O književnosti Đura Radosavovića: Ambis samoće i lebdeća stvarnost

Kada sam počeo da čitam „Crnogorski roman“, mislio sam da me očekuje stil sličan Đurovim kolumnama. Svjedočio sam drugačijem djelu
127 pregleda 0 komentar(a)
Đuro Radosavović, Foto: Filip Roganović
Đuro Radosavović, Foto: Filip Roganović
Ažurirano: 30.09.2017. 10:29h

Literarno stvaralaštvo Đura Radosavovića govori o životu čovjeka sa one strane socijalne dinamike i raznih izvještaja o “progresu”. Svjedoči o društvu koje se ubrzano dijeli na one koji imaju i one koje nemaju. From postavlja dilemu imati ili biti, no, koliko zaista imamo prostora za bitisanje, jedno je od pitanja “Crnogorskog romana” i naše svakodnevnice.

Kada sam počeo da čitam „Crnogorski roman“, mislio sam da me očekuje stil sličan Đurovim kolumnama. Svjedočio sam drugačijem djelu. Prozno po formi, a po svojoj fabuli, napeto, dramatično, od početka. Atmosfera romana me podsjetila na Dostojevskog. Treba Vam kondicija za čitanje, i vrijeme da bi u pauzama „apsorbovali“ pročitano. Takva je sekvenca romana o Jakši. U pasusu koji oslikava njegov usud povratka, se navodi: „...živi u Podgorici što čini njegov život nepredvidivim, i ako išta može da se predvidi, to je samo veliki problem“. Kao kad pročitate, aksiom, dijagnozu, presudu. Ispustio sam roman iz ruku. Ovo i jeste prostor, „ubijanja snova i ambicija“ jer se običnom čovjeku život lako preokrene u egzistencijalne jade, dok elita uvećava bogatstva.

U pozadini romana nazire se ambis samoće, odsustva socijalne podrške, usamljenosti sa svojom mukom. Istraživanja navode da prosječan Crnogorac, isključujući najužu porodicu ima povjerenja u još par osoba. Đuro jasno identifikuje ono što bi se po Erihu Bernu ocu transakcione analize nazvalo skript, odnosno „uputstvom“ koje dobijamo od roditelja, a što opet determiniše naš odnos prema svijetu i životu, ukratko sudbinu. Skript glasi, ne budi kukavica. Odnosno, stradaj, pogini, preuzmi odgovornost, ako treba i za tuđi prestup, ali ne budi kukavica. Biti svoj, sačuvati se, izraz je slabosti. Bitno je postati „junak“, živjeti za priču. Sami, sa sadašnjim trenutkom, završavamo u kafani, reciklirajući stare dogodovštine, kao što čini lik romana Bobo.

Đurove kolumne, koje pratimo u Artu Vijesti, nerijetko kao da su istrgnute iz kadra filmskih ostvarenja Živka Nikolića. Poput Živka, Đuro prinosi ogledalo pred oči javnosti, kroz satiru, ne rijetko šokantno. To se domaćem „mejnstrimu“ nikad nije svidjalo. Sjećam se priče o poslanicima koji izjavljuju saučešće. Kao da vidim scenu. Sakoi koje narodni predstavnici zakopčaju do zadnjeg dugmeta, odvažno stupajuću u dvorište ožalošćenih. Klupa improvizovana od dasaka i cigli. Na dolazak predstavnika naroda, starci poskakuju kao vojnik pred oficirom. Valja pokazati poštovanje prema predstanicima vlasti. Kada ti funkcioneri siđu sa „pozicija“, stepen poštovanja istih će se promijeniti. Jer ovdje nisi ništa po sebi, time što si čovjek. Samo te pozicija “alfa mužjaka” čini značajnim.

Đuro mi je jednom prilikom, preporučio Emanuela Karera, francuskog pisca koga sam zavolio da čitam. Tada sam po preporuci, pročitao „Limonova“, a nedavno „Carstvo“. Ako se ne varam, posljednji roman Karera. Ovaj sjajni erudita je pitko napisao priču o prvom vijeku hrišćanstva. Pored toga “Carstvo” je dijelom i autobiografski roman. No ono što me je inspirisalo jeste pripovjedanje autora na kraju romana. Naime, Isusov čin ritualnog umivanja nogu svojih učenika, apostola. Sam obred invertuje odnos autoritet - podređeni, relativizuje ego, ali i uvodi ljudski, fizički kontakt, koji ritual iziskuje. Karer takođe piše o humanitarnom pokretu “Barka”, koji podrazumijeva da se zdravi ljudi brinu o psihički i fizički hendikepiranim osobama, čak i u smislu zajedničkog života u malim zajednicama. Navodi, da je ovaj pokret usvojio ritual obrednog pranja nogu, gdje hendikepirani ljudi dozvole da im zdravi umiju noge i obratno. Čime se prima i daje pomoć, podrška, kroz ljudski dodir. Karera sam čitao nakon Đurovog “Crnogorskog romana”. U “Crnogorskom romanu”, anksioznost i neizvijesnost lebde. U “Carstvu” takođe autor opisuje lični doživljaj psihičke krize “sličan depresiji”, ali i daje preporuku kako da se iz nje izađe, kroz altruizam, pomoć drugim ljudima. Depresija limitira sposobnost da osjetimo druge.

Vraćajući se početku teksta, pitam se, može li Crna Gora ponovo poslije svih socijalnih i političkih raslojavanja, naći svoju dušu, koju će osjećati svi njeni ljudi i davati im sigurnost i nadu? Ili ćemo letjeti u praznom prostoru kao glavni junak “Crnogorskog romana”, čekajući kraj.