilom, Inara otkriva tragičnu istinu koja će njenu porodicu uzdrmati, a nju natjerati da se odvaži na nezamisliv korak. U romanu “Djevojka koja je pisala svilom” Keli Estiz ispreda čarobnu pripovijest koja osvjetljava prošlost u svoj njenoj surovosti i ljepoti, i ljudskost što nas sve spaja. Ovu knjigu je nedavno objavila Laguna.
Keli Estiz je odrasla u istočnom Vašingtonu. Studirala je na Univerzitetu Arizone, a nakon diplomiranja se preselila u Sijetl. Poslije šest rukopisa, dvoje djece i ukupno četrnaest godina, njen san o spisateljskoj karijeri ostvario se s knjigom „Djevojka koja je pisala svilom“.
Šta vas je podstaklo na pisanje knjige “Djevojka koja je pisala svilom”?
- Najveći izazov sa kojim sam se suočila pišući knjigu “Djevojka koja je pisala svilom” bila je nesigurnost i strah koje sam osjećala pišući sa tačke gledišta žene iz kulture koju sam malo poznavala. Znala sam da bi bilo važno prikazati Mej Ljen, kinesku ženu, na pošten i realističan način i nijesam željela da me neko optužuje za prisvajanje u kulturi ili bilo šta drugo negativno. Ipak, osjetila sam da moram da napišem ovu priču jer je to bio važan dio američke istorije koja se često zaboravlja ili zanemaruje. Provela sam puno vremena istražujući kinesku kulturu prije nego što sam počela da pišem dok nijesam osjetila da mogu da predstavim Mej Ljen na častan način.
“Djevojka koja je pisala svilom” je inspirisana istinitom pričom. Možete li nam reći više o tom događaju i istorijskoj pozadini koja se krije iza romana?
- Priča počinje na dan kada su Kinezi istjerani iz grada Sijetla. Ovaj događaj se zapravo dogodio 7. februara 1886. godine, nakon istog događaja u drugim gradovima zapadnih Sjedinjenih Američkih Država i Kanade. U nekoliko gradova i velegrada, Kinezi su uspješno protjerani, neki su bili linčovani, drugi strijeljani, njihovi domovi i preduzeća su bili zapaljeni i sravljeni sa zemljom. Antikineski osjećaji su bili visoki od kada su Kinezi započeli da emigriraju u Sjedinjene Države u velikom broju oko 1849. godine. Bijeli naseljenici u toj zoni žalili su se da im Kinezi oduzimaju poslove i smanjuju zarade. Većina se plašila kulture koja je bila veoma različita od njihove, a reagovali su prema Kinezima sa mržnjom i nasiljem. Promijenila sam događaje tog dana u Sijetlu kako bih pokazala okrutnost koju su Kinezi propatili u drugim gradovima i velegradovima. U Sijetlu, kineski narod je bio zapravo zaštićen i dozvoljeno im je da ostanu ako su to izabrali. Većina je izabrala da ode.
Postoje dva zapleta u romanu “Djevojka koja je pisala svilom”: moderni i istorijski (oko 1886). Šta ih povezuje?
- Veza je vezena kineska odjeća koja ima na lijevom rukavu priču koja govori istinu o onome što se desilo sa mojim istorijskim likom. Moja savremena junakinja pronalazi ovaj vez više od 130 godina kasnije, saznaje istinu i saznaje kako je njena porodica povezana sa tragičnim događajima.
Da li imate ikakvu vezu sa kineskom kulturom?
- Ne, nemam nikakvu vezu sa kineskom kulturom. Zbog toga sam jako naporno radila kako bih saznala o tome, kako bih taj događaj realno i sa poštovanjem prikazala.
U ovom romanu opisujete tamnu stranu američke istorije. Možete li nam pojasniti?
- Nekoliko mjeseci prije incidenta u Sijetlu, lideri obližnjeg grada Takoma, Vašington odlučili su da ne žele da Kinezi žive u njihovom gradu. Kada je kineski narod ignorisao njihov ultimatum da odu, mafija se rasula kroz kineske domove i preduzeća i prisilila svaku kinesku osobu da ode. Tada su bili primorani da marširaju 9 milja na kiši do najbližeg željezničkog skladišta. Dva muškarca su umrla od posljedica. Kineski kvart je potom zapaljen, a Kinezi i danas još uvijek nemaju veliku prisutnost u tom gradu, iako je na kraju ponuđeno zvanično izvinjenje. Takođe, u jesen 1885. godine, u Rok Springsu, Vajoming, desio se masakr kineskih rudara. Bijeli rudari odvezli su 400 Kineza iz rudnika i kampova. Oko 50 je umrlo od posljedica i gladi, a najmanje 28 je bilo ubijeno ili spaljeno do smrti. Nekoliko tragičnih priča poput ove može se naći u svim zapadnim državama.
Da li danas u Sijetlu postoji kineska zajednica i kako se oni odnose prema tom događaju iz prošlosti?
- Da, danas postoji jaka kineska zajednica u Sijetlu. Naravno, ne mogu govoriti o članovima ove zajednice, ali se čini iz članaka koje sam pročitala i iz razgovora sa ljudima, da kineska zajednica u Sijetlu vidi događaje iz prošlosti kao nešto važno što se mora zapamtiti tako da se te greške ne ponavljaju. Potpuno se slažem sa tim.
Šta nam možete reći o kineskom vezenju i njegovoj simbolici?
- Što sam više saznavala o kineskom vezenju, više sam se zaljubljivala u ovaj drevni zanat. Vezenje je korišćeno kao dekoracija za odjeću i dom, ali se takođe koristilo za komunikaciju činova civilnih i vojnih službenika, kao i za prikazivanje društvenog statusa nosioca. Na primjer, zmaj sa pet kandži nosio je samo car. Svi ostali su mogli da nose samo zmaja sa četiri kandže. Mnogi vezovi su puni simbola iz budističke ili konfučijanske vjere, kao i iz bajki i mitova. Svi oni su bogati bojama i umjetnošću.
Šta nam kazuje priča na svili Mej Ljen?
- Bojim se da ćete morati da pročitate knjigu kako biste saznali priču Mej Ljen! Rođena je u Sijetlu i podignuta od strane njenog oca i bake. U osvit nemilih dešavanja u Sijetlu, ona i njeni najmiliji su prisiljeni da odu na parobrod koji je izvlačio Kineze iz tog područja. Nastaje tragedija.
Šta nam možete reći o kineskom vezu danas? Koliko je on popularan na Zapadu? Česti su motive zmaja, cvijeta, jina i janga…
- Čini mi se da mnogi ljudi u SAD-u nijesu upoznati sa kineskim vezom, jer su mi mnogi čitaoci rekli kako su uživali u saznavanju o tome u mojoj knjizi. Postoji nekoliko divnih muzeja širom zemlje na temu azijske kulture i umjetnosti i tu je većina kineskih vezova za javnost. Podstičem sve moje čitaoce da posjećuju ove muzeje i vide vezove lično, jer su stvarna umjetnička djela. Neki čitaoci su me iznenadili pokazujući mi kineske haljine ili umjetnička djela koja su se prenosila kroz generacije njihovih porodica, a koje su bogate vezom.
Mej Ljen i Džozef Mekelroj su se zaljubili i uprkos lokalnim predrasudama, vjenčali su se. Šta nam otkriva njihova ljubavna priča? Da li je to svjedočanstvo o moći ljubavi?
- Mej Ljen i Džozefova ljubavna priča definitivno je pokazala moć ljubavi i važnost mjesta kome pripadate. U to vrijeme u američkoj istoriji skoro je bilo nemoguće da bijelac i Kineskinja imaju zajednički život, što je učinilo da njihov odnos postane hrabriji i tragičniji. Nadala sam se, u romanu, da predstavim kako se američka kultura od tada poboljšala, jer većina nas prihvata međurasne odnose, ali da smo mi kao zemlja takođe prešli veliki put.
“Djevojka koja je pisala svilom” je vaš prvi roman. Da li ste bili iznenađeni sjajnom recepcijom kritike i čitalaca?
- Da, veoma sam iznenađena! Nijesam znala šta da očekujem kada je moj roman prvi put objavljen i veoma sam zahvalna svim čitaocima koji su uživali u mojoj priči i preporučili svojim prijateljima da ga pročitaju. Takođe sam zahvalna svim knjižarima koje svojim klijentima govore o knjizi i intervjuerima poput vas koji mi pomažu da ga podijelim sa novom publikom.
Ima li nagoveštaja za sljedeću knjigu?
- Da. Moja sljedeća knjiga biće objavljena u proljeće 2019. godine. Još nema naslov, ali to je još jedna knjiga čija se radnja odvija u dva vremensa perioda, u kojoj savremena heroina, ženska veteranka američke vojske iz Avganistana, obrađuje svoja iskustva i pronalazi novu svrhu u životu uz pomoć dnevnika koji je ostavila žena koja se prerušila kao muškarac da bi se mogla boriti u borbama u Američkom građanskom ratu. Istorijska priča govori o ženskom putovanju u građanskm ratu.
Bijeda, neznanje i rasizam
Šta je bio glavni razlog za protjerivanje Kineza? Jesu li oni bili bolji radnici od bijelaca?
- Postoji više razloga za objašnjenje protjerivanja Kineza iz Sijetla i drugih gradova. Jedan od razloga je to što je područje doživljavalo ekonomsku depresiju i ljudi su se borili da prehrane svoje porodice. Pošto su kineskim radnicima plaćali, na primjer, jedan dolar dnevno za rad na željeznici u poređenju sa tri dolara dnevno koje je bijelac zarađivao, mnoge poslove dobijali su Kinezi. Bijeli radnici su tada bili ljuti i krivili su Kineze zbog smanjenja zarada i oduzimanja njihovih radnih mjesta.
Još jedan razlog za protjerivanje je bila ideja o “manifestnoj sudbini” koja je u to vrijeme proždrala Sjedinjene Države. Vjerovalo se da je Sjedinjenim Državama predodređeno većom silom da se proširi na čitav kontinent. Naseljenici iz drugih zemalja bili su prijetnja ovom vjerovanju. Ali najveći razlog, vjerujem, je bio rasizam. Kada se ljudi bilo koje rase suočavaju sa nečim što ne razumiju, kao što je različit jezik, različita odjeća, različita hrana itd. onda oni osjećaju strah. Kada taj strah nije olakšan željom ili naporima da se uči i razumije, brzo se okreće bijesu i mržnji koja se ubrzo pretvara u nasilje. Nadam se da će moja knjiga pomoći čitaocima da upamte kada osjete taj strah da ga zaustave i vide kao priliku da uče, a ne kao priliku da mrze.
Bonus video:
