"Moj najveći učitelj bila je Crna Gora“

„Jedan mladi Crnogorac, slikar, došao je u Beograd i tu izložio. Nije došao baš pravo iz Crne Gore, već preko Pariza i Rima", pisao je Rastko Petrović 1933. godine
388 pregleda 0 komentar(a)
Petar Lubarda
Petar Lubarda
Ažurirano: 30.09.2017. 15:31h

(Nastavak iz prošlog broja)

Lubarda se, prateći službu oca oficira, školovao po raznim mjestima u Crnoj Gori i Dalmaciji (Ljubotinju, Cetinju, Herceg Novom, Šibeniku, Sinju, Nikšiću). Kao gimnazijalac, u Nikšiću se gotovo nagonski zainteresovao za slikarstvo i tu prvi put izložio svoje radove 1925. godine. Iste godine započeo je slikarske studije na Umjetničkoj školi u Beogradu, kod profesora Ilije Šobajića, Ljuba Ivanovića i Bete Vukanović. Uz svu naklonost, oni nijesu uspjeli da utaže njegovo nestrpljenje i „radoznalost koja se gotovo graničila sa grijehom.“ Već 1926. godine, vođen nekim fanatizmom unutrašnje istine i u potrazi za svojim slikarskim identitetom, odlazi u prijestoni grad istorije duha - svete istorije, magičnoj tački sticanja tolikih smjerova svjetske istorije, sa namjerom da studira na Academia des Beaux - Arts. Njegovom temperamentu ne odgovara konvencionalni sistem školovanja, i on se namah odlučuje da samostalno izučava slikarstvo po pariskim muzejima i galerijama, osobeno od drevnih civilizacija i srednjovjekovnog fresko-slikarstva, do klasičnih majstora Ticijana, Rembranta i El Greka, i proučavanja Sezana, Braka i Matisa. Posebno je impresioniran dramatičnošću kolorita El Greka, te Sezanovom sintezom oblika u prirodi, koju nije htio da reprodukuje, nego da slikarski izrazi intenzitet ideja i emocija koje ona u njemu podstiče. Njegov prvi boravak u Parizu, u najznačajnim i najkritičnijim godinama umjetničke profilacije, trajao je šest godina. U pariskom vazduhu ispunjenom ljubavnim fluidima i misaonim emanacijama, sa sviješću „da je jasno samo ono što nije u pamćenju nego u vječnosti“, tragao je za esencijom slikarstva, rvao se sa pitanjem šta je zapravo umjetnost. Izlaže na Salonu nezavisnih 1927. a sa grupom jugoslovenskih umjetnika koji žive u Parizu u Slavističkom institutu u Parizu 1928. godine.

Prvu samostalnu izložbu otvara 1929. godine u Casa dell Arte Moderna Bragaglio u Rimu. Pariz ga je, kako kaže Isidora Sekulić, „odnegovao i pustio u svet, sa prvim saznanjem o svom daru, slikarstvu i umetničkom asketizmu, sa prvim saznanjem o svojoj budućoj celoj životnoj sudbini.“ Lubarda se vraća u Beograd 1932. godine. Efemerno inkliniranje ka socijalnim tendencijama grupe „Život“, koja je propagirala supremaciju etičkog nad estetičkim, bilo je kratko udaljavanje od njegovog magistralnog opredjeljenja. Član je društva srpskih umjetnika „Lada“ od 1938. godine.

Djelo ovog umjetnika, koji je snažno potvrdio stav da istinske i velike kreacije u slikarstvu potiču iz vlastite krvi, prirodno se dijeli na predratno i posleratno. U predratnom razdoblju pretežno slika u jedinstvenoj sintezi poetskog realizma i ekspresionizma pejzaže i motive iz Crne Gore, Dubrovnika i Pariza, mrtve prirode i cvijeće, portrete staraca i djece „koji kao da su izvađeni iz nacionalnog eposa i uključeni u panoramu sadašnjeg vremena“, enterijere „sirotinjski oskudne i boemski poetične.“ Njihov kohezioni faktor je jedno dramsko osjećanje svijeta, sa tonom rezignacije i nekom tragičnom oporošću. Njegova gama je tmurna, tonalitet prigušen i topao, u bogatim prelivima od sivo-žućkastog do sivo-zelenkastog, sa svjetlošću koja se razliva cijelom površinom slike. Nema dramski snažnog ritmovanja kontrasta svijetlog i tamnog.

U drugoj fazi predratnog Lubardinog stvaranja, svjetlost postaje izrazitija, sjenka dublja, kontrasti snažniji. Srebrnastu paletu obogaćuje tamno-smeđim i maslinasto-zelenim valerskim gradacijama. Težište autorovih preokupacija nije više u linearnom, nego u pikturalnom (Predio sa ruševinama, 1936; Motiv iz Crne Gore, 1936.). U trećoj fazi, krajem četvrte decenije, preovladava koloristički pristup sa izmirenjem valera i čiste boje. Drama svijetlo-tamnog postaje u Lubardinom slikarstvu sve uzbudljivija, u njoj je bilo „više slutnji i više nagovještaja“. Linija, boja i svjetlost, ne postuliraju samo slikarski izraz već impliciraju jednu psihološko-filozofsku komponentu. Godine 1933. u Beogradu, u Francusko-srpskom klubu, priređuje izložbu koja postiže zavidan uspjeh. Senzibilnu i smjelu maštu, izuzetan dar i eklekticizam u stilu, zapazio je Rastko Petrović, pjesnik i romansijer, esejista, slikar i diplomata, protagonista moderne likovne kritike u Srbiji, u kritičkom osvrtu na izložene radove.

„Jedan mladi Crnogorac, slikar, došao je u Beograd i tu izložio. Nije došao baš pravo iz Crne Gore, već preko Pariza i Rima. Tamo je učio da slika i odande je doneo trideset i nekoliko slika, od kojih i neke vrlo velike. Samo njegovo ime, Petar Lubarda, nema nikakve veze sa lepom umetnošću. Lubardama su se u našim krajevima zvali topovi za odbranu od Turaka ili Mlečana… Neki od predaka mladog slikara, bio je, sudeći po imenu, slavan nišandžija. Mladić što je pred nama, iako nije tako mnogo izložen pogibelji kao njegov ded, nije ni manje hrabar, ni manje dobar nišandžija. Veštinu koju je naučio na Zapadu on smelo i precizno pokazuje svojim zemljacima…

Ali, ostavimo na stranu što je ovaj mladi čovek poreklom sa Brda, što nosi jedno živopisno ime, nalik na, pomalo sad komično i zastarelo oružje, izlomljeno po arsenalima, Petar Lubarda raspolaže zaista retko složenom umetničkom prirodom. Njegove slike objavljuju čitav splet poetskih, slikarskih i muzičkih obdarenosti. Tako se i moglo dogoditi da je razne uticaje, na izgled savršeno disparatne, mogao ubedljivo preplesti samo složenošću svoje obdarenosti. Na jednoj istoj slici, vidimo tonsku ornamentiku Gogena da zatvara u sebe ekstatičnost El Greka i bojenu sinhroničnost Matisa… Osobenost Lubardina, iako počiva na eklektičnom oplemenjivanju, obznanjuje se kao izvorna zato što je njegova osećajnost iznad svega toga, tako raskošno izvorna…“

Bilo je, dakle, očigledno da se formira jedna nova umjetnička osobenost. Gradeći autonomnost umjetničkog entiteta, te reminiscencije iz kulturne memorije on je brzo ostavio iza sebe, dijelom ih transformišući u originalne sadržaje i vrednote. To se eksplicira već u drugoj fazi, koja je započela nakon Lubardinog dužeg boravka u Crnoj Gori. Kritika je ocijenila da je susret iznova s rodnim krajem, Lubardu oslobodio početnog eklekticizma i „omogućio mu da produbi ljudsku viziju svoje umjetnosti.“

Sam umjetnik o tome je rekao: „Svi ovi silni utisci koje sam upijao požudnošću, instinktom sirove i naivne prirode gomilali su se u meni i spleli u čudno klupko. Kad sam se malo smirio, počeo sam da slikam onako, za svoj groš, prema svojoj ćudi. To je, u stvari, bilo moje učenje. U njemu sam sam sebi bio učitelj. Niko na mene nije vršio neki direktni uticaj. Moje neznanje sačuvalo me od podražavanja bilo koga. Tom neznanju imam samo da zahvalim. Slikao sam tako isključivo vođen svojim instinktom. A moj najveći učitelj bila je zapravo Crna Gora. Moj boravak u Crnoj Gori po povratku iz Pariza značio je za mene mnogo. Slikao sam sa žarom njene motive, meni drage i dobro znane iz djetinjstva. Interesantna je ta pojava da baš ono što smo primili u djetinjstvu počinje u zrelijim godinama da se manifestuje u umjetnikovoj svijesti i kad nešto slika on u stvari prenosi emocije i doživljaje koje je tada primio…“ Potvrda je ovo teze da je umjetnost ne samo produžetak sna, kako kaže Borhes, već i produžetak djetinjstva.

(Predavanje održano u CANU; nastavak u narednom broju)

Bonus video: