Pronalazak unutrašnjeg mira je putovanje, a ne destinacija

Ivan Bjeković promovisaće sjutra veče svoju prvu knjigu u multimedijalnoj sali KIC-a od 19 časova

9087 pregleda 24 reakcija 3 komentar(a)
Foto: Privatna arhiva
Foto: Privatna arhiva

Crnogorski muzičar Ivan Bjeković napravio je novi korak u svom stvaralaštvu. Naime, nakon albuma i brojnih singlova koje je prezentovao publici tokom svoje muzičke karijere, riješio je da sa njima podijeli i neka svoja životna iskustva koja je sabrao i opisao u svojoj prvoj knjizi “Put unutrašnjeg mira”.

Promocija njegove knjige zakazana je za sjutra u Multimedijalnoj sali KIC-a Budo Tomović od 19 časova, a na istoj Ivan će pričati na koji način je našao isti. Brojne prepreke, teške situacije ovog Podgoričanina nijesu obeshrabrila, a zahvaljujući strasti i posvećenosti prevazišao ih je. Zato je knjiga “Put unutrašnjeg mira” na neki način njegova autobiografija, te podsjeća i na one koje spadaju u žanr popularna psihologija.

“S obzirom na činjenicu da u unutrašnjosti moga bića postoji nepresušni element stvaralačkog, a koji se do sada pojavljivao u ulozi muzičara, odnosno kantautora, osjetio sam potrebu da sa svijetom podijelim sopstvena iskustva, iskušenja i lekcije koje sam prošao u dosadašnjem periodu života. Te okolnosti su me formirale kroz odrastanje i sazrijevanje. Ovoga puta, svoj način za izražavanje sam pronašao u pisanju knjige i na taj način se odlučio da napravim novi korak u svom stvaralačkom opusu. Baš kao što je put mog sazrijevanja i traganja za mirom trajao, tako je i ova knjiga mijenjala svoju formu i sadržaj”, otkriva u razgovoru za Vijesti Bjeković kako je došao na ideju da napiše knjigu. Prvobitno je, kako kaže, planirao da bude opširnija i da do detalja obradi sve te situacije.

Ivan Bjeković
foto: Promo

“U jednom trenutku sam pomislio da je možda bolje napraviti neko kraće i pitkije štivo u kojem će svako moći da pronađe dio sebe, a da se ne utopi u potpunosti sa situacijama koje bih opisivao. Na ovaj način sam djelo približio svima koji prvi put ulaze u takvo istraživanje i koji se prvi put susrijeću sa određenim pojmovima, tehnikama ili situacijama”, opisuje svoju knjigu sagovornik Vijesti te dodaje da je ova knjiga ulaznica na put unutrašnjeg istraživanja sopstvenog bića.

“Pisanje knjige bio je ujedno i čin suočavanja sa samim sobom, proces bez uljepšavanja istine, jer smatram da se snaga krije baš u toj ogoljenoj iskrenosti. Ova knjiga ne treba da bude izvor sažaljevanja ili divljenja, već izvor riječi koje mogu nekome pomoći da prepozna ili nađe način da prevaziđe svoje izazove, da pronađe odgovore na svoja neriješena pitanja”, smatra on te otkriva koji je prvi korak u pronalaženju unutrašnjeg mira i je li pišući ovu knjigu i sam našap svoj unutrašnji mir:

“Kao što sam već pomenuo - iskrenost prema sebi je prvi neophodni korak. Suočavanje sa sopstvenim mislima, emocijama, ožiljcima, zaključcima… Bez tog suočavanja, svaki pokušaj pronalaženja unutrašnjeg mira je samo privid, fatamorgana ušuškanosti u sopstveni egoizam. Pisanje mi je način da se suočim sa raznim stvarima, jer je i sam čin pisanja mnogo oslobađajući. Papir trpi sve, ali daje potpunu slobodu da se iznesu sve emocije koje čovjek podsvjesno potiskuje u dubine svojih nemira. Pronalazak unutrašnjeg mira je putovanje, a ne destinacija. To je veoma bitna činjenica u postizanju mira”, savjetuje i ne krije da je i sam unutrašnjem miru mnogo bliži danas nego juče.

“Ali i dalje imam mnogo toga što me čeka u životu, iz čega ću još više moći da učim. Ko god dozvoli svom egu da mu saopšti da je stigao do krajnjeg cilja, grdno se vara. Takvu lekciju sam dobio od učitelja u podnožju Himalaja, a više puta sam je i sam potvrdio”, naglašava on.

Promjena je konstantna pa se i kroz putovanje u pronalasku unutrašnjeg mira promijenio način na koji gleda svijet i sebe.

“Bitno je da budemo svjesni tog putovanja tokom života i da prihvatimo taj put. Prije svega, naučio sam da je sve prolazno, da su dobre i loše situacije tu da bismo odrasli i učili iz istih. Stvari koje sam doživljavao previše lično sagledavam s više razumijevanja i prihvatanja obije strane okolnosti. Ne mogu kontrolisati sve situacije koje mi se dešavaju u životu, ali mogu kontrolisati svoje reakcije u odnosu na svaku okolnost. Svijet ne vidim kao mjesto pobjeda i poraza, već kao mjesto beskonačnih lekcija. Svakog dana imamo priliku da proširimo svoje vidike još više i na taj način dozvoljavam svojoj unutrašnjoj potrazi da me mijenja i da način na koji gledam svijet bude drugačiji, odnosno zreliji”, kaže Bjeković.

Mnogi će upravo djelove ove knjige shvatiti možda kao savjete, no iste je danas, kad svi imamo svoje mišljenje teško dijeliti. Bjeković smatra da elemente ove knjige ne treba tretirati kao savjete, već kao iskustva.

“U toj odrednici je i suština - svi imamo slična iskustva, ali ne postoje na svijetu dva potpuno ista. To nas čini jedinstvenim, to naš život čini posebnim, ali kroz različita iskustva, mi formiramo i svoje reakcije i misli. Zato ne volim da dajem savjete u klasičnom smislu, već da podijelim svoje iskustvo koje neko može smatrati korisnim za svoju situaciju. Ono što je meni pomoglo, ne mora nužno da pomogne drugima. Ova knjiga može da bude nekome vodič, nekome i ogledalo, u kojem može pronaći korisne i tople riječi za svoje nemire”, ističe on.

I sam kaže i knjizi da “život ima ograničeni rok trajanja”, ali da ne treba da nam to bude opravdanje za sve što nam se u životu dešava, jer nekad o postupcima, ali i posljedicama treba na vrijeme razmišljati.

“Ta činjenica treba da nas podstakne da živimo svjesnije i da odluke donosimo racionalnije. Prolaznost života može biti samo opravdanje za propuštene šanse i lekcije, ali može biti i podsjetnik važnosti svakog trenutka koji nam je pružen da udišemo život. Sloboda i odgovornost u isto vrijeme, ruku pod ruku”, naglašava.

Bjekovićevo putovanje ka samospoznaji i sazrijevanju nije bilo jednostavno. Tokom istog dobio je životne lekcije i prošao komplikovane etape. Na pitanje šta je i sam iz svega toga naučio i da li je ikad došao u iskušenje da iste greške, lekcije, ali i etape ponovi, dogovara:

“Naučio sam da su greške sastavni dio života, neizbježne, baš kao i nenaučene lekcije u školi. No, naučio sam da se iz grešaka uvijek može izvući nešto korisno. U svakom grešci sam vidio dio pobjede onog trenutka kada sam ukapirao razloge zbog kojih sam napravio greške. Vraćao sam se nekim starim greškama, odnosno lekcijama, misleći da sam ih savladao, baš kada je ego bio jači od poimanja istine. Svako ponavljanje greške proizvodilo je bolnija iskustva. Život nam servira takve situacije sve dok ne naučimo dodijeljenu lekciju. Testira nas sve dok ne naučimo ono što treba. Međutim, želim istaći da je bitno da ne osuđujemo sebe, već da kroz greške učimo i rastemo”.

Bjeković u svojoj knjizi navodi da je vjerovao da će se, ako dovoljno čvrsto želi se to nešto i ostvariti. Ipak, koliko god nekad u svojoj glavi projektovali određene situacije da se završe onako kako želimo, nekad se to ne desi, a upravo to to zna da obeshrabri, a Bjeković se i sam borio sa takvim osjećanjima i situacijama:

“Živimo u međuprostoru između želja i realnosti. Želje nam daju inspiraciju da radimo i stvaramo, da realizujemo svoje snove u određenom obliku. Ako ne bi postojala želja kao jedan od motiva za bivstvovanje, onda bi život i izgubio svoju bitnu funkciju. U suočavanju sa razočaranjima sam prolazio kroz bolna iskustva, jer često nisam bio spreman na takav ishod. Ipak, naučio sam da takve okolnosti ne doživljavam kao poraz, već da u njima vidim priliku za novi pravac. Neuspjeh leži samo u predaji”, savjetuje muzičar, a muzika je mnogima lijek za dušu. To što se bavi istom njega je oplemenjivalo, ali i dizalo u određenim trenucima, davalo mu snagu.

“Muzika je uvijek bila i uvijek će to biti izduvni ventil od svakodnevice, moj bijeg u posebni univerzum, ali i način mog izražavanja. U trenucima nesigurnosti i nemira davala mi je snagu. Trenutke radosti ispunjavala je još ljepšim notama i zapisima. Muziku nikada nisam doživljavao kao posao ili hobi, jer je ona način na koji komuniciram sa sobom i sa svijetom”, tvrdi Bjeković i dodaje da ga je muzika naučila istrajnosti.

“Da sam se predao razočaranjima i pogrešnim projekcijama, vjerujući da će postojati čvrsta sistemska i društvena podrška za stvaralaštvo, vjerovatno nikada ne bih stvorio ovu knjigu, niti bih danas bio na pragu drugog muzičkog albuma koji ću objaviti do kraja ove godine. Umjetnost, bilo to pisanje ili muzika, zahtijeva unutrašnju snagu i nepokolebljivu vjeru u sebe. Zato mi je muzika uvijek dodatna snaga, više od samog izraza. Ona je dokaz da strast i posvećenost mogu da prevaziđu sve prepreke i da je stvaralaštvo uvijek vrijednije od čekanja na idealne uslove”, zaključuje Bjeković.

Bonus video: