Te večeri desile su se dvije stvari: jedan čovjek i jedno pozorište.
Pričale smo o pozorištu. O idealima. O sazrijevanju. O dobroti. Iskrenosti. O neprihvatljivosti sujete u umjetnosti. O rijetkim glumcima koji su izrasli u ličnosti. O tome šta znači postati ličnost. O nužnosti da umjetnik bude široko obrazovan. O uvjerenju da si bolji umjetnik što si bolji čovjek. Ona je suptilno počinjala, ja se sa strašću nadovezivala. Velika je radost čovjek. Nadahnuće. Praznik. Vjera i nada. Ispričala sam joj kako sam se tek poslije godinu dana usudila da pročitam njene kritike o predstavama na FIAT-u, sa strahom uzrokovanim predrasudama. Ona se samo smiješila. Kao djevojčica. Sličnim putem smo koračale, hiljadama kilometara daleko. Sličnim ljudima rekle zbogom. Slične istine tražile. Po sličnom trnju gazile. Sličnih godina - slično shvatile. S oblaka se spustile na zemlju. Da živimo ono zbog čega smo došle, dok svijet živi svoje. Da živimo svoje ideale u okviru datih mogućnosti, tragajući za "nežnom ravnotežom". U godinama kada kao kopači zlata ispiram glinasti talog tragajući za čovjekom kao zrncem zlata, rijetko se desi da uvećam svoje bogatstvo. Juče sam, na obali Morače, postala bogatija za jednog čovjeka. Ana Tasić je moje zrnce zlata.
Dok smo šetale od Perjaničkog doma na Kruševcu do knjižare "Karver", idući na drugu predstavu šeste večeri FIAT-a, rekla mi je da se raduje tome što ćemo gledati, cijeneći rad hrvatske glumice i rediteljke Senke Bulić.
Publika je pristizala u amfiteatar, imajući priliku da svjedoči početak predstave prije samog početka. "Hoće li ti biti neudobno tu?", pitala me još jedna moja Ana. "Kako da mi bude neudobno kad sam u POZORIŠTU?" Izgovorila sam to aludirajući na os jećaj da se zaista nalazim u hramu, pogleda prikovanog za glumicu, kostimiranu i osvijetljenu tako, sa takvom scenografijom i takvom staturom da poželiš da uđeš u taj svijet. Ana Tasić reći će po završetku predstave da je glumica bila izuzetna, na šta ću ja odgovoriti da nije - bila je izuzetno dobra, tako da žalim što nije bila savršena. Trenutak je da pod kritičku lupu stavim i samu sebe, zbog detalja koji sam sklona da osporavam u alternativnom pozorištu, a to je tekst, tačnije njegovo mjesto i važnost. Te večeri slušala sam na savršeno razumljivom hrvatskom jeziku priču o potapanju broda pretrpanog izbjeglicama na putu od bezimene afričke zemlje prema obalama nekog evropskog odmarališta privlačnog imena. "Plaža Lampeduze", tekst koji je napisala Italijanka Lina Prose, mene je duboko dirnuo, kao što su me prethodne zime, svake noći, boljele izbjeglice iz Sirije, Avganistana i Pakistana, negdje daleko na hladnoći. Dakle, ta priča me je zanimala i pritom sam je razumjela. Pitam se onda šta bi bilo da je izvođena, recimo, na mađarskom jeziku. Ne mogu da se pitam šta bi bilo da me tema nije zanimala, jer se tu pozivam na prvi pasus u ovom tekstu, pa ću se vratiti na pitanje jezika i govora. Da je bila savršena, glumica Nina Violić pričala bi priču jezikom tonova, valera, a ne samo jezikom intenziteta i glasnosti. Istina se živi u valerima, poluistina se skriva u dva tona. Međutim, glumica je znala i da ćuti. Znala je da postoji na sceni. Znala je da uhvati pogledom u zamku igre. Znala je da se kreće i da drhti. Znala je da promijeni oblik. Znala je da razumije i kad osuđuje. Znala je da se sjeća. Znala je da osjeća. Sebe. Utapanje. Morsko dno. Umiranje. U zlatnom kupaćem kostimu i kapicom iz nekih davnih vremena, obojena samrtno bijelom, izgledala je kao hermafrodit, pajac, pozorišni znak. Stajala je kao hram u koji se gleda s poštovanjem. Okružena poetično - realističnom scenografijom, bila je moje pozorište. Moj san o pozorištu. Rediteljka je znala šta želi da vidi. Ja, koja ne pozajmljujem svoje oči, zahvalna sam joj što nam je pozajmila svoje. Primjedba, ne tako mala, jer grubo narušava cjelinu, jesu nejasni krajevi prelomnih tačaka u priči, kao i same predstave. Publika je u dva navrata zbunjeno aplaudirala misleći da je kraj, a onda je konačni aplauz došao sa zakašnjenjem, jer treći put nismo bili sigurni da je stvarno - "vuk".
Na platou ispred Dvorca Petrovića na Kruševcu izveden je, iste večeri, francuski plesni komad "Bračne svađe". Burleskna plesačka verzija muško-ženske svađe povodom jedne fleke, zabavila me i razgalila kao ostalu publiku - šatače u parku, koji su se zadržali da vide predstavu. On me je očarao, Brendan Le Delliou, kao oličenje umjetnika koji svakim damarom svog savršenog plesačkog tijela uliva život u ono što izvodi. No, baš zbog prijatnosti koju sam osjećala tokom njihove tačke, nametnulo mi se pitanje šta određuje granicu između zabave i umjetnosti, onda kad se one prožimaju u nekom djelu. Sat i po vremena kasnije sjetiću se odgovora, u trenutku kad sam zadrhtala na "Plaži Lampeduze". Umjetnost, bar na trenutak, mora da me ostavi bez daha. To je jedino more na čijem dnu bih vječito ostala -utopljenik.
"O ćutanju i drugim imitacijama sreće” u KIC-u "Budo Tomović”
“FIAT teatar pojačanje” u KIC “Budo Tomović” večeras dovodi učenike Gimnazije “Petar I Petrović Njegoš” iz Danilovgrada sa predstavom “O ćutanju i drugim imitacijama sreće” u režiji Bojane Šolaje, Anđele Novaković i Miroslava Minića. Predstava počinje u 22 časa u Velikoj sceni. U isto vrijeme u holu KIC-a biće priređena izložba danilovgradskih gimnazijalaca “Dnevnik čitanja”.
FIAT večeras počinje u 20 časova u Crnogorskom narodnom pozorištu predstavom “Anti_Gone” režisera Stive Schimdt-a i Aristoteles Chaitidis-a. Predstavu će izvesti FIAT-ovi gosti iz Austrije iz “Terraforming arts laboratorium”.
U muzičkom dijelu programa u dvorištu Kusleove kuće nastupiće podgorički bend “Freedom” u 22 časa.
Ulični teatar “Bračne svađe” francuskog “Friichti concept”-a biće održan u Kotoru na Trgu od oružja u 19 časova. “Bračne svađe”, teatar po konceptu Brendan Le Delliou-a,je izvođena pred podgoričkom publikom, a u Kotor je vodi “FIAT putovanje”.
Bonus video:
