INTERVJU: GOJKO BERKULJAN, MLADI CRNOGORSKI FILMSKI REŽISER, AUTOR FILMA “ISKRA”

Došao je čas za rastanak sa "Iskrom"

Pitanje je da li je moguće na ovakav način nastaviti stvaranje filmova. Plašim se da nije, jer film mimo tog značaja za kulturu jedne države, mora da posjeduje određene ekonomske elemente koje ga čine isplativim
292 pregleda 3 komentar(a)
Gojko Berkuljan (novine)
Gojko Berkuljan (novine)
Ažurirano: 29.07.2017. 11:24h

Mladi crnogorski filmski režiser Gojko Berkuljan (1990) imenjak je svoga djeda, čuvenog crnogorskog slikara one generacije koja je i napravila sliku o Crnoj Gori kao zemlji izuzetnih slikara. Nakon školovanja u rodmnom gradu diplomirao je 2014. godine na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, Odsjek filmske i televizijske režije.

Kao reditelj radio je na nekoliko kratkometražnih igranih i dokumentarnih filmova. Upravo je u očekivanju premijere svog prvog dugometražnog filma “Iskra”. Film je nastao u saradnji sa Cinnamon Films iz Beograda. Premijera Berkuljanovog prvijenca zakazana je za srijedu, 2. avgust, na Kanli kuli, u okviru filmskog festivala u Herceg Novom. Na pitanje o nastanku filma, Berkuljan kaže:

- Inicijalno, Iskra nije bila planirana kao dugometražni igrani film. Prvenstveno je nastala kao diplomski projekat na specijalističkim studijama Filmske i TV režije u klasi profesora Nikole Vukčevića. Ta prva verzija filma je trajala nekih pedesetak minuta. Ipak, vidjevši da priča ima potencijala da postane cjelovečernji igrani film, odlučili smo da scenario unaprijedimo i produbimo kroz nove scene, dopišemo i doradimo likove, a potom, naravno, dosnimimo neophodan dio materijala.

To je priča o…

- Ovo je priča o Petru, inspektoru u penziji. Sve što mu je ostalo u životu je njegova kćerka Iskra. Monotonija penzionerskih dana biva prekinuta u trenutku kada mu Igor, novinar i Iskrin kolega, javlja da Iskre nema već par dana. Radeći na jednom članku, u žurbi je od Igora pozajmila ključeve njegovog automobila i više se nije vraćala. Ipak, auto ubrzo biva pronađen u jednoj uvali pokraj uskog i zabačenog seoskog puta, ali od Iskre ni traga. Sve ukazuje da je u kolima sa njom bila još jedna osoba. Potraga za Iskrom počinje i istraga za uzrokom Iskrinog nestanka odvodi Petra daleko u sopstvenu prošlost.

Što je glavna poruka filma?

- Ukratko - od prošlošti se ne može pobjeći.

Kako ste uspjeli da okupite tako renomirana glumacka imena?

- Recept je jednostavan… Bio sam dosadan i uporan, toliko da jedini način kako bi me se otarasili je bio da rade sa mnom. Šalu na stranu, iako u ovoj šali ima malo istine, sa ljudima koji su uveliko afirmisani i ostvareni u svojim profesijama je izuzetno lako raditi, posebno kada ste student. To čudno zvuči, ali u mom slučaju je bilo tako. Čovjek se izuzetno lijepo osjeća u tom radnom procesu, jer tada postoji ta enormna kolektivna kolegijalnost i posvećenost projektu, gdje vam svi nude svoje znanje i umijeće. Na vama je da to usmjeravate i filtrirate, a nerijetko i kradete zanat koji će vam u narednim projektima sigurno koristiti.

Vi ste mladi režiser, koliko je bilo tesko uspostaviti autoritet i izvući iz glumaca maksmimum?

- Rad sa glumcima, ali i sa ostatkom ekipe, nijesam bazirao na stvaranju i nametanju autoriteta, već svaki segment filma je nastajao iz niza razgovora gdje smo zajedničkim naporima dolazili do rješenja koja su nam tada djelovala kao najbolja. Naravno, na reditelju je da da konačan sud u kojem će se pravcu scena odvijati, ali uvijek je tome prethodio detaljan razgovor sa najbitnijim članovima ekipe.

Kako u današnjem ambijentu snimiti film bez podrške države?

- Institucionalna podrška pri stvaranju filma je jako potrebna, jer prvenstveno olakšava cjelokupni radni proces, ubrzava ga, ali i otvara vrata za mnoge konkurse za koprodukciju i sufinansiranje projekata van granica naše države. Nažalost, mi tu vrstu podrške nijesmo imali. Uprkos tome, imao sam sreću i privilegiju da četrdesetak ljudi koji su direktno bili uključeni u stvaranje filma mi pruža apsolutno povjerenje, znanje, umijeće i trud, ne tražeći od mene ništa osim da napravimo korektan film. Takvu vrstu podrške teško da nešto može nadomjestiti. Kad ste okruženi takvim ljudima, nedostatak sredstava vam ubrzo i ne predstavlja toliki problem. Nažalost, pitanje je da li je moguće na ovakav način nastaviti stvaranje filmova. Plašim se da nije, jer film mimo tog značaja za kulturu jedne države, mora da posjeduje određene ekonomske elemente koje ga čine isplativim, kako po ljude koji rade na njemu, tako i za sve one koji ga finansiraju.

Što je potrebno da se promijeni da bi se u Crnoj Gori snimalo više filmova?

- Da bi kinematografija postojala, bila stabilna i imala konstantan rast, a ne bila stvar incidenta i proizvod inata i snage pojedinca da nešto stvori, mora da se uspostavi kao privredna djelatnost, tj. da pokriva osnovne tri faze u stvaranju jednog filma, a to su: proizvodnja, distribucija i prikazivanje. Mi dan danas imamo velike probleme u samoj inicijalnoj fazi. Generalni problem u cjelokupnoj crnogorskoj kulturi je što dolazi do ogromne disperzije novca, a zaista malog i često neprimjetnog povraćaja. Tek kad bude postojao povraćaj uloženih sredstava, kad kapital u gore navedenom lancu počne da kruži (od produkcije, preko distributera do bioskopa, pa nazad ponovo u samu produkcijsku kuću), tada će kinematografija postati samoodrživi sistem koji će nakon nekog vremena omogućiti da umjesto par filmova na svakih nekoliko godina imamo konstantnu brojku radova s mogucnošću rasta. Naravno, za to je potreban ozbiljan ekonomski plan. I sam sam svjestan da ovo teorijski sve lijepo zvuči, ali pravi izazov je ovo sprovesti i u praksi. Ipak, napravljen je veliki početni korak formiranjem Filmskog Centra Crne Gore.

Kakvi su Vaši naredni planovi, na čemu radite?

- Kako se napokon primakao taj trenutak da se rastanem sa “Iskrom” i pustim je da živi svoj filmski život, osjetio sam potrebu da započnem novi projekat. Sa prijateljicom i koleginicom Anom Vujadinović sam krenuo u pisanje novog scenarija. Naravno, sve je još u početnoj fazi, tako da ćemo vidjeti gdje će nas taj projekat odvesti.

Put je bio dug, ali, sve je završeno...

Koliko ste radili na filmu?

- Kroz nekoliko mjeseci će biti četiri godine od prve verzije scenarija. Naravno, ovaj dugi vremenski period se generalno bazirao na čekanju i pokušajima obezbjeđivanja najelementarnijih uslova i sredstava kako bi se sa snimanjem krenulo. Ovo nije skup film, niti je rađen sa pretenzijama da to bude, ali sa minimalnim sredstvima koja smo imali izuzetno je bilo teško zavrsiti ovaj proces ranije. Zbog budžetskih ograničenja smo bili prinuđeni da film radimo iz dva snimajuća bloka. Posljednji snimajući dan je otprilike bio prije godinu i 10 mjeseci. Nedugo nakon je urađena posljednja ruka montaže. Ivica Vidanović i njegova firma Cinnamon Films su se uključili kako bi se obezbijedili adekvatni uslovi za kvalitetan zavrsetak postprodukcije. Put je bio dug, ali eto, napokon je sve privedeno kraju, nadam se uspješno....

Preporučujemo za Vas