...a vetar duva, duva... Riblja Čorba, "Vetar duva, duva, duva", Mrtva priroda (PGP RTB, 1981.)
Najača moja aspiracija - do moje desete godine, recimo - bila je da sa Sastavaka prebačim Moraču kršom - Mo'š li prebačit Moraču kršom? - Ada mogu! - međutim, nikad nisam uspio da prebačim Moraču kršom - Hahahaha, nije prebačio, hahahahaha, ovaj ne može da prebači Moraču kršom, hahahaha.
Onaj oštri, reski zvuk kad krš pogodi u pećinu s one strane Morače - Preko Morače - i još kad strkne od pećine. Ili kad prošišti kroz krošnju murve, smokve, vrbe. Ili onaj tupi zvuk, isto dobar, kad pogodi u pijesak ili u travu...
Sve samo ne u vodu, majko mila, sve samo ne u vodu ladnu itd.
Možda sam jednom uspio da dobačim par santimetara ispod linije koja dijeli vodu i tlo s prekomoračke strane. Možda. Čula se voda, jasno, ali se čuo, zakleo bih se, i zvuk krša koji udara u krupni šljunak, odmah ispod vode. Nije to bila čista voda. Nikako, bilo je tu još nečega. Nažalost, niko, osim mene, nije ni vidio ni čuo to bacanje, nemam svjedoka.
Pričalo se kroz Staru Varoš da je jedan Briječanin slomio kršom staklo na Hotelu Podgorica sa Sastavaka - Bilo i' je barem dvadestoro ili tridestoro što su svojijama očima gledali to - kleli su se Starovarošani.
Rimo je dodavao - Samo nemo'te da slomite staklo od SUP-a - i to je trebalo da bude smiješno, ali se niko, osim Rima - koji je drugi ili treći put bio u petom ili šestom razredu - nije smijao. Mi ostali, mi pojma nismo imali ni gdje je SUP, ni što je SUP.
A onda smo se ipak prebačili Preko Morače. Bilo je to davne 1973. godine. Pape nas je iskopao iz stare dobre Stare Varoši i presadio u zgradu uz zapadnu ogradu Škole Maksim Gorki - u zgradu kojoj će, za nekih par godina, biti prilijepljena etiketa "Životinjska zgrada".
Useljavamo se u novi stan... Januar mjesec, pada krupni, mokri snijeg, majka u crvenom mantilu. Duša mi plače. Pitam oca zna li gdje je SUP, a on me vodi na balkon - Ono ti je SUP, ona zgrada odmah iza žute zgrade, vidi se lijepo, sa lijeve strane. Nema šanse da dobačim kršom sa balkona do SUP-a.
Dakle, recimo da od januara 1973. naovamo, nisam više Starovarošanin. Vremenom su me nove i privlačnije, da ne kažem naprednije, prekomoračke duhovne struje odvojile od matice. Ili sam se vremenom oteo Staroj Varoši, ne znam.
Lojalnost novom entitetu bezrezervno sam dokazao prvom prilikom. Naime, zadesili smo se, mi Prekomoračani, moja nova ekipa, s ove strane Morače, na desnoj obali, sjeverno od Hotela Podgorica, uz samu vodu. A Starovarošani, moja bivša ekipa, zadesili su se s one strane Morače, baš na Sastavcima. I onda smo krenuli - mi kršima po njima, a oni kršima po nama. Mi smo prvi počeli. Ni tom prilikom nisam uspio da kršom prebačim Moraču, naravno, ali osjećaj je bio vrhunski. Nisam više Starovarošanin, sad sam Prekomoračanin. Prodao sam vjeru - i to iskreno, iz iskrenog ubjeđenja.
Kasnije mi je sinulo da niko od nas Prekomoračana nije bio Prekomoračanin rođenjem, i to po samoj prirodi stvari, nego preseljenjem, a u Staroj Varoši je bilo koliko hoćeš Starovarošana po rođenju. Mi s ove strane smo bili stopostotna stokupljevina, a Starovarošani su bili stokupljevina prošarana autohtonim podgoričkim življem - časnim podgoričkim muslimanima.
Naravno da sam znao da ću imati problema u Staroj Varoši na račun epizode s Prekomoračanima - kad tad ću morati da platim Starovarošanima račun za izdaju - preko takvih stvari se tada nije prelazilo.
Nakon što smo se mi iz naše male kuće preselili u stan Preko Morače, baba i stric su nastavili da sretno žive u velikoj kući, u istoj avliji u Staroj Varoši u kojoj se nalazila i mala kuća. Kasnije im se pridružila i tetka iz Beograda, jedan, sve u svemu, grandiozno važan lik u mojoj privatnoj galeriji likova - a kako su u našoj maloj kući, čim smo je mi evakuisali, čitavo vrijeme živjeli podstanari, redom vrlo živopisni i vrlo nesvakidašnji likovi, koji su mi pružali dragocjene uvide u vrlo nestandardne moduse življenja - podrazumijeva se da su mi baba i njena ekipa bili neuporedivo interesantniji od ekipe doma.
Kod babe je atmosfera bila ležernija, ljudskija. Kod babe se ulazilo u kuću u cipelama, recimo, čak se i u sobe ulazilo u cipelama, niko se nikad nije izuvao, a doma sam morao, čim uđem u stan, da skidam cipele i da obuvam papuče. Doma smo držali nivo a kod babe se živjelo u starom stilu. Ako bi mi komad sira, na primjer, pao na pod kod babe niko se nije uzbuđivao - vrlo važno - pokupio bih sir, dunuo par puta u njega, i pojeo bih ga. Doma bi ista ta stvar - ako sam bio primijećen u nepočinstvu, naravno - rezultirala bacanjem sira u smeće i nekim vidom psihičke torture. Hoću da kažem da sam jednostavno bio osuđen na Staru Varoš. Ali ne toliko ni na babu ni na Starovarošane koliko na starovaroški prostor. Postojali su brojni projekti koje sam u to vrijeme razvijao po sobama babine kuće, po šupama i u zgradi (bašti). Preko Morače nije bilo ni zbora o tim stvarima, tamo je sve bilo otvoreno, nisam imao ni malo privatnosti neophodne za realizaciju mojih projekata.
I još se, preko svega, desilo čudo. Naime, nisam snosio nikakve konsekvence za pomenutu izdaju, ako izuzmemo nešto što nije bila čak ni moralna osuda. Starovarošani nisu zlopamtila, pa su i moju izdaju obrnuli na sprdnju: jedini Starovarošanin koji ne može prebačit Moraču kršom je s one strane, među Prekomoračanima, koji nas gađaju kršima, da umreš od smijeha - Ima li to iđe na svijet, hahahaha - Eto vi ga, uzmite ga, ne treba ni ništa, hahahaha.
I da ne dužim, evo me sad - 45 godina i kusur od tada - usred ozbiljnih pokušaja da se opet usadim/presadim u Staru Varoš.
To znači da sam u jednoj od dvije sobe u maloj kući istalirao, za početak, stolicu i sto - bijela ploča 150 cm X 80 cm, na dva jarca - i krevet - originalni latofleks sa originalnim madracem. U prostoru koji će tek da bude kuhinja, instalirao sam frižider. U drugoj sobi, zimskoj - za razliku od ljetnje u kojoj je sto - planiram da instaliram šporet na drva. Alfa plam 70, najvjerovatnije. I to bi, otprilike, za sad bilo sve.
U ovom trenutku bi bilo pretenciozno da taj moj prostor - tu malu kuću - nazovem atelje, studio - ili biro, ne daj bože - to je, za sad, moj radni prostor, na koji se nadovezuje nekih 60 m2 terase, pod lozom, i 250 m2 bašte - odnosno nečega što je nekad bila bašta, a sada je džungla kojom dominira impresivna krošnja murve. I sve to pažljivo zaklonjeno od pogleda.
Osjećam da sam opet svoj na svome. I uživam u svakom trenutku. Osjećam kako opet puštam korijene u starovaroško tvrdo tlo. Što se tiče izdaje prekomoračkog interesa, bojim se da nema više ko da vodi računa o tome.
I još ću samo reći da mi iskustvo, takvo kakvo je, ipak govori da se malo što može mjeriti sa baštom od 250 m2 u samom centru Podgorice, na nekih pet minuta hoda od Hotela Crna Gora, odnosno od Hotela Hilton Podgorica Crna Gora. OK, drugo je pitanje gdje se u ovom trenutku nalazi centar Podgorice, ali u nekim apsolutnim kategorijama to je baš to - jak kontakt sa elementarnim silama na mjestu gdje niko normalan ne bi pomislio da je ta vrsta kontakta moguća. Mi Starovarošani nikad ne pričamo o tome, da ne bi nekome, ne daj bože, nešto palo na pamet...
Galerija
Bonus video:
