POVRATAK POEZIJI I MISTERIJI KOSMOSA

"Crno igralište" Balše Brkovića: Govorenje svijeta i intimistički katalog

Brkovićeva poezija, i po tome je "Crno igralište" vrhunac njegovog versifikatorskog umijeća - nikada nije imala problema da spoji diskurzivnost i komunikativnost
332 pregleda 4 komentar(a)
Balša Brković, Foto: Arhiva "Vijesti"
Balša Brković, Foto: Arhiva "Vijesti"
Ažurirano: 29.07.2017. 20:01h

I

Sa zbirkom Crno igralište, pjesnik Balša Brković je sebe stavio pred najteži zadatak: kako, naknadno, ispuniti tih ’praznih’ šesnaest godina nakon Dvojenja (2001), kako povratiti ’izgubljeno vrijeme’ koje je, naravno, autor iskoristio da napiše tri romana i zbirku priča, ali je poeziju objavljivao tek sporadično. Kako se, sa novom dozom zrelosti, vratiti na teren na kojem je Brković započeo svoju književnu avanturu i definisao vlastiti autorski integritet i identitet, u kojem je pronašao svoj prepoznatljivi glas? Narečena ’pauza’ nije bila opasna (ali gdje je opasnost...) samo zato što poezija zahtijeva kontinuitet, trening kojim autor neprestano nadopunjuje svoju formu (sic!) i brusi vlastiti zanat, nego i zato što su sada očekivanja - saspens susreta sa tekstom koji se stvarao u produženom trajanju - bila postavljena na najvišu ljestvicu: comeback je vrijedan samo ako je spektakularno dobar, samo ako je izuzetan, samo ako nadmašuje već postavljene standarde. Svaki drugi rezultat bi predstavljao razočaranje. Otud je Crno igralište Brkovićeva knjiga opravdanja: opravdanja, u gotovo banalnom smislu, kao podnošenja uvjerenja i svjedočanstva za ’propuštene’ časove, ali i u estetskom, pa i religioznom (justification), kada umjetnik katarzično i bez ostatka potvrđuje vlastitu autentičnost.

II

Povratak poeziji je, bez zazora, i povratak velikoj metafori, povratak vjeri u moć jezika da sažme i objasni ljude i stvari, a bez da se, pri tom, naruši misterija kosmosa koji nas okružuje: Crno igralište. Nije li već sam naslov definisao pjesničku ambiciju koja ne traži nikakve olakšice? Nakon dugog ’suzdržavanja’, puna poetička ekstenzija (što je ovaploćeno ne samo u forsiranju duže forme u zbirci): poezija kao kosmološka skriptura, čin ontološke opservacije. Crno igralište je amblematičan naslov, ali i suštinski tačka porijekla, predodređujuća fascinacija odakle i izrasta kreacija kao takva. Jer, sam kosmos - koji se ’materijalizuje’ u noćnom nebu sa zvijezdama - i jeste taj prvobitni, inicijalni tekst u kome se svi drugi tekstovi ogledaju, zapravo, prvi mogući tekst ako zaista ’pjesnički stanuje čovjek’: nedokučiva scena i primalna šifra. To je Brkovićeva ’zagonetka/ kosmičke Sfinge’ koja iznova traži da bude utvrđena i elaborirana.

III

U S/Z Roland Barthes leksiju, odabrani komad teksta, fragment koji je markiran za analizu i tumačenje, povezuje sa slikom rimskog haruspexa koji štapom iscrtava na nebu zamišljeni pravougaonik. Za Brkovića, poezija je - na pozadini crnog igrališta i te stranice označene na njemu - magijski obred proricanja, ali i sakralna vještina interpretacije znakova, onih koji pripadaju prošlosti i onih koji bi mogli da pripadaju budućnosti: čitanje kosmosa i nas u njemu. Igra u uokvirenom ’pravougaoniku’ knjige: poezija stvara svijet tako što ga obilježava i razumijeva. Jedine granice su jezičke.

IV

Ne možemo se opčinjeno, ali i kritički zagledati u kosmogoniju, ako istovremeno nismo spremni, podjednako argumentovano, da zavirimo i u sebe: poezija je uvijek i otkrivanje i otkrivenje unutrašnjeg univerzuma. Brkovićevi povlašteni trenuci pjesničke kontemplacije i reminiscencije - te precizno ustanovljene leksije života koje se međusobno prožimaju - takođe pretvaraju Crno igralište u vrlo personalni leksikon u kome se akcentuju presudne egzistencijalne promjene i situacije: događaji, drame, momenti subjektove tranzicije. Mada je referencijalni okvir ocrtan ’šire’, to ne predupređuje trenutke personalne fokusiranosti, koncentracije i introspekcije: zbirka je, ujedno, i intimistički katalog, specifična memoaristika u kojoj Brković majstorski rekonstruše ’duh vremena’, uz neizbježnu komparaciju sa današnjim stanjem. U tom pogledu, omaž sedamdesetim je i omaž vlastitom djetinjstvu i odrastanju, imaginarnom periodu u kojem su začeti moćni simboli koji i danas intrigiraju i osvjetljavaju pjesnika. Ako je Crno igralište i knjiga nostalgije, to je zato što se Brković osmjelio da iznova aktivira utemeljujuće tekstove.

V

Brkovićeva poezija - i po tome je Crno igralište vrhunac njegovog versifikatorskog umijeća - nikada nije imala problema da spoji diskurzivnost i komunikativnost. Modernizam u pjesništvu podrazumijeva duboku sumnju i propitivanje sopstvene hermetičnosti i otuđenosti, što će biti jedna od dominantnih tendencija i kroz postmoderno doba. Brkovićeva strategija, nasuprot tome, pažljivo otvara svoje pismo za širu recepciju, jer nema straha da bi lakša prohodnost kroz tekst značila i redukovanje njegovog značenjskog dometa. U jednoj ranijoj pjesmi, Brković kaže: ’moja riječ traži zajednicu’, i autor mora ispuniti zavjet i uslišiti molbu. Crno igralište je zbirka koja katkad melodramsku osjećajnost prirodno kombinuje sa semantički dubinskom meditacijom. Što nas dovodi do posljednjeg fragmenta ovog kratkog osvrta:

VI

Povratak poeziji je, bez ustručavanja, i povratak velikoj temi, privilegovanom terenu Brkovićeve tekstualne ekspresije: centralni topos Crnog igrališta je ljubav. Nimalo slučajno, vrhunac teme ujedno je i kulminacija knjige: ’Znam šta ćeš mi reći, mudrija od sove,/ Da se sve što stvara - samo Ljubav zove’. Kosmologija, vizija, jezička verifikacija, puna korespodencija u komunikaciji, ekstatična spoznaja, kreacija, opravdanje ljubavi: sve to u jednom distihu, čija vrijednost nije samo u obezbjeđivanju adekvatne i obavezujuće poente, već i u tome što sublimira cijelu autorovu estetsku namjeru u Crnom igralištu. To je i distih kojim se okončava danteovsko putovanje pjesnika, distih kojim Brković odgovara - Eros je konstitutivni dio i objektivnog i personalnog univerzuma - na završni stih Paradisa: ’l'amor che move il sole e l'altre stelle’.

Preporučujemo za Vas