Briljantna američka pijanistkinja ukrajinskog porijekla, Valentina Lisica, koju često nazivaju “omiljenom pijanistkinjom interneta”, svoj prvi resital u Crnoj Gori održaće večeras, u crkvi Sv. Duha na XVI KotorArt Don Brankovim danima muzike. Upoznata sa finansijskom situacijom i smanjenim budžetom festivala KotorArt, Lisica će, u znak podrške, velikodušno svirati pred kotorskom publikom bez honorara. Na koncertu će izvesti djela Baha - Dvoglasne invencije, Šumana - Krajzlerijanu, Šopena - Skerco br. 2, Ravela - Noćni Gaspar i Musorgskog - Slike sa izložne, a ulaz je besplatan.
Valentina Lisica je sa samo tri godine počela da svira klavir. Školovala se u Kijevu, gdje je živjela do 1991. godine, kada se preselila u SAD. Prekretnica u karijeri desila se poslije objavljivanja dvostrukog DVD snimka svih Šopenovih etida, koje je njen suprug snimio kao kućni video. Prodaja je izuzetno porasla nakon objavljivanja snimka na Youtube, kada doživljava internacionalnu slavu na internetu. Pod utiskom njenog uspjeha na internetu, Rojal Albert Hol otvara vrata svoje koncertne dvorane. Na njenom bogatom repertoaru se nalaze djela od Baha i Mocarta do Šostakoviča i Bernštajna. Samo njen orkestarski repertoar uključuje više od 40 koncerata.
Poznata Vam je finansijska situacija na KotorArtu, zbog koje je došlo do smanjivanja broja planiranih koncerata. Vi ste velikodušno predložili da svirate bez honorara na koncertu pod nazivom „KotorArt podrška“. Kultura, kao i umjetnici, treba da budu angažovani. Kakvo je Vaše mišljenje o ovoj situaciji?
Muzika, umjetnost i kultura su naše nasljeđe, naša baština. Najopasnija stvar u teškim vremenima je smanjivanje kulture, pod pretpostavkom da druge, materijalne i „opipljive“ stvari, moraju imati prednost. Kako je jedan filozof rekao: “Nemaštinu je lako izliječiti; siromaštvo duše - nemoguće”. Imamo važan zadatak da očuvamo i zaštitimo našu planetu, našu djecu. Svi treba da doprinosimo našoj zajedničkoj budućnosti. Moj skroman doprinos je da održim koncerte gdje i kada su potrebni. Ne smatram da je klasična muzika oblik zabave, već duhovno iskustvo. Tu poruku prenosim ljudima bez razmišljanja o nagradi - donosim muziku u staračke domove, izbjegličke kampove, ratne zone, ugrožene zajednice.
Može li se taj humani koncept Vaše umjetničke djelatnosti smatrati posljedicom obrazovanja i vaspitanja?
Možete to smatrati navikom, duboko ukorijenjenom u sovjetskom obrazovanju, kada se smatralo da smo mi muzičari na usluzi ljudima, kada smo morali da sviramo u fabrikama i na farmama, podjednako kao i u koncertnim salama. Nadam se da će moj mali doprinos opstanku festivala KotorArt doprineti tome da ljudi koji odlučuju o finansiranju zastanu i razmisle o prioritetima.
Tokom KotorArta, na trgovima starog grada Kotora realizuju se i prateći programi sa uličnim sviračima. Imate slično iskustvo, jer ste svirali na željezničkoj stanici u Londonu, aerodromu, na ulici.
Ah, volim to da radim, da sviram za slučajne prolaznike na ulicama, željezničkim stanicama, aerodromima. Srećom, mnoge gradske vlasti razumiju i cijene tu potrebu, neka mjesta imaju stalno postavljene klavire. U Parizu sam, zbog komšija koji su tražili tišinu, često vježbala na raznim željezničkim stanicama. Tamo je publika potpuno drugačija. S jedne strane, tu ljudi sa koferima, koji se zaustavljaju i smrzavaju nekoliko minuta prije nego što uđu u voz. S druge strane, postojala je čitava zajednica stalnih stanovnika željezničke stanice, beskućnika. Oni su bili moja publika. Bila sam vrlo dirnuta kada je, jedne hladne večeri dok sam svirala, stari beskućnik otišao u kafić u blizini i donio mi vruću čokoladu.
Kakvi su Vaši planovi za naredni period? Hoćete li uspjeti, što se vremena tiče, kada dođete u Kotor, da se okupate u Jadranskom moru?
Ah, jako je primamljivo razmišljati o plivanju! Pokušaću.
Muzika iskorišćena da stvori razdor među neistomišljenicima
Javno iznosite svoje političke stavove o Ukrajini, zbog čega ste cenzurisani i nijeste svirali na koncertu u Torontu u aprilu 2015. godine. Da li biste i danas na isti način reagovali?
Prije tog incidenta i njegovih posljedica nisam znala koliku moć ima muzika. Klasična muzika je najmanje nasilna umjetnost, mnogo je manje nasilna od književnosti ili filmske umjetnosti. Mislila sam da muzika ujedinjuje, a u Torontu je bila iskorišćena da napravi razdor među ljudima sa različitim mišljenjima, da polarizuje društvo - umjesto da svi jednostavno odu u koncertnu salu i slušaju remek-djelo Rahmanjinova. Ovo nije ni prvi, ni poslednji put kada se muzika „kažnjava“ zbog riječi. Sovjetski Savez je zabranio muziku Rahmanjinova zbog pisma koje je objavljeno u “Njujork tajmsu”, u kojem Rahmanjinov izražava svoje političko mišljenje. Ime Rahmanjinova je izbrisano iz školskih knjiga, njegova muzika je proglašena dekadentom i bezvrijednom, zabranjena je za izvođenje. Srećom, to je trajalo samo tri godine. Moja „zabrana“ u Torontu bila je još kraća: vratila sam se sljedeće godine sa resitalom za koji su karte bile rasprodate.
Bonus video:
