Ko sam to ja?
Yesterday all my troubles seemed so far away. Now it looks as though they're here to stay. Oh, I believe in yesterday.
…
Yesterday love was such an easy game to play. Now I need a place to hide away. Oh, I believe in yesterday.
The Beatles, Kolman Hokins (Coleman Hawkins) i Bili Holidej (Billie Holiday) su samo neki od autora koje Murakami pominje u svojim djelima. Japanski autor, svjetski proslavljen nakon objavljivanja knjige “Norveške šume”, Haruki Murakami i ovaj put nam govori o usamljenosti, samoći i o onome što se dešava unutar nekih od nas.
Zbirka priča “Muškarci bez žene” nastala je na osnovu istoimene zbirke Ernesta Hemingveja (Ernest Hemingway), sačinjena je od sedam različitih priča sa istim motivima i sa istom težinom koju nose njihovi likovi. Na svojstven način, bez tabu tema, Murakami iznova postavlja svoje likove u obične situacije stvarajući među njima neobične veze, pa tako prijateljskom vezom spaja muža sa ljubavnikom njegove pokojne žene ili pak pokušaj povezivanja najboljeg druga sa svojom djevojkom… Kako bi naglasio želju za udaljavanjem, osamljivanjem, Murakami se ne koristi samo replikama svojih likova nego i drugim njihovim karakternim osobinama.
“Zbog čega ste postali glumac?… Kada glumiš, u stanju si da se pretvoriš u nekoga drugog. A kada se to okonča, ponovo se vratiš sebi. To me je radovalo”.“
Prva priča “Drive my car” govori o glumcu Kafuku koji svijet glume koristi kao utočište, a likove koje glumi kao mogućnost zaboravljanja svoje bolne realnosti, makar na tren. Misaki, žena ne toliko prijatnog izgleda, oštrog pogleda, staložena i ćutljive naravi postaje njegov drug u tišini, njegov lični vozač. Njih dvoje ne govore mnogo, ali kada progovore, to su teme iz privatnog života, bolne teme, teme koje su očigledno čekale da se nađe neko ko će ih saslušati bez komentara, bez sažaljenja. Takacuki, ljubavnik pokojne žene Kafukua, takođe glumac, postaje njegov najbolji prijatelj na određeno vrijeme. Vezala ih je ljubav prema istoj ženi i želja da govore i slušaju o njoj.
“Ponašao se kao da je naklonjen Takacukiju. To mu uopšte nije padalo teško. Imao je dar da ume dobro da sluša a, s druge strane, odista i jeste prema Takacukiju osećao naklonost. Povrh toga, njima dvojici zajedničko je bilo nešto krupno: to da su u jednu prelepu ženu koje više nema, još zaljubljeni. Iako u različitim položajima ni jedan ni drugi na isti način nisu mogli da nadomeste taj nedostatak. Zato su i govorili istim jezikom”.
Udaljavanje, barem privremeno, Murakami ostvaruje ne samo biranjem zanimanja svojim likovima već i jezika kojim govore. U drugoj priči pod nazivom “Yesterday”, koristi razliku između dijalekta i savremenog jezika kao predmet na osnovu kojeg se likovi udaljavaju od stvarnosti u neku drugu stvarnost, udaljavaju se od sebe.
“Trebalo bi da spomenem još jedan veliki razlog zbog koga sam prestao da koristim dijalekt - a to je što sam želeo da postanem neki drugi čovek”.
“S moje tačke gledišta, odbaciti dijalekt i savladati novi jezik bio je praktičan (a u isto vrijeme simboličan) korak ka tom cilju. Na kraju krajeva, jezik kojim govorimo jeste ono što nas čini ljudima koji jesmo”.
Ova priča prati dva druga, Tanimura i Kitaru, koji su se upoznali na poslu i tako započeli i nastavili druženje. No ono što je fokus ove priče je Erika, Kitarova djevojka, studentkinja francuske književnosti. Kitara obzirom da nije bio student smatrao je sebe nedovoljno dobrim za nju a i bio je ljubomoran na činjenicu da je ona svakodnevno okružena starijim studentima. Predlaže svom prijatelju Tanimuru (takođe studentu) da stupi u ljubavnu vezu s njom. To mu se čini kao pametno rješenje, jer na taj način će biti siguran da je sa dobrim momkom, kakvim je smatrao svog prijatelja Tanimura.
Upravo govoreći o ovako neobičnim odnosima među prijateljima, među muškarcima koji su bili sa istom ženom, itd. Murakami ukazuje na velike strahove i bol koju osjećaju njegovi likovi. Na nimalo patetičan način prikazuje muškarce u malo drugačijem, nesvakidašnjem svjetlu prepisujući im nježne riječi.
“Kad se njeno srce pomeri, ono za sobom povuče i moje. Kao dva čamca vezana konopcem. Čak i da želim da presečem tu vezu, sečivo kojim bi se ona dala preseći nigde ne postoji”. (iz priče “Samostalni organ”)
Murakami svojim likovima pored velike želje za udaljavanjem pripisuje krizu i ambivalentnost identiteta. Kao i u drugim njegovim djelima, tako i u ovoj zbirci, njegovi junaci su često zapitani i u sumnji. Likovi srednjih godina koji iza sebe imaju pregršt životnog iskustva postavljeni su u sukob s onim što je bilo i s onim što jeste.
“Ni svojim privatnim životom nisam nezadovoljan. Imam mnogo prijatelja, a i zdravlje mi je za sada sasvim dobro. Uživam u svom životu. Uprkos svemu tome, u poslednje vreme često razmišljam o tome ko sam ja. I to vrlo ozbiljno razmišljam o tome”.(iz priče “Samostalni organ”)
Ne samo da je govorio o unutrašnjim borbama svojih likova, Murakami je u ovoj zbirci govorio i o mitovima, o magiji pričanja, pripovjedanja. Pored imenovanih muzičkih autora i njihovih djela koje često koristi ne samo za nazive knjiga i priča već i kao prepoznatljiv muzički ukus njegovih likova govori i o čitanju i knjigama koje su takođe veoma bitne kako njegovim likovima tako i njemu samom iako ne pominje toliko često imena autora.
“Uz jelo je pio perije (nije kozumirao alkohol), a potom uz kafu gledao neki film na DVD-ju ili čitao knjigu (voleo je knjige za čije je čitanje bilo potrebno vreme, koje je morao da pročita više puta da bi ih razumeo)…” (iz priče “Šeherezada”)
Murakami, kao jedinstveni autor, u svojim djelima krije bezbroj motiva, skrivenih poruka, pouka, podataka naizgled neprepoznatljivih i neuočljivih ali, uvijek postoji ono “ali”, samoća je uvijek prisutna i često očigledna. O njoj se govori i piše, valjda na taj način pokušava olakšati svojim likovima da je podnesu.
“Nisam ja ostao sam na pustom ostrvu. Ne, ja sam jesam pusto ostrvo. Bio je navikao na to da bude sam. Samoća na njegovu psihu nije mogla tako lako da utiče”. (Iz priče “Šeherezada”)
Bonus video:
