LIČNO, SASVIM LIČNO: ZABILJEŠKE PERA RADOVIĆA O SUSRETU SA VELIKIM PISCEM

Andrić je zazirao od kamera i novinara

Ljubu Jandriću sam usput predočio kako je posljednja prilika da pred TV kamerama snimimo Andrićevo neposredno kazivanje za TV emisiju, ili samo kao sirovu građu za arhiv
262 pregleda 0 komentar(a)
Ivo Andrić
Ivo Andrić
Ažurirano: 30.09.2017. 13:55h

Ivu Andrića sreo sam 1971. godine povodom izložbe „Umjetnost na tlu Jugoslavije od praistorije do danas“. Izložba je prvo održana u Parizu (Grand Pale), a zatim za jugoslovneksu javnost priređena u zdanju sarajevske Skenderije.

DOLAZAK U SARAJEVO NA IZLOŽBU

U Organizacnoiom odboru izložbe, bili smo, pored više istaknutih ličnosti iz sfere likovne umjetnosti i kulture, Ljubo Jandrić, kolega sa Fakulteta, tada već pisac i na funkciji ministra kulture, i ja, urednik za kulturu TV Sarajevo, u Odboru zadužen za medije.

Posredstvom medija podsticali smo interesovanje za izložbu, pored ostalog i informacijama o posjetama značajiih ličnosti iz javnog života i kulture. Ivo Andrić, i pored nekoliko poziva, nije dolazio. Međutim, jednog dana Jandrić je, sav radostan, saopštio Organizacionom odboru - Ivo je javio da će doći. Pošli smo po njega reprezentativnim automobilom Izvršnog vijeća (Vlade) Bosne i Hercegovine. Ljubu Jandriću sam usput predočio kako je posljednja prilika da pred TV kamerama snimimo Andrićevo opširno, neposredno kazivanje za televizijsku emisiju, ili samo kao sirovu građu za arhiv.

Bila je prilika za to i zbog prisnih odnosa Andrića sa Ljubom Jandrićem, koji mu je u dugom periodu bio veza sa Bosnom. Usaglasili smo se kako bi bilo značajno da Andrić pred kamerama izloži vlastite poglede na život, na umjetnost, na književnost posebno, slično tekstovima u knjigama njegovih Znakova pored puta, književiih eseja, itd. Na putu ka tom cilju valjalo mi je da savladam brojne teškoće, ili, makar da odgonetnem više enigmi:

Zašto, na primjer, Andrć nije pristajao da vizuelni mediji, TV ili film snime njegovo neposrsdno i detaljno kazivanje, bez unaprijed definisanih pitanja i napisanih odgovora? Jer, možemo samo zamisliti šta bi značilo njegovo nsposredno kazivanje pred TV kamerom, gdje lice, intonacija, gestovi, često imaju značaj koliki i sama riječ? Snimanje sa takvim konceptom nikada ranije nije bilo urarađeno.

Zašto je, inače, izbjegavao medije i zašto nije volio novinare? Bio sam prisutan kad je jednom prilikom ranije, u užem krugu u Dekanatu Filozofskog fakulteta, prije početka zvaničnog razgovora pitao: „Ima li među nama novinara?" Kad su mu odgovorili da nema, odahnuo je: „Onda da k'o ljudi razgovaramo." Tada još nijesam bio novinar.

SUSRET U BEOGRADU

U svom domu, dočekao nas je vrlo srdačno. Odmah sam mogao primijetiti njegovu veliku bliskost sa Jandrićem.

Pričao je uz osmijeh:

- Znate šta me je podstaklo da krenem na izložbu u Sarajevo? Sretnem neki dan jednu susetku. Priprosta i srdačna žena. Pita me: „Ivo, jesi li bio u Sarajevu na izložbi?" Nisam, kažem joj. „Je li moguće, Ivo, da ti to nisi video?" Da bolje pokaže čuđenje i prekor, podbočila se i malo zanela telo ustranu... Eto, možda je je i to doprinelo da vas pozovem.

Od tog trenutka diskretno sam zapisivao njegove riječi, ali ih i pamtio. Jer, inače nikada, ni iz doba djetinjstva, nijesu mi se u sjećanje tako upečatljivo urezale nečije riječi kao iz susreta sa Andrićem. U opuštenim situacijama pričao je polako, tečno, kao na najljepšim svojim pisanim stranicama. U zabludi su oni koji misle da je Andrić bio „tvrd" u usmenom kazivanju. Takav je bio samo u oficijelnim prilikama, jer je zazirao od prisustva šireg kruga ljudi ili novinara. I snimajuća tehnika činila mu je veliki psihološki problem. Ovako, u neformalnoj atmosferi, priče su se granale sistemom asocijacija.

***

Tom prilikom Andrić nije imao obimniji program u Bosni. Posjetio je izložbu i sreo se sa nekoliko njemu bliskih osoba. Prihvatio sam i njegovu želju da posjeta izložbi bude u nekoj pauzi, bez prisustva publike i novinara. Opredijelio sam se da o tome napravim prilog za televiziju i pošaljem informaciju novinskim agencijama.

Sa pažnjom je obilazio izložbu. Gledao js često sa distance, vjerovatno više u želji da vidi kompoziciju dijelova izložbe, ali i sa punom pažnjom prema pojedinim eksponatima. Kamera je bilježila. Na kraju, čekala ga je druga kamera i mikrofon. Izabrao je varijantu da sjedne. Iz tašne je izvadio unaprijed napisani tekst, sročen u Beogradu vjerovatno, i saopštio svoj utisak. Prije svega govorio je o značaju te manifestacije za kulturu uopšte. Uostalom, većinu sabranih galerijskih i muzejskih djela sa izložbe vidio je ranije u muzejima, galerijama, hramovima.

SUSRET SA PRIJATELJIMA U HOTELU „EVROPA"

Po tradiciji, Andrić je odsjeo u hotelu „Evropa". Taj hotel nalazi se na međi starog Sarajeva, Baščaršije i građevina iz austrougarskog perioda. (Razoren je u posljednjem ratu, a poslije 2000. godine je dovršena njegova obnova). Uz večeru, Jandrić i ja pravimo program po želji gosta.

- Sa kim biste htjeli da se sretnete? - obratio se Jandrić Andriću.

Umjesto direktnog odgovora, Andrić pita:

- Kako je Rizo Ramić, čuo sam da je bio u bolnici? - (Ramić je tihi, Andriću blizak kulturolog bosanske književne baštine). - Je li se Meša (Selimović) oporavio posle srčanih tegoba? - Mladen Oljača je predsednik Udruženja književnika?

Jandrić je na sva pitanja odgovorio škrtije nego što sam očekivao.

Kad smo se rastali sa gostom, podsjetio sam Jandrića da nije dobio odgovor o tome s kim Andrić želi da se sretne.

- Dobili smo odgovor - kaže Jandrić uz osmijeh - On je onim pitanjima dao odgovor s kim želi da se sretne. Uradio je to indirektno, kako je inače imao običaj.

Andrića i Ljubu Jandrića vezivalo je dugo i iskreno prijateljstvo. Počelo je u vrijeme kada je Jandrić postavljen za ministra kulture BiH i nastavilo se do kraja. Na gostovanjima Andrića u Bosni, u pauzama njegovih programa, njih dvojica vodili su duge razgovore. Jandrić mi je ispričao da je u početku krišom zapisivao Andrićeva kazivanja, čak i tako što je često odlazio u toalet. Objašnjavao mu je kako ima problema sa urinarnim traktom. Andrić je, naravno, shvatio o čemu se radi, pa mu je jednom rekao da može komotno da ima bilježnicu pri ruci i da zapiše ono što ga interesuje... Tako je, kao Ekerman sa Geteom, Jandrić napisao dragocjenu knjigu Sa Ivom Andrićem.

Kad sam je pročitao (ni Jandrića nije više bilo u životu), pitao sam se zašto nije zabilježio i neke zanimljive momente iz ovog Andrićevog boravka u Sarajevu, na primjer njegov dijalog sa Mešom Selimovićem uz ručak u hotelu „Evropa", gdje su prisustvovali ljudi za čije je zdravlje pitao dan ranije. Jandrić je, to je vidljivo, knjigu već bio pripremio za štampu, a boravak Andrićev na izložbi samo js kratko zabilježen.

MOŽE LI SE POBJEĆI OD SEBE

Za stolom u restoranu hotela „Evropa" bili su Andrić, Selimović, Oljača, Ramić, Jandrić i ja. Poslije aperitiva, konobar pita za jelo. Javlja se Selimović:

- Nešto lagano, ljekar mi preporučuje.

- Lešo teletina sa krompirom - rutinski odgovara konobar.

- Može.

- I meni - kaže Oljača - želudac.

Ramić je, iako onemoćao, naručio malo jače jelo.

- A Vi, druže Andriću? - značajno se obratio konobar glavnom gostu.

- O, izvini Ivo! - reagovao je Meša - Mi se zabavili svojim problemima, pa zaboravili na tebe.

- Ne smeta - odgovara Andrić. Pa će konobaru:

- Meni ćete bosanski lonac.

Konobar je završio anketu do kraja. Kad je otišao, Oljača će, malo se snebivajući:

- Da li je lonac prejako jelo za Vas? - Nije. Ja znam da oni to ovde dobro pripremaju. To je njihov specijalitet. Pročitao sam u knjizi jednog svetskog putnika da, i kad se nađete u sredini koju ne poznajete, nećete pogrešiti u izboru jela ako naručite njihov specijalitet... Ja „lonac" ovde jedem pomalo i iz navike.

Nakon međusobne razmjene informacija o zdravlju, porodici, novim knjigama, Meša je sa naglašenim zadovoljstvom saopštio Andriću da je napokon uspio da zamijeni stan iz Sarajeva za Beograd i da će se ubrzo tamo preseliti. (To je bilo vrijeme kada su neki sarajevski ideolozi vodili kampanju protiv Selimovića, potpomognuti politikantskim piscima i zagriženim političarima, zbog neslaganja sa porukama njegovih, djela, prije svega romana Derviš i smrt, u čijim su se likovima, govorilo se, prepoznale neke važne ličnosti iz političkog života BiH. Nije im se svidjelo ni poglavlje iz Selimovićevih Sjećanja o smrti njerovog brata, partizana, kojega su saborci strijeljali zbog banalne stvari.) Na informaciju o Mešinoj skoroj selidbi u Beograd, svi smo sa pažnjom očekivali Andrićev odgovor. On je napravio malu pauzu, što je, čini mi se i inače činio kad je htio da stvori psihološki prostor za svoju riječ, i rekao:

- Znate, Meša, meni su toliko puta prijatelji nudili da iz Beograda odem u neka divna mesta, a ja sam im uvek odgovarao: hvala vam, meni je dovoljno rđavo i ovde.

Umjesto zadovoljstva što mu u susjedstvo dolazi blizak čovjek, Andrić se opredijelio za filozofsko gledanje na čovjekovo, često uzaludno traganje za boljim - i za sobom.

Nastao je tajac. Toliko, kako je Andrić često činio, da na miru odzvoni njegova misao. A onda je prešao na sasvim drugu temu, kako bi oslobodio sagovornike obaveze da nastave započetu priču. I danas se pitam - otkuda vidljiva Andrićeva distanca prema bliskom kolegi Selimoviću. Ne znam više od pretpostavke da je možda bio u pitanju izvjestan zazor prema Selimovićevom romanu Derviš i smrt koji je baš u to vrijeme izazvao oduševljenje i u širokoj javnosti i Jugoslovenskim književnim krugovima, uz ocjene da to djelo stoji u redu najviše rangiranih u tom žanru, ili čak i na samom vrhu.

ANDRIĆEVA REZERVISANOST PREMA TELEVIZIJI

Andrić je izbjegavao da bude pod svjetlima pozornice. Radije je život posmatrao iz gledališta. Otuda je nevoljno učestvovao u medijima, posebno na televiziji. Vjerovao je i ponekad govorio da su mu novinari netačnim informacijama nanijeli dosta nepravde. U razgovoru, upitan, pored ostalog, zašto nikada nije demantova netačnosti koje su se o njemu ponekad plasirale u medijima, odgovorio je: „Zato što bih tako učinio da se netačnost o meni ponovi dva ili više puta“.

A tek televizija. Sjećam se da smo u Televiziji Sarajevo planirali snimanje serije po Andrićevom romanu „Travnička hronika“. Sa strahom da li će pristati, k njemu su pošli urednik i reditelj. Pristao je tada u načelu, mada do realizacije, ipak, nije došlo. I kada se urednik u tom razgovoru bojažljivo ogradio da sve iz romana neće moći da stane u seriju, nego će neke sadržaje morati da skrate, Andrić je kazao: „Kratite koliko holćete, samo, molim vas, nemojte ništa dodavati."

Znajući dosta o Andrićevom odnosu prema televiziji i imajući u vidu činjenicu da nikada nije pristao na šire, neposredno kazivanje pred TV kamerama (to što je zabilježeno na TV bile su samo kraće izjave, najčešće pročitani tekstovi), sa Ljubom Jandrićem razradio sam strategiju kako da njegov boravak u Sarajevu iskoristimo i ubijedimo ga da pristane na snimanje. U godinama kad nije više bilo vremena za odlaganje.

Za dogovor o tome sačekali smo pogodnu priliku. Jandrić je najavio temu, a ja sam detaljno obrazložio koncept i plan. Kad je shvatio o čemu je reč, po izrazu lica dalo se primijetiti da je za moju ideju „mrka kapa". Što li toliko zazire? Nudim mu sve varijante: da nakon snimanja pregledamo sirovi materijal i odstranimo sve što mu ne bude po volji. Neće. Da ništa ne emitujemo, nego da se arhivira emisija, ili samo sirova građa i da se emituje kad on ugovorom odredi, za dvadeset, trideset, pedest godina. Ne ide ni to.

- Zašto ste, druže Radoviću, toliko uporni? Znate da sam u više mahova ponovio da se sve što pisac ima da kaže nalazi u njegovom delu.

Ne mogu da proniknem u razloge zbog kojih tako uporno odbija. Pitam - zar njega treba ubjeđivati u važnost arhivskog materijala za svaku sferu ljudskog djelanja. Zna se šta je arhiv kao polazište značio za njegovo književno stvaranje. Ne reaguje. Poslije stanke kaže:

- Ko zna da li će moj život i delo biti toliko važni nekoj kasnijoj generaciji. Vreme je nepredvidljiv sudija. Koliko se puta desilo, na primer, da savremenici precene nekog umetnika, pa ga posle pokrije zaborav... Zar se i u ovome slučaju ne može desiti da za pedeset, ili sto godina iz fioka izađu na videlo neki rukopisi koje savremenici nisu smatrali vrednim, i da se kaže - pogledajte kakva vredna dela nisu hteli da objave, a tamo neki Andrić ili Selimović što god da su napisali objavljivano je više puta. To se desilo u dosta slučajeva. Ne samo sa piscima.

Branim se činjenicom da njegovo djelo vrijeme provjerava već pola vijeka. Smješka se i ostaje pri svome. Ali, još se ne predajem. Pitam, navodeći arhivsku vrijednost ovoga što predlažem, da li bi mu bilo značajno da danas može da posmatra lica Šekspira, Njegoša, Tolstoja, Dostojevskog, Balzaka... koja sama po sebi koliko i njihova riječ dodatno kazuju o njihovom životu, o vremenu, o literaturi i njenom smislu. Ne odbija ovo razmišljanje, smiješi se, ali ne odgovara.

Razmišljam o granici moje upornosti i učtivosti prema čovjeku o kome osjećam bezmalo strahopoštovanje. I odustajem, na kraju.

- Ne budite, Radoviću, toliko razočarani.

Nije mu bilo teško da primijeti moje nezadovoljstvo i neslaganje sa njegovim stavom.

- Niste ništa posebno propustili - dodao je.

Apsolutno sam siguran da intimno nije mogao misliti tako. Zašto, onda?

Razmišljao sam, i veliki ljudi imaju ponekad (ili često) male (ili velike) sujete, pa su se eventualno i u tome mogli naći razlozi za Andrićevo odbijanje. Da li je postojao strah da u improvizaciji ne okrnji ugled svojoj kao u mermeru klesanoj pisanoj riječi i rečenici?

Možda u toj težnji ka savršenstvu nije sasvim bio zadovoljan ni fonogeničnošću svog glasa... Ili...

A u opuštenoj atmosferi, u prisustvu onih u koje je imao povjerenja, Andrić je savršeno slikovito i tečno govorio. Ali, kako to postići u uslovima nedovoljnog povjerenja u tehniku, u novinare i medije?!

Kad se riješio brige oko kazivanja za TV, ponašao se i govorio opušteno.

Povjerovao je, kad sam mu poslije svega rekao da u daljem druženju može biti siguran kako ništa kao novinar neću zloupotrijebiti. Tekla je njegova opuštena priča.

A onda sam ga, sticajem okolnosti, sam u automobilu pratio na povratku za Beograd, i, pored prethodiih, zabilježio još nekoliko detalja.

NA POVRATKU ZA BEOGRAD

O saobraćaju:

Vozač nekada cijenjene „ajkule" (luksuznn „Sitroen"), u oduševljenju što je u službi velike ličnosti, vozio je neprimjereno brzo. Dalo se primijetiti da se Andriću to nije svidjelo. Sa zadnjeg sjedišta nisam mogao dati znak vozaču da smanji brzinu. Prepustio sam Andriću da to uradi. U međuvremenu vrlo malo je govorio. Na raskršću Tuzla - Županja naišli smo na slupan putnički automobil pored puta. Vozač je, kao o nečem običnom, kazao kako je tu prije neki dan došlo do saobraćajne nesreće u kojoj je poginulo dvoje ljudi. Andrić je to uzeo kao povod da indirektno uputi prekor našem poletnom vozaču:

- Stradasmo u haosu saobraćaja. Ljudi su neuki. Ne shvataju da nije sesti za volan kao i uzjahati konja i podgarnuti ga poljanom... Vozač je razumio i usporio. Nakon kraće pauze, Andrić je nastavio:

- Čitam nedavno u novinama, apotekar iz Kraljeva sudario se u preticanju i poginuo sa suprugom i dvoje dece... Gde li se žurio - Andrić će više za sebe - kad su svi pravi razlozi za njegov život bili u njegovim kolima?

Od „dogovora" oko brzine sa vozačem, Andrić je opuštenije govorno. Teme su dolazile sistemom asocijacija.

O predrasudama:

U vožnji, prolazimo pored kuće ispred koje se vijore niske bijelog rublja koje se suši. I jedna žena u bijelom. To ga podsjeća na slučaj otmjene Višegrađanke austrijskog porijekla, na kojoj je sve blistalo od čistoće, ali su je mještanke smatrale prljavom samo zato što je prala voće i povrće u lavoru iako nikada nije upotrijebljen za prljave stvari.

O prioritetima:

Andrić je, kako smo imali priliku da se uvjerimo, često indirektno iskazivao svoj stav, pa i kritiku. Počeo je priču o nekom novom kljiževnom djelu. Rekao sam da, nažalost, nijesam stigao da ga pročitam.

Završio je kratko prethodnu misao, a onda ispričao nešto iz svog iskustva. U Parizu, naime, bio je gost ugledne dame na prijemu upriličenom u čast novog djela značajnog francuskog pisca. Kada se sa Andrićem srela, uz konvencionalne riječi, pomenula je i djelo koje je bilo povod za prijem. Na Andrićevu opasku da još nije stigao da ga pročita, sa čuđenjem je rekla: „A šta ste to, gospodine Andriću, kao pisac imali preče?" Znao je da sam shvatio prekor, indirektno meni upućen.

Kad smo stigli u Beograd, pozvao nas je na osvježenje. Već je bilo u toku drugo poluvrijeme fudbalske utakmice Jugoslavija - Mađarska. Uzeo je stolicu i u nekoj podužoj prostorjii izdvojio se i bez riječi uz televizor otpratio prenos do kraja. U toku prenosa sjedjeli smo, vozač i ja, pozadi u društvu jedne starije žene, koliko se sjećam bila je to Andrićeva punica, nadživjela je ćerku. Ispričala nam je tiho, kao da to kod njenog Iva nešto nije u redu. Kaže: „Kad je ono u Americi bilo nešto ovako“ - nije znala da se to zove boks, nego je pokazivala rukama - „navijao je budilnik i ustajao po noći da ga gleda“. Bili su to, izvjesno je, mečevi poznatog boksera Kasijusa Kleja / Muhameda Alija.

Istog dana povratak za Sarajevo i bilješke usput.

Mnogi ne razumiju puni smisao sporta

U nastavku puta, na vijestima Radio Beograda imali su i bogatu rubriku o sportu. Najavili su utakmncu fudbalske reprezentacije Jugoslavije protiv Mađarske. Bio je to šlagvort za priču o sportu:

- Kod vas u Bosni sport je u usponu. I Željezničar i Sarajevo, pa i Velež su dobri timovi. Košarka je kvalitetna, naročito ženska. Željezničar ima odličnu ekipu. Kako samo igra ta Olga Đoković!

Jedva mi je Đokovićeva povjerovala kada sam joj kasnije ispričao da ju je Andrić znao i po igri i po imenu. Dodao je da ni razvoj sporta u jednoj sredini nije slučajan. I to može da bude znak opšteg napretka, kakav je slučaj sa Bosnom i Hercegovinom. Pri ulasku u Beograd, u poluvremenu fudbalske utakmice, spiker je saopštio vijest o dodjeli nagrade sportskom novinaru Marku Markoviću.

- Nije to najbolji primer. Radivoje Marković je komentarisao veoma slikovito. Bilo je, uz ostalo, karakteristično kad komentariše gužvu pred golom. Pa u jednom trenutku uzvikne: „Ništaaa!" On tako u trenu objasni slušaocu da lopta nije otišla u gol, a kasnije objašnjava kako je došlo do toga „ništa"... I Ljuba Vukadinović je bio odličan izveštač i komentator u Politici - prokomentarisao je Andrić. Sport je uzimao kao svojsvrsnu dramsku igru u kojoj osim sportista, aktivnije nego u pozorištu, učestvuje i publika na stadionima i sportskim dvoranama, pored TV ekrana i uz radio aparate.

- Mnogi ne razumeju puni smisao sporta. Ne posmatraju ga kao ljudsko nadmetanje i veliko umeće u raziim veštinama, kao samu umetnost, za šta je potreban i talenat, i veliki trud i odricanje. Nego se to često uzima kao nešto manje vredno.

(Autor je TV stvaralac i publicista)