Prihvatio sam poziv prijatelja da zajedno u sklopu 47. Ratkovićevih večeri poezije odamo poštu Dušanu Kostiću, pjesniku sa izvorišta Lima i jednom od njegovih najsnažnijih poetskih tokova.
O Polimlju, u kojem se najjasnije čuje pjesnički glas, već sam pisao i govorio, s naglaskom na njegova stvaralačka sazvježđa po čijim bjelucima teče gajtan voda - Lim, kako ga naziva Radonja Vešović.
Zavičajna čežnja i Lim, koji izvire iz jezera, nadahnjujući pjesnička srca, i jezdi po Sredozemnom moru, i mene su doveli do ove inspirativne govornice u Godijevu.
Pjesnik, kojeg danas prizivamo iz Ćamilovog vilajeta već 20 godina počiva u tišinama Visitora. Za dvije decenije zemnog vremena, sve se promijenilo: i društveni poredak i država, i Zapad i Istok i, rekao bih, ako mi neće biti zamjereno, i pjesnikovo nebo, pa i zemlja...
S tom „velikom rokadom“ vremena i života transformisala se i crnogorska književnost. Po mišljenju mnogih kritičara i teoretičara književnosti, ona je: „označila konačan raskid sa duhom književne palanke, i otvaranje literarnih perspektiva za jedan novi vijek nacionalne literature, odnosno dominantini duh evropske i globalne književnosti“.
U vezi s tim teoretičar Borislav Jovanović iznosi kategorički stav: „Više nijesmo niti u crnogorskoj postmoderni ni u crnogorskoj moderni već smo u jednoj potpuno novoj i sveobuhvatnijoj povijesnoj i književnoj, i ne samo književnoj poziciji - crnogorskoj svemodernoj“.
Kako, iz takvog kritičko-teorijskog diskursa mlađim recipijentima poezije da približimo lik i pjesmu Dušana Kostića, sasvim drugačijeg senzibiliteta i nadahnuća?
Poezija Dušana Kostića (1917 - 1997), za koju Dragan Jeremić, kao i brojni kritičari s kraja prošlog vijeka, kaže: „da se u njoj ogleda gotovo čitav put naše najnovije poezije, koja je od angažovane i estradne postala lična i intimna“ , danas se nalazi na marginama čitalačke i kritičke pažnje.
Ovaj skup je ne samo lijepa, već i rijetka prilika, da se osvježi sjećanje na pjesnikov harizmatični lik i izrazi mišljenje o njegovoj poeziji, predstavljenoj u 26 pjesničkih zbirki, kao i njenoj poziciji u crnogorskoj književnosti iz današnje perspektive. Pokušaćemo da osvijetlimo Kostićev humanistički profil, njegovu ulogu u prelomnim godinama jugoslovenske književnosti, kao i odnos prema prijateljima, posebno pjesnicima.
U procjenjivanju Kostićevog doprinosa u razvoju jugoslovenske poezije kao uzgred se pominje činjenica da je bio urednik niza časopisa kao i dominantnog „Savremenik“ - koji su trasirali put i budućnost tadašnje književnosti.
O tome sam Kostić svjedoči: „Bile su to godine oštrih književnih sukoba i pulsiranja oko „Savremnika“ i „Dela“... Bilo je u tome svega i svačega i časnog i prljavog, principijelnog i nedostojnog... Pa ipak, nešto se ukupno dešavalo, nešto se prelomilo u našoj književnosti, u kulturnoj politici uopšte“.
U sukobima i polemikama različitih poetičkih strujanja, D. Kostić je, metaforično rečeno, možda i zbog svoje uredničke misije, bio most između njih, ne opredjeljujući se ni za jednu koncepciju ili program. Ostao je samosvojan i originalan pjesnički glas, o čemu svjedoče stihovi iz pjesme „Iskreno“ :
„Ja nisam vojnik pod kalpakom i štitom, niti sam velik ko Krleža i Davičo. Jedra su moja mala. Nekud sam htio i pritom tiho, sasvim tiho, o sebi ja sam pričo.“
Pjesmom „Crna Gora“ iz zbirke „Pjevam zemlju“, ispjevao je himnu svojoj postojbini, jednu od najsnažnijih i najiskrenijih u našoj poeziji. Slična je po nadahnuću i uzvišenosti pjesmi Velimira Miloševića, a po dubini tragike s monologom vladike Danila.
Jer šta je Gora Crna kad se iz plama javi, iza kliktava kola, što duguje slavi? U sutonima je čežnja koja dugo leluja, da se od kamena ode, iz okova da zaplovi; u grmljavini je trepet, i strava, i oluja od koje se njišu, kao grane, svi vrhovi.
Pjesma Crna Gora je najrječitiji odgovor na dileme kojoj književnosti pripada Dušan Kostić. Ipak, dodajem, da je on pripadao vremenima u kojima je živio i koja je proživio, kao i poeziji - najsuptilnijem izrazu vremena?
„Sleđena tišina Visitora“ je dragulj svake jugoslovenske antologije pjesama. Međutim, ona je apoteoza zavičaju u svim njegovim oblicima i sazvučjima, ali je, kao motiv, tema, predmet poezije, po stavovima aktuelnog kritičko-teorijskog trenutka, prevaziđen, rekvizit tradicije, takođe prevaziđene.
Takav sud kritika, ipak, relativizuje: „Ništa nije tradicija ako nema svoj estetski predznak“.
Njime se na nedvosmislen način afirmiše i revalorizuje Kostićeva poezija, koja je obrazac lirskog izraza, ritma i nadahnuća.
Ovu pjesmu apostrofiramo, ne zbog pjesničkih i estetskih vrijednosti, već zbog epiloga, kome nije poklonila pažnju ni ranija, kao ni savremena kritika, koja urbanitet smatra primarnim svojstvom savremene književnosti. „Riječ je o urbanitetu ne samo kao tematskoj, motivskoj, sociološkoj odrednici, već kao znaku književne strukture.“
Međutim, u odbacivanju tradicije zanemaruju da je upravo u najboljoj Kostićevoj pjesmi tišinu palanke i mir potisnula „gradska buka“.
Da zgazim samoće? Čemu one kad u valovlju rastanka tonem i pijem daleke luke? Ja sam dio ulica, ja sam pjesma njina, zaboravljena tuga harlekina, ja sam dio svjetla i svete gradske buke kojoj iz mira ovog dajem ruke. Odlazim — i svu noć pusto vape vrata za vedrim žamorom asfalta, za gradom što je razvio zastave svoje, i moje, i moje.
D. Kostić je imao sluh za hod vremena jer je pjesma kristalno jasna antiteza između tišina zavičaja i gradske buke, odlučan raskid s nostalgijom i sentimentalnošću i prihvatanje modernih oblika života.
Svodeći analizu o relaciji staro-novo, zavičajno-urbano, zanimljivo je čuti Kostićevo mišljenje.
"Ne pripadam u one koji u svakoj prilici viču na tradiciju... ali nisam njen rob nego otvoren za bogatu polifoniju u svemu oko nas...
Nije svaki raskid s tradicijom uslov za osvježenje poezije. Mora li ono što prenosimo sa drugih strana kao nešto novo i svježe da bude i za naš ukus, takvo, baš takvo, tim prije što je ono i tamo već iživljeno i staromodno?“
U skladu s tim pjesnik razmatra relaciju tradicija - poezija: „Sigurno je pred nama nova pjesnička generacija koja će zauzeti dominantno književni prostor kao nikad do sad.”
Tako je govorio Dušan Kostić, prihvatajući tuđa iskustva i vrijednosti, ali ne potcjenjujući sopstvena.
Donekle polemičan ton u ovom izlaganju potiče iz stava da o stvaraocu, pa i pjesniku, treba govoriti u kontekstu vremena kome je pripadao. Zato nijesam pristalica kategorizacije i vrednovanja stvaralaca po periodima (i poetikama) u kojima su stvarali, već po djelima trajne vrijednosti i njihovoj komunikaciji s čitaocima.
Na kraju, „pozivam za svjedoka“ Đorđija Vukovića, autora predgovora i priređivača knjige Poezija, Nolitove edicije Rađanje moderne književnosti: „Mesto poezije u sistemu kulturnih funkcija ne samo što nije dovoljno jasno, već je ono u novije vreme i degradirano više nego što bi se smelo dopustiti. „Lutanje“ poezije nije, međutim, uslovljeno samo spoljašnjim razlozima, već je ono pripremljeno i time što u svesti pesnika njena suština nije zasvagda data, nego se mora nalaziti, uvek iznova.“
Takva je sudbina djela Dušana Kostića.
Uvijek iznova bi trebalo pronalaziti „tišine“ i iznositi ih na svjetlo dana. Danas, na stogodišnjicu od pjesnikovog rođenja, to i činimo.
Bonus video:
