UZ IZLOŽBU VELIKOG CRNOGORSKOG VAJARA MIJA MIJUŠKOVIĆA

Umjetnost iz bića prirode

“Po posvećenosti radu i po kreativnosti, on je bio i ostao apostol vajarstva”, kazao je na otvaranju retrospektivne izložbe akademik Pavle Pejović
269 pregleda 1 komentar(a)
Ažurirano: 19.08.2017. 11:52h

“Godinama putujući po Crnoj Gori i drugim krajevima, upoznavao sam ljepotu, bogatstvo i složenost prirode, pokušavajući na svoj način da izrazim ono što osjećam. Obilazio sam muzeje i galerije po svijetu, proučavao Đakometija, Brankušija i Mura, etrursku i afričku umjetnost i klasičnu skulpturu, ali sam uvijek dolazio do zaključka da se mogu izražavati na pravi način samo onako kako sam osjećam. Tada čovjek radi sa voljom i ne osjeća teret”, kaže Mijo Mijušković, veliki crnogorski vajar.

Na otvaranju Mijuškovićeve izložbe u Galeriji Dado (kustosi i postavka: Miloš Marjanović i Slobodan Vušurović) govorili su dr Anastazija Miranović, istoričarka umjetnosti i autorka teksta u Katalogu, akademik Pavle Pejović, direktor Muzeja i dr Ratko Božović, sociolog kulture.

„...Mijo Mijušković je pjesnik „kamenog neba” Crne Gore. Njegove misli se gomilaju kao oblaci, teški i tmasti... ali i prozračno-transparentni, začudne, iskrene ljepote... U sklupturama Mija Mijuškovića osjećamo dihotomiju bića prirode - krhkog, poroznog, nestalno-nestvarnog, i jednako prisnu čvrstinu, stamenu odlučnost, toplo-hladnu taktilnost, dramsko-lirsku poetičnost, baš kao što je i sam umjetnik satkan od najmekšeg senzitivnog materijala i onog dijamantske tvrdoće, tvrdoglave upornosti i strastvene žestine stvaranja...“ (Miranović)

„...Davne 1973. godine kada sam počeo studiram upoznao sam Mija Mijuškovića za kojega sam ranije čuo kako negdje na meteorološkoj stanici u Nikšiću ima neki osobenjak koji po čitavi dan oblikuje skulpture i prekida rad samo kada šalje izvještaje meteorološkoj centrali u Podgorici. Kad sam tamo došao, pojavio se Mijo, bijel od oblaka kamene prašine, a zatim, iz tog oblaka su se pojavile i skulpture neobičnog oblika, od kojih su neke i na ovoj izložbi.

Po posvećenosti radu i po kreativnosti, on je bio i ostao apostol vajarstva.

Meni je čast i zadovoljstvo što sam dio ekipe koja je radila na projektu njegove izložbe, što je zasluženo došla u prostor koji nosi ime njegovog prijatelja Dada Đurića...“ (Pejović)

„...Preko Mijove umjetnosti doznajemo da kamen ima i masku kao svoju spoljašnjost, ali i svoju tajnovitu skrovitost kao svijet rafiniranog sklada. Tu je prisutna neočekivana svetkovina boja, kakve se, u takvim nijansama rijetko gdje mogu vidjeti... Mijo Mijušković je veliki umjetnik i po tome što je neprekidno u stvaralačkom uzrastu...“ (Božović)

IZ BIOGRAFIJE

Vajar Mijo Mijušković rođen je 1931. u Crnoj Gori. Živio je i stvarao na Cetinju, u Podgorici, Nikšiću. Sada živi i radi u Sutomoru kod Bara (Suvi Potok).

Imao je preko četrdeset samostalnih i više kolektivnih izložbi u bivšoj Jugoslaviji i inostranstvu. Brojna priznanja zaokružuje nacionalna Trinaestojulska nagrada za životno djelo.

Nakon školovanja za meteorologa, kao devetnaestogodišnjak dolazi na Cetinje gdje uz organizovanje meteorološke službe, upoznaje Grad i druži se sa značajnim ličnostima, i, kako sam kaže, „izuzetnim ljudima”.

O tome u Katalogu pod naslovom „MOJE CETINJE“, pored ostalog piše: „Na Cetinje dolazim 1950. Grad sa dvije ulice, Njegoševom i Bajovom. Kasnije ću shvatiti da ta dva imena simbolizuju ono na čemu je Grad nastao i održao se - na mudrosti i djelu Njegoša i na junaštvu u liku Baja Pivljanina. Po prvom izlasku na ulicu sreo sam Ranka Đurića, u klubu „Lovac“, ispod kuće Jovićevića, gdje sam stanovao. Tako, uz moju prvu lozovaču upoznajem otmenog čovjeka, a ubrzo i čitavu njegovu porodicu sa kojom sam se veoma zbližio...

Moram izdvojiti tri žene, emotivne, odane i snažne: Milku Jovićević, Ljubicu Živković i Ikanu Tomašević.

Srećem galeriju dobrih i kreativnih ljudi, kao što su: Marko Borozan, Leso Ivanović, Gojko Berkuljan, Bane Bastać, Đoko Žigalj, Milo Božović, Dado i Puro Đurić.

Pomenuo bih Sima Cucu koji je obećao Ranku Đuriću da će mu doći na sahranu, a na dan sahrane mi rekao „Ne čujem, ne vidim. Bolje, e ne vidim, e ne čujem.” A bio sam i u prilici da u toku jednog mitinga pedesetih godina, ispred Belvedera, čujem povike „Tito, Blažo, Tito, Blažo!“ i na moje zaprepašćenje, jedan učitelj uzvikuje: „Vrlo važno, vrlo važno!”

Najzad, dva znamenita lika iz ulice, Branko Kićin i Branko ''Ludi''. Prvi je imao karić i, kada bi pogodio da nešto preveze, naplaćivao bi pedeset dinara, a ja sam mu jednom prilikom dao stotinu dinara, na šta se on pobunio misleći da je to manje od iznosa koji je tražio. Branka ''Ludog'' su vodili kod psihijatra i na testu su mu dali bure bez dna i kofu sa vodom kojom je trebao da napuni bure. Branko je prišao psihijatru i rekao mu: „Kume, napuni ti do pola, a ja ću drugu polovinu...”

Na kraju, ostvarila se moja ideja da, dok je miris lipa u Njegoševoj ulici bio intenzivan, Žarko Laušević, koji je bio moj prijatelj i komšija, duž ulice govori stihove pjesme Kari Šabanovi, što je predstavljalo moj simbolični ''rastanak'' sa Cetinjem.

U Nikšiću Mijo nastavlja rad meteorologa, učestvuje i u izgradnji specijalne opservatorije. Tu je razvio do najviše razine svoj umjetnički opus, da bi kasnije nastavio u Sutomoru.

Vratimo se meteorologiji, jer iz tog elementa Prirode Mijo dobija energiju i napaja kreativnost.

U formiranju Mija Mijuškovića kao vajara uticala su dva velika svjetska meteorologa: Toro Beržeran i Pavle Vujović, koji mu otkrivaju bliskost umjetničkog stvaranja i svog strukovnog poziva. Na toj relaciji mu je, vjerovatno, poslije višemilenijumskog boravka u zemlji, došao kamen Meteorita, čiju je poruku u skulpturi Mijo na svoj način pročitao.

Veza umjetnosti i nauke dovešće Mija i do djela Milutina Milankovića, u čiju slavu i dalje radi ciklus skulptura u kamenu.

MIJOVO DJELO U OČIMA ANALITIČARA

Mijova umjetnost izaziva veliku pažnju široke intelektualne javnostii: likovnih estetičara, pisaca, ličnosti iz sfere nauke. Po tome i po visokim vrijednosnim sudovima on pripada najužem krugu crnogorskih likovnih umjetnika dvadesetog vijeka. Evo nekoliko isječaka iz tekstova Kataloga.

„... Bezmalo sve Mijove skulpture u suštini formalno apstraktne kategorije, u vlasti su jedne jedine ideje i jedinog htenja: kako da se otkrije mistična, paganska metafizička dimenzija jedne od najtrajnijih materija sveta - kamena...“ (Sreto Bošnjak).

„...Mijo pokazuje put do stvarno modernog preko iskonskog. Kada se dalekom asocijacijom približava jednom Gabou, Arpu, Brankušiju, ili Muru, to samo znači da ima velikih umetnika u ovom veku koji su bili i ostali na tragu istih suština...“ (Siniša Vuković).

„...Mijo u kremenu razvija svoju sonatu u Božju slavu ...“ (Mirko Kovač).

„...Saglasno slojevima koje identifikuje u steni ili kamenu, Mijušković razotkriva najdublje arhetipske slojeve, smerajući na antropomorfno doživljavanje oblika prirode/fisisa u kojima su sadržani bol, strah, melanholija, eros, radost ili sila....“ (Siniša Jelušić).

„...Veliki ritam prirode, kojim pulsira Mijovo umjetničko biće, ima suptilnu interpretaciju i u dramatičnoj simbiozi čapura i kamena, u korijenju što je umrlo vezano „žilama za kamen”. Tu je zatekao bića „što istinski nikad i ne živješe u očima našim”...“ (Mladen Lompar).

„... Kao u nekom grču ljubavi ili mržnje, kamen i drvo vezuju se jednom za sva vremena u neobične „kolaže“ i djeluju ne više kao igra, već kao drama čitavog, našeg življenja... Drvo koje svojom „utrobom” zahvata kamen može biti/jeste metafora majčinskih egzistencijalnih tjeskoba i zebnji, mada je najčešće u pitanju likovno traganje za arhetipskim formama. (S. Vušurović).

„...Mijo svoju snagu, kao Antej, nalazi u lomu krša, oluja, snegova, beskrajnog neba, sveta od iskona...“ (Radoslav Josimović).

„...Bliski odnosi sa zemljom dozvolili su Miju veliki spektar tumačenja života kamenja, što pokazuje da je on do kraja upoznao njihov govor i pročitao njihove antropomorfne tendencije. I želju da otkriju duhovnost u obliku razumljivom čoveku...“ (Henrih Jurkovski).

Urednik poznatog časopisa „Nacional geografic“, među crnogorskim likovnim umjetnicima odabrao je Voja Stanića i Mija Mijuškovića.

Pravi uvid tek kad se napravi sveobuhvatna monografija

Ko se makar jednom sreo sa Mijom upoznao je njegovu veliku potrebu za razgovorom.

Priča je veoma složena i razgranata poput rijeke sa brojnim pritokama i rukavcima, i tako sve do uvira delte u more.

Ne može se od Mija očekivati, ali kada bi neko uspio da sa tonske trake prenese u knjigu, kakvi bi to bili višetomni romani upečaljivog sadržaja.

Izložbom na Cetinju obuhvaćeno je dovoljno repezentativnih Mijovih djela, uglavnom odabranih iz Galerije Suvi potok u Sutomoru. Koliko ih tek ima još u Beogradu, Subotici i po brojnim galerijama i privatnim zbirkama...

Kompletniji uvid u njegovo djelo moći će se ostvariti tek ako se steknu uslovi da se štampa jedna sveobuhvatna monografija o umjetnosti Mija Mijuškovića.

(Pripremio Pero Radović, TV autor i publicista)

Galerija