Bioenergetičar živi na Novoj cesti, preko puta trešnjevačkog Lidla, u garsonjeri na petom spratu.
Sebi dobro zvučim, kao rođena Zagrepčanka. Ipak, naručila sam vožnju Uberom za tu posjetu nepoznatom kvartu i muškarcu s izvjesnim nedokazivim moćima.
Grad još razvijam i valjam, poput tijesta. Ispadne Jelačić torta, jednom, bogata i slasna; onda, razbacani, neugledni (ali ukusni) mlinci. Nebitno. Sve mi je izazov.
Vožnja do bioenergetičara trajala je manje od deset minuta, lift je ulivao povjerenje, kao i čovjek blagih očiju koji mi je otvorio vrata i rekao: 'Hvaljen Isus.'
Voistinu hvaljen?
Ne, nisam to izgovorila, samo sam se predstavila i previše mu čvrsto stegnula ruku.
Mislila sam da Nova cesta mora početi negdje gdje se sve starije od nje završava, gdje je od mirnog sela na brzinu sklepan grad s tramvajskom šinom, harmonika-autobusom i Lidl-kontejnerom kao punktom na granici.
A sve je bilo tu, nedaleko od glavnog trga, mogla sam i prošetati, nelijepom šetnjom kroz tranziciju.
Lijepe zagrebačke šetnje uključuju stepenice i brda, s Britanca po Pantovčaku, s Ilirskog trga u Dežmanov prolaz, stubama na Šalatu ili ka Gornjem Gradu, Tuškancu pa Sljemenu.
Na brdu i živim. Brdo pripada opštini Centar, mogu reći da živim u centru, okružena čupavim insektima, gusjenicama nabreklim od kišnice, mesnatim puževima golaćima, hrastovima, brezama, gustim zelenilom mekanih iglica i božićnih bobica. Nemam svoje parče zemlje gdje bih mogla zasaditi nešto cvjetno ili organsko, paradajz, kupine, božure. Bolje što nemam, za sada mi je ovaj izgovor potrebniji od bašte. Na mom su brdu stanari nevidljivi, osim kada džogiraju, u punoj opremi brzo pedalaju profesionalnim biciklima, ili šetaju tihe, rasne pse, za njima uredno počiste. Pjev ptica ne prestaje.
'Prekrasno vam je tu,' kaže mi svaki taksist.
'Ja više volim pravi centar grada,' rekla je moja majka Njegošu, kad nas je prvi put posjetila. 'Neprijatno mi je kad se i noću čuju ptice, a iz ove šume kao hiljadu pari očiju da me gleda.'
Njegoš je moj muž, nije mu to pravo ime.
Iznenadio se, on je birao prirodu, zeleni pogled, lokaciju na vrhu brda, pa neće valjda živjeti u rupi? Kako to da ova žena voli buku prebrze vožnje, izmučene fasade i smog? Majkina kćerka, podigla sam ruku u znak prepoznavanja. I meni ugrijani asfalt miriše, ljepše od vlažnog podsljemenskog bršljena. Jer, onu specifičnu zaleđenost pogleda i pokreta u prvoj godini, ili dvije, života u bilo kom gradu, otapa blizina ljudskih tijela. Neka su tijela prevruća, opeku, nauče te lekciju, tome i služi život među ljudima. Kasnije shvatimo da drveće samo daje, a ljudi i uzimaju; da nam pogled na lipu nikada ne može dosaditi, a ljudi mogu. Pa još kasnije shvatimo da je sve do nas.
Ali prvo migrena, moj neobični posrednik u odnosima s javnošću.
Jedna zagrebačka prirodna plavuša, nenapadno zgodna, kakve one znaju biti, uz pristojan mi je uvod preporučila bioenergetičara s Trešnjevke, koji je njenu svekrvu izliječio, iskorijenio napade strašne glavobolje.
'Rekao joj je da su njen problem sinusi, a ne migrena. Štogod da je bilo, spasio ju je.' (I dalje se opirem sporadičnom 'ju' u hrvatskom jeziku.)
I, tako, evo me, kod bioenergetičara na krevetu, ležim na leđima, jastuk je udoban, XL model medicinskog, preko jastučnice nabacio je čistu pelenu, na uši mi stavio velike slušalice, podesio ih je po mojoj glavi, proširio ih jednom, dvaput, krc, krrrc, naučila sam da volim svoju veliku glavu. Krrrc. Pustio je klasičnu muziku i rekao mi da zatvorim oči.
'To Vam nije migrena,' odmah je zaključio. 'Vaš su problem sinusi.'
Ljudi koji nemaju migrenu, i ne znaju šta je migrena, misle to je glavobolja onih 'umjetnički nastrojenih'. Sinusi su konkretni, lakše ih je razumjeti. Pustiću ga danas, krevet i jastuk udobni su, odspavaću uz Baha, platiću mu, opet u Mesničkoj kupiti Zomig, prije toga u Lidlu kupiti slane bademe, nikada mu se neću vratiti, tom nadriljekaru što se podsmijeva migreni.
'U grču ste,' rekao je. 'Opustite se.'
'Opustite se' - kletva je bačena. Krv već juri, uzjogunjena, prema vratnim žilama, što stvara zloslutno bubnjanje u sljepoočnici i malodušne zaključke: i ovaj misli da me najbolje poznaje, soli mi pamet i još bi to naplatio, ja sebe najbolje poznajem, kada ću to shvatiti, kada?
Ipak se opuštam, uz duboko disanje i pražnjenje mozga, pa mi odnekud, iz neistraženih dubina, pred oči iskaču slike osoba na koje, inače, u hodu, nikada ne pomišljam. Izviru na površinu kao zrna pasulja koja treba pred kuvanje vaditi i eliminisati.
Prvo: Anita iz Londona. Mlada je umrla od raka. Ostavila za sobom sinove od deset i dvanaest godina, i muža koji ih, ni dok je bila na terapiji, nikada nije doveo u školu. Sada će morati, tvrdi moj mozak u opuštanju. Moraće on da im bude i otac i majka. Nježna Anita. Suza mi sklizne niz obraz. Došla je u London iz Švedske. Nikada nije išla u svoju zemlju, u Švedsku, a ja sam stalno pravila i grabila prilike da idem u Crnu Goru, koja je daleko od svega, do koje se putuje ili tako što presijedaš u dodatnoj srednjoj zemlji, ili povremeno, nepouzdano, 'ako uleti - uleti' letiš domaćom avio-kompanijom, gdje je crnogorskim biznismenima, uz upravljanje avionom, dozvoljena i opcija pušenja cigara u pilotskoj kabini.
Ne, Anita nikada nije išla u svoju sređenu Švedsku. Izgleda da je više ljubavi dobijala čak i u Londonu, nego u Štokholmu, Uppsali, ili Lidingu iz štokholmskog arhipelaga. Ovaj Lidingo, otok bez adresa, isto mi se javio na krevetu tokom seanse. Tamo je rođena Lotte Kierkegaard, još jedna Šveđanka koju sam poznavala davno, kao srednjoškolka u Americi; Lotte, svima bizarna, tako bizarna, what a bizarre Swedish girl, govorili su surovi kalifornijski srednjoškolci, razočarani nakon što su, umjesto seks-bombe iz skandinavske erekto-mitologije, umjesto plavuše s kosom punom kristala, dobili osorljivu, riđokosu Lotte, snoba velikih dimenzija i ambicije, zaljubljenu u već legendarnog Princea, za kojeg je tvrdila da će ga upoznati i postati mu ljubavnica. Svi su prevrtali očima, ja sam još i vjerovala da joj se predak Soren u grobu prevrće, ali je Lotte Kierkegaard ostala u Kaliforniji, završila fakultet - Berkeley! - i svom ljubljenom Princeu godinama nakon toga bila studio menadžer, a onda je to isto bila i Michael Jacksonu. Ne znam gdje je sada Lotte K.
Anita je umrla, rekle su mi Francuskinja i Japanka prilikom moje nedavne posjete Londonu. Prije svega, prije mog odlaska i njene dijagnoze, pokazivala mi je lagane vježbe koje svi treba da radimo ujutru, i koje su sasvim dovoljne za razgibavanje, rekla je, kao da beremo jabuke, kao da kosimo travu, pa okopavamo tikve. Svuda je isto, u Uppsali, u Gornjoj Gorici i na Trešnjevci, svuda je opstalo to povezivanje tjelesnog s radovima u polju.
Uvijek je bila tako tužna, rekla sam im, i nikada nije otišla kući. A ni muž joj nije bio dobar.
Da, Oli, rekle su, u pravu si, sad kad razmislimo o tome, tek smo pred kraj njenog života i saznale odakle je, iznenadile smo se, nije ni govorila engleski s naglaskom strankinje, nikada je nismo pitale zašto malo ne ode kući, sama, bez djece. I nikada joj nismo upoznale muža. Kako si ti sve to znala i primijetila?
Zato što primjećujem takve stvari - da tužna žena ne posjećuje mjesto gdje je rođena, iako, provjereno, 'i sami zidovi kuće liječe' (Čehov, 'Seljaci'), da joj glas blijedi kadgod mi šturo odgovara na pitanja o mužu - zato i imam migrene. Premnogo je sudbina o kojima razmišljam.
Dobar, dobar je jastuk bioenergetičara, na koji polegne pacijente. Krupnija varijanta medicinskog. Otvaram jedno oko. Njegovi veliki dlanovi lelujaju iznad moga čela.
'Opustite se,' opet mi kaže. 'Osjećam kako vam se sudaraju sjećanja. Pozdravite ih i pustite da pođu svojim putem.'
Pozdravim se s Anitom i Lotte. Stižu novi gosti, meni i ovom gradu.
Bonus video:
