Nova erotska knjiga Jevrema Brkovića: Rasprava o ljubavi i atlas erotike

Jevrem je u crnogorskoj literaturi i avangardist i pionir i prvosveštenik putenosti i tjelesnoga. On to čini riječju, izravnom, narodnom, žargonskom, ne imajući smisla za dvoličnost morala
313 pregleda 9 komentar(a)
Ažurirano: 08.07.2017. 17:11h

(Jevrem Brković: Globus gospođe Dore Mosorić, Vijesti, 2016.)

Treći u nizu erotičke narative, Jevremov se novi prozni ogled pojavljuje kao zanimljiva dokumentaristički fragmentirana i koncipirana fabularna niska u kojoj se memoarsko smjenjuje s fikcionalnim, a cjelovitost knjige upotpunjuje i devet erotskih crteža našeg najvećeg živućeg slikara Dimitrija Popovića slikanih upravo za tu priliku, iznimno visoke estetske vrijednosti.

Zanimljivo je da i svoje posvetne riječi Brković oblikuje kao molitvene inkantacije u dvadesetak zaziva u formi pjesme u prozi upućenih najprije imaginarnoj i literarnoj ženi, izrasloj iz erotskih iskustava naratora, koja će postati ne samo središte ove knjige, već i esencijalno i egzistencijalno središte nekolikih fikcionalnih naratorskih muškosti koje se prelamaju i međusobno ogledaju, zrcale o uvom zanimljivom štivu.

Jedna od takvih arhetipskih muškosti je Marko Rišnjanin, koji je po svojoj vokaciji i profesiji slikar. Nije pripovjedač slučajno odabrao tu a ne neku drugu umjetničku formaciju svojeg protagonista. Učinio je to nadasve jer je ljudsko tijelo i vječno ženstvo, ono što polaže u središte svoje knjige-mjesto s kojeg pucaju obzori prema svem ostalom svijetu. Mjesto sa kojeg se i praktički djeluje i sanjari, mjesto erotskih fascinacija i iluminacija. Nije slučajno izdvojio iz Prologa erotike upravo citat: Čovjek je samo svome tijelu vjeran.

Znači to da se tek kroz prizmu tjelesnih spoznaja može percipirati svijet i njegovi fenomeni. Mislimo da ne pretjerujemo ako kažemo da prema brkovićevskoj unutarnjoj erotskoj poetici, i ono društveno i ono povijesno izviru i utiču kao posljedice konzekvencija tjelesnih ozarenja ili uskraćenja.

Svoju je romanesknu građu Brković namjerno razlomio u manje fragmente koji fabularne sekvenciju crpu iz razdoblja poslije Drugoga svjetskoga rata, najvećim dijelom situirane u boemski beogradski umjetnički milje.

Bili bismo nepravedni kad bismo rekli da je sva knjiga ispunjena isključivo i samo erotskim sadržajem. Iako se kreće od erotskih sanjarija do eksplicitnih opisa spolnosti i ljubavnog čina, ova je narativa ispunjena i omotana kao dragocjen poklon u fini papir, uronjena i deskriptivno i narativno u meku izmaglicu krajolika i pejzaža koji su obavijeni lirskim zapažanjima.

Minuciozna je autorska briga za detalj, posebno na ženskom dijelu fabularne nosivosti - „bijeli kostim,s većim otvorom na grudima, začešljane kratke kose, diskretne zlatne minđuše, bijela tašnica i bijele cipele s nešto većom potpeticom. Domaš je sve što je obukla nedavno s nje skidao, sve parče po parče, osim minđuša.“

Domaš ili Viktor, Marko ili Ozren, svi su oni funkcije u erotskim fantazijama ili sladostrasnim gibanjima ljudskih dodira prepisanih iz podgoričkih, kotorskih, beogradskih dnevnika mladosti, erosa i uzbuđenja svim atrakcijama onoga što autor očito i smatra bitnim - užitaka najzanimljivije skulpture povijesti sačinjene od ljudskosti, tijela čovjekovog. Žena i ženstvo dominiraju nad svakom pohvalom muškosti. One su njihov smisao i ispunjenje, a tjelesni susret ljubavnika ona esencijalna materija iz koje se grade svi drugi odnosi u tekstu.

Iako je Brković prvijenac erotskog pisma u crnogorskoj najnovijoj književnosti, i premda mu je ovo treće djelo redom s dominantno ljuvenom tematikom posvećeno tjelesnosti, ono se nastavlja na zavidnu tradiciju erotskog romana ili rasprave u novijoj evropskoj književnosti. Najprije je tu i nadasve nov Markiz De Sad koji beskompromisno rastvara sve dotadašnje predrasude o ljudskoj seksualnosti u svojoj revolucionarnoj knjizi 120 dana Sodome. Tim svojim prijelomnnim djelom on ustvari baca rukavicu društvenom moralu i ukusu predrevolucionarne Francuske svoga vremena. Nešto je od te drastičnosti poziva erotskoga pisca zadržao i Jevrem Brković. On se služi repertoarom erotskih ili opscenih riječi, bulevarzira uzvišenost ljubavnih scena prizemljujući fascinacije nagonskim motivima, obogaćujući prozu frazemima iz narodnih govora.

Nije začudno stoga što njegove raznolike ženstvenosti, koje kao korzom, prolaze ovim romanom, neke tiho i nezamjetno, neke bučno i glamurozno, reflektiraju potragu za vječnim ženskim koje diskretan (koliko mu treba) pripovjedač eksplicitno najavljuje „U svim sam ženama, sve do danas tražio Doru, nijesam je našao. Možda je nikad neću naći, posigurno neću…“

Ima mjesta koja neobično stilski podsjećaju na erotsku priču ili framgent Mirka Kovača. Mnoga i jesu stilski zasićena stilskim inventarom koji podsjeća na naše dokumentariste ili pak na nadrealistički neočekivane susrete nadnaravnog i banačnog. Lik koji zaprema jedan od muških protagonista neodoljivo nalikuje jednom od naših glasovitih slikara, Miru Glavurtiću.

U kojoj su mjeri ovi autori generacijski bliski Jevremu utjecali ili oblikovali poetička gledišta Brkovićeva ostavljamo istraživačima teorijskog i povijesnog aspekta romana. Mi ćemo biti zadovoljni ako ustvrdimo da je Jevrem nastavljač jednog ne uvijek ostvarenog puta jugoslavenskog i postjugoslavenskog, romana, priče ili povijesti, koji sad oprezno i decentno sad eksplicitno naznačuju poglavlja velike erotske uzbuđenosti likova, plutajući između marcijalskih ili katulskih rima i marinkovićevsko -brešanovske povijesti o razvratu, ili pak kušanovski pronalazeći zabranjena, odložena mjesta u književnoj povijesti gdje su autori prisilom autocenzure zatvorili moguća erotska razrješenja svojih narativnih tokova.

Jevrem je u crnogorskoj literaturi i avangardist i pionir i prvosveštenik putenosti i tjelesnoga. On to čini riječju, izravnom, narodnom, žargonskom, ne imajući smisla za dvoličnost morala. Njegove slike prizvana su listanja ljubavnog atlasa. Za razliku od Žorža Bataja, Mirka Kovača ili Dimitrija Popovića koji povezuju eros sa tanatosom, i koji kao da u erosu razotkrivaju smisao same smrti, Jevrem u erotskim vatrama prepoznaje onu iskonsku igru ljubavi koja se vodi milenijima među ljubavnicima, ludičku i lucidnu, uljepšavanu i prepričavanu stoljećima, rekli bismo njegovim jezikom. Jevrem nije fasciniran dijalektikom ljubavi i smrti kao većina spomenutih autora, već samom ljubavnom igrom, njenom bespreglednom mogućnošću zagrljaja, kao mjesta i izvorišta sveg ljudskog, odviše ljudskog. Zato ovu knjigu i čitamo u kontekstu suvremene umjetničke proze, kojoj je unatoč doslovnosti erotskog rječnika, strana svaka pornografija osim one koja tek neznatno ovim djelom sluti i skicira onu političku.

I kako je knjiga ojačana i osnažena Dimitrijevim zadivljujućim erotskim crtežima, tako ju Jevrem sam zaključuje duzinom parasoneta, pjesmama ukrštene ili opkoračene rime (!) kako bi poetskim epilogom zaključio svoje prizvano erotsko pamćenje. Na samom se kraju takvim jednim srokom oblikovanim u četiri katrena oprašta i od samog čitatelja, poručujući mu nalogom da kroz erotsko može najbolje upoznati samoga sebe. I zaista, ova je knjiga svojevrsna rasprava o ljubavnoj metodi, načinu da se ljudskim ljubavnim dodirom domogneme i samih sebe i suštine stvari.