NA SUTJESCI SVI MRTVI ŽIVE (3.)

Zapisi Miraša Martinovića: Pripadam samo ovoj koloni

Svi smo dio te kolone, dišemo jednim dahom, jednim osmijehom. Pjevamo iste pjesme. Mislimo iste misli...
108 pregleda 0 komentar(a)
Sutjeska (novine)
Sutjeska (novine)
Ažurirano: 04.04.2019. 23:19h

(Nastavak iz prošlog broja)

TO SAVINI BORCI JEZDE...

Nebo je oblačno, skoro proplakalo. Dok se odvija svečanost na Tjentiššu, pada po koja kap kiše... doživljavam ih kao suze. Nebo je svjedok zbivanja, jedino ono zna! Kako se ginulo i jurišalo, pamti posljednje riječi, poruke, uzdahe, jauke. Bolničarke... Đilas se sjeća: „Muklo, napregnuto naše nastupanje i oslabeli i zapomažući glas ranjenika iz žbunja nad putem čim smo zaokrenuli niz Tjentište: Drugovi, pomozite mi! Spasite me drugovi! Drugovi, ne ostvaljate me!“...

Samo 14. juna njemačke jedinice pobile su 1.200  partizanskih ranjenika: otrkivali njihove grupe, pratili tragove, češljali vrtače, šume i pećine. Većinu nepokretnih  boraca, djece i žena, partizani su sakrili u Pivskoj planini, sa bolničarkama. Nijemci ih, pretražujući teren sa psima - tragačima, nalaze i likvidiraju do poslednjeg, zajedno s bolničarkama. U njemačkom izvještaju piše da su svi poubijani. U bici na Sutjesci gine 597 partizanki, brojka koja slovi za najveću u istoriji ratovanja, kada su u pitanju žene i njihova pogibija.

Sve ih čujem u ovom junskom danu, u sebi, u opštoj memoroiji. Igra se kozaračko. Drže se govori. Zastave. Ushićenje. Grljenje. Pozdravljanje. Sve to današnje, eho je one borbe. Titove slike: ona kada je ranjen na Milinkladama, ona sa Ribarom, i ona kojom ga je ovjekovječio general Orović, kada mu je rekao: Srećne ti rane, junače! A on se začudio, ne zanjući za taj običaj čestitanja kod Crnogoraca.

Svi smo dio te kolone, dišemo jednim dahom, jednim osmijehom. Pjevamo iste pjesme. Mislimo iste misli... Dok Sutjeska voda teče... S kozaračkim, meni dolazi slika, negdje sam čitao, a često zamišljao taj veličanstveni prizor, kako narod Kozare, poslije ustaških zločnina, prelazi kompletno u Titovu vojsku. Kako narod postaje vojska, pod jednim tada sposnonosnim znakom - zvijezdom petokrakom. I to se kolo razvija danas na Sutjesci, to se kolo ne prekida. Dio sam te pjesme, te kolone, član boračkog a ni jedinog akademskog ili bilo kog drugog udurženja. Pripadam samo ovoj koloni. Upisan, imenom i prezimenom, svojeručno.

Pogledujem ka danas oblačnom i malo natmurenom nebu, nad Sutjeskom, zbog sjećanja na sve što je gledalo, pomišljam: otuda njegova tmurnost, vidim kroz oblake: to Savini borci jezde, Zelngorom ko zvijezde... 

Desetkovana Treća divizija prerasta u nebsku kolonu, njeni  borci u zvijezde. I tu je Njegoš, neizbježni, i njegov glas, svuda čujni: Divni momci isto ko zvijezde, što su nam ih ove gore dale... Okolni visovi Zelengore obrasli visokim  jelama, k'o i onda, njišu se  na vjetru: došaptava grana grani / probiše se partizani...

To su pjesme nastajale u okršajima, nepoznatih pjesnika iz veličanstvene kolone, koji su se, eto, borili i pjesmom... Na kraju nam je ona ostala i opstala. U njoj sve živi. Njoj zahvaljujući,  oni, žive. I mi! A bili su mladići, mnogi pogunuli  bili su ispod dvadeset i pet godiina. Crna Gora se dostojno  odužila toj borbi i sa njom još jednom na strašnom mjestu postojala, potvrdila sebe, svoje  ime. Zato se danas hrli ka njenoj zastavi.

Okupljenima na mjestu gdje je poginuo Sava - spontano govorim djelove Zogovićeve poeme Biografija druga Tita. Muk je, samo šumor grana. Nigdje ta pjesma ne odjekuje priordnije kao ovdje:  

Pitate o Titu: ko je?    Mašino, mašinko moja -  piši. Tito -    To smo mi,   sve! -  i vojska,  i zemlja, i gora! On je -  vaš užas,  on - zanosni naši juriši po prostirci  vaših šinjela i šatora!

Poglavlje knjige o Titu -  to je vaša prva, vaša druga,četvrta,  peta ofanziva - mi ni jednom nijesmo ostali bez štita!

Pogledajte zastave naše,    izrešetane ko rešeta, čitajte: Tu piše -  životopis Tita.

Pjesma je nastala kao odgovor zapadnoj propagnadi „što špija i laže oko Titova imena i puta“ 1943. I kako sam Zogović u bilješci uz ovu pjesmu kaže: povod za pjesmu bili su razni klevetnički i senzacionalistički pamfleti o porijeklu, životu i radu druga Tita, objavljeni u fašističkoj štampi u Berlinu, preko radio stanica i reakcionarnih listova u Londonu, Njujorku i Cirihu. Ti pamfleti sastavljeni su čak na osnovu falsifikovanja kartoteke zagrebačke političke policije, kao i na bazi najraznovrsnijih mistifikacija i zlonamjernih nagađanja.

Pjesma je prvi put štampana krajem 1943. godine u selu Busiji kod Ključa, u štampariji Jedinstvenog narodno - oslobodilačkog fronta Bosne i Hercegovine.

Stroj mrtvih danas popunjavju živi. U tome je veličina ovogda dana, ovoga događaja, nakon sedamdeset četiri godine. Na jednom, istom mjestu, bez razlika. Ta borba nije podrazumijevala razlike već zajedništvo. Ono nas je održalo. Bila temelj Titove i naše države,  okupljenih ispod njegove zastave,  i dnas se viorila!

OPET, ZOGOVIĆ...

Popine stihove  koje sam osjetio na mjestu i u srcu, uzeo sam za moto ove priče, njen početak. Sjećajući se Zogovića, stihove iz  njegove pjesme, za kraj, dolaze sami:

Doći u, - obećah Sutjesci, klisuri i vodi, - doći opet da slušam potoke tvoje što zvone o litice kao grivne. Da ih slušam kad pucnji ne budu  udarali o tjeme kao koper, ni čaure padale jedna na drugu - dimne, kivne.

Da slušam jele, da grlim borove bakarne oko Suhe, da se nagledam, naslušam - kad rane, kad gladi budu prošle. Zar sam se naslušao šuma, kad su na vjetgru, jele suhe kucale ko mrtve vojske, u padu, šlemom o šlem                                                   (Bezglasni suvi šapat o šumama)

Došao sam Sutjseci, sa sobom, i Zogovićevom poezijom. A on je bio tamo, i ona je bila tamo, čuo sam je iz trave, iz jela, iz cvijeća... kako proniče u meni, u nama... 

Dokaz da pjesma ne umire. Na Sutjesci svi mrtvi žive!