MOJ PARIZ (18)

Književna riječ rođena u ludilu

„Za ludilo!... Za život!...“ - deklamovao je Olda Thuma na bačvi piva kao na lađi luđaka
116 pregleda 0 komentar(a)
Josefovo, Praha (Art)
Josefovo, Praha (Art)
Ažurirano: 04.04.2019. 23:26h

Jesen 1986. godine. Ta, alkoholna jesen…      Profesor Ludvig Kundera, brat romansijera Milana Kundere, držao je predavanja iz njemačke dramaturgije o tzv. Narrenliterature (Luđačka književnost), i nas nekolicina, njegovi studenti, upali smo u stupicu kao jazavci. Zapili smo se puna tri mjeseca u Židovskoj četvrti. Pivnice su nas otrgle od života, od jasnoće i znanja u njemu, i pustile niz maticu jurodivih i prokletih. Te jeseni je sve nekako bilo sivo, tavno, sivlje i tavnije nego drugih jeseni - olovni namaz na kruhu gutaš slađe nego sam kruh. Negdje u doba kada se kod nas gasi crnojevićko književno svjetlo a bizantsko-zapadnjačku zvijezdu pokriva mrak, njemački dramatičar Sebastian Brant objavljuje svoj spjev Brod luđaka (Das Narrenschyff, 1494). Na graviri Albrechta Dürera vidimo Branta kao savršenog luđaka. Luđačka aura ostavlja na tom licu milost uobličenja kakvu ne nalazimo ni na jednom drugom književnom licu, možda sve do Dostojevskog.

Kundera je govorio da ovo djelo baca iznimno svjetlo na epohu razvrata, neizvjesnosti, tragičnog osjećanja života, na doba dvoboja, alkohola, kopiladi, gnjeva i apsurda. Pobožni svijet je klečao na koljenima a sveštenici pravili kopilad i pisali drame, poput opata Dietricha Sheernberga (Komad o gospođi Jutti, 1565). 

„Drugačiji je naglasak na vodi“, što bi rekao stari pjesnik, rođen tu,  odmah iza naše katedre, takođe kopiljančić - naš praški susjed Rainer Maria Rilke. 

Luđačka književnost zaorala je duboku brazdu u njemačkoj kulturi,  sve do Lessingove Hamburške dramaturgije 1767. godine (npr. Anonim, autor Knjige o Faustu, objavljene 1587. u Frankfurtu, zatim Jonann Christian Krüger, Christian Furchtegott Gellert, Johann Elias Schlegel, Christian Felix Weisse i dr). 

„Znate šta“, izjavio je jedne večeri Jakub Kuba Matl - svaki Čeh imenom Jakub nosi nadimak Kuba -  dok smo se kupali u bačvi piva,  „uzećemo srednjoevropske autore, one koji polože ispit za luđaka, podijelićemo ih između sebe za studij i diskusiju!“

Kuba prodaje Wittgensteina

Ne samo Sebastian Brant, nego i češki romantičar Karel Hynek Mácha, bogoslov Jakub Deml, mađarski romansijer Dezsa Kosztolányi, poljski dramatičar Witkiewitcz, pa i sam Gombrowicz, austrijski filozof Wittgenstein, njemački pripovjedač Werner Bengengruen, kandidat za Nobela iz korpusa moderne luđačke proze, Neitzsche, Hölderlin, razgrabljeni su dok si rekao keks.

„Za ludilo!... Za život!...“ - deklamovao je Olda Thuma na bačvi piva kao na lađi luđaka.

Književna riječ rođena u ludilu je alkohol nad alkoholima.

Pili smo pivo, studirali klasične evropske luđake i žvalavili do besvijesti.

Ljuštimo pivo, titramo blijede kruške krčmarice, nadnesene nad vrč kao u stara dobra vremena starih dobrih mljekarica - ločemo iz mutnog potoka kraj bačve, iz vedra, sa poda, pijemo suknju krčmarice, ma šta pričam suknju, smučemo podsuknju, bućkuriš, memlu, buđ...

Ja uz to pijem svoj rani roman Zrelu Hertu, koji ću završiti naredne godine, i komad Barok, započet te alkoholne jeseni, objaviće ga zagrebački Quorum, ne časopis nego grom, barem dokle ga je uređivao Branko Čegec... I gutam pivo, crni češki kruh, evo mi ga trbuhu na tone, demenciju predgrađa, pola starog Praga leži na židovskim grobljima, pijem gnjecave krpare, pomije, duhove hasida, cjevčim miša u podrumu pivnice, žuč u mišu, metaforu u žuči...

„Čujem da imaš topografsku mapu Homoljskih planina“, kaže Kuba jedne noći, „hoću je za sebe, ti znaš da ja pišam na ove komunizme, neću da imam ništa s njima, ni prelazak državne granice, prebaciću se preko Srbije u Bugarsku - ilegalno, kao čovjek!...“

„Pričajmo o Parizu“, kažem, iako sam zaista imao  mapu, zalutala u papirima, služio sam krvoločnu JNA u tom kraju... „Najbolja književnost u auri Panteona, najbolje kurve u predgrađu Saint-Denis... Čuj, dok je vladao Mitterand, vlast im je širom otvorila vrata prema ulici, visile su kao kandelabri, da bi ih gradonačelnik Jacques Chirac rastjerao kojekude a grad lišio izvornog šarma niskonjedrih mulatkinja u suknjicama bez gaćica!“

„Jebeš Pariz, ja hoću mapu!... Mene nećeš isfolirati, znam da si dobio lošu kvotu luđaka, Dezsa Kosztolányi, Hlebnjikov, sve neka sića... Prodaću ti Wittgensteina, firerovog školskog druga, moju bogovsku kvotu, moju zlatnu koku, pokatoličenog Jevrejina pritjeranog uza zid kog ćeš studirati za čitav život. Budala si ako odbiješ!“

Gledali smo se u oči. On je bio zaljubljen u Evu Brodsku, dugonogu i niskonjedru crnku sa glume, u koju sam bio zaljubljen i ja. Ni jedan ni drugi, nažalost, nismo okusili njena apostolska bedra. 

„Kupljen  Wittgenstein!“

Postojimo u jeziku

Bila je to moja najbolja trgovina u životu.

 Ludwig Josef Johann Wittgenstein rođen je 1889. u Beču, od oca češkog Jevrejina i majke austro-slovenske katolkinje, u jednoj od najbogatijih evropskih aristokratskih obitelji, tri brata mu izvrše samoubistvo, srednju školu pohađa zajedno sa momčićem ciglo šest dana starijim od sebe, imenom Adolf Hitler, trpi uticaj Otta Weiningera (muškost i ženskost samo su platonički polni oblici), romantičan je i sa ženama i s muškarcima, od hrišćanskih bogoslova fascinira ga Sv. Avgustin, u novembru 1911. dolazi u Kembridž i kuca na vrata najpriznatijeg živog filozofa na Zapadu, imena Bertrand Russell, s molbom da sluša predavanja, dok će britanski mislilac sa učiteljskom nježnošću opisati kasnije Wittgensteina kao „najfiniji primjerak genija u tradicionalnom smislu” (the most perfect example I have ever known of genius as traditionally conceived; passionate, profound, intense, and dominating, vidi detaljnije Brian McGuinness: Wittgenstein, A Life, University of California Press, 1988, str. 118), učenik piše da mu je učitelj spasao život, pošto je devet godina proveo u samoći riješen da se ubije, bori se kao redov Austrijske VII armije na ruskom frontu u ofanzivi Brusilov, ranjen je i odlikovan za junaštvo, objavljuje samo jednu knjigu za života,  Tractatus Logico-Philosophicus, predaje na Kembridžu, umire u Londonu 1951. g, to je sve, sve, sve - ostalo je samo smrt...

I ja ga studiram danju, na katedri u Karlovoj 26, u tramvaju i metrou, u krevetu, u podrumu  zgrade u Kožnoj ulici, gdje o Božićima 1987. bijah ložač uglja, u krčmi, tu ga noću pijem pomiješanog s pivom, kao što je njegov brat Rudi pomiješao mlijeko sa potasijum-cijanidom u berlinskom baru i, pred samoubistvo, zatražio od pijaniste da otpjeva song Thomasa Koschata o spasenju, Verlassen, verlassen, verlassen bin ich!, rončim njegovu satansku logiku, život je dio jezika, nikako obrnuto, egzistencija je porinuta u jezik kao barkasa u more, nas nema izvan jezika, upijam alat, perorez, žene u crnom sa gracioznim manirima muzike, lulu, sudbinu, poriv prema rijetkim iskustvima, iluziju da se tzv. prirodnim zakonima može objasniti fenomenologija prirode, pijem mu odjeću, košulje, šake, kačket, dnevnik, tabakeru, sve se to zove Wittgenstein i sve se to zove smrt…