„Crnogorci me nijesu upoznali“, glasi predsmrtna rečenica koja se pripisuje najvećem među Crnogorcima.
Ta rečenica - bila apokrifna ili stvarna - govori mnogo toga. Nije to samo predsmrtni žal onoga koji je vidio dalje od drugih.
Kojega Njega to Crnogorci nisu upoznali?
Jeste prijekor. Jeste packa svojima.
Ali, ja prije svega u toj rečenici vidim tugu pjesnika. Onoga koji zna da je najviše od svega - Pjesnik, i da sve ovo drugo nije isti red veličina. Ni Vladika, ni Gospodar, ni vojnik, ni nacionalni radnik. Nema nacionalnog posla koji je ravan njegovom učinku - proširio je prostor sopstvenog jezika, a „jedan jezik je velik onoliko koliko se na njemu može široko misliti“ (V. Sutlić).
A taj On, Pjesnik, Crnogorcima je u suštini bio nepoznat. Za života: njegovo pjesništvo je bilo, danas bismo rekli - regionalni fenomen. On u Crnoj Gori gotovo da nije imao publiku. Zato se i samoimenovao - Pustinjak Cetinjski. Jer on vidi - možda i jedini među svojima - kakva je pustinja Crna Gora. Crnogorci Njegovog doba su cijenili njegovo pjesništvo jer su vidjeli da ugledni izvanjci tome pridaju veliku važnost, a ne zbog istinskog razumijevanja / estetskog užitka.
Vjerujem, dakle, da je ova rečenica refleks nerazumijevanja koje mu je pripadalo kao Pjesniku.
Danas, stošezdesetšest godina kasnije - da li je Nerazumijevanje između Crnogoraca i najvećega među njima i dalje na sceni. Je li se što promijenilo od te tužne izjave...
ČITANJE I SVIJEST O KONTEKSTU
Kako je jedino moguće upoznati jednog pjesnika?
Čitanjem, estetskim iskustvovanjem njegovog Teksta. I već tu, na prvoj stepenici, imamo problem sa Njegošem. Naime, Njegoš se mnogo manje čita nego što bi se dalo zaključiti po njegovoj prisutnosti u svakodnevici zahvalnog potomstva.
Tekst može da živi (da jeste) na dva načina: fiksirani, štampani tekst, knjiga - kao znakovna konstelacija koja vas poziva na igru. Ta mentalna igra zove se interpretacija. Podrazumijeva sadejstvo Teksta i Čitaoca. To je model koji čini da tekst zaista živi - u dovijek novim tumačenjima i doživljajima.
Drugi modus postojanja Teksta je usmeno prenošenje. Učenje „napamet“. Naizust, rekli bi Njegoševi junaci. Tada nema sadejstva - Tekst mehanički postaje dio jedne svijesti. Nema ni interpretacije - ona ide kao motivacija za učenje - objašnjenje zašto se mora naučiti. Interpretacije nema i s razloga što takav tekst zadobija status Svetog teksta, a to još više umanjuje ili sasvim ukida zonu bilo kakvog tumačenja. Ta vrsta svođenja, Tekst unižava i pretvara u površnu informaciju, koja nerijetko i sakriva važnije informacije. Iako izgleda živ, Tekst zapravo umire. Postaje neka vrsta zombi teksta. Prividno živ, nastanjen utvarama...
Je li nam ovo odnekud poznato? Nije li takav - pop Mićo. Njegoš je bjelodano pokazao ne samo razoran/humoran učinak, već i sklonost Crnogoraca takvom modelu prihvatanja teksta.
„Amanat mi, ja je i ne čitam, Niti mi je knjiga za potrebu“, veli pop Mićo.
Ovaj detalj, ova „kritika usmene kulture“ je još jedan kamičak za mozaik Njegoševe spisateljske veličine: on demaskira model čitanja koji će zadesiti i njega samoga. Ali, kad nema ko da je pročita, svaka riječ je uzaludna.
Dakle - Njegoš već na elementarnoj razini prisustva - ima problem sa Crnogorcima i njihovim raskošnim nerazumijevanjem.
Sljedeća važna napomena povodom čitanja kao takvog je - pitanje konteksta i distance. Greška (i falsifikacija koja iz toga slijedi) previđanja konteksta posebno je vidljiva u naše vrijeme, dobrim dijelom zahvaljujući prirodi epohe. Diktat političke korektnosti obesmislio je pravilno kontekstualizovanje, na čemu, uostalom, počiva i istoriografski diskurs. Dešava se to zahvaljujući tome što kulture koje do zahtjeva političke korektnosti nisu došle svojim razvojem, već mehaničkim preuzimanjem, nerijetko ovaj mehanizam koriste za razne forme samoobmanjivanja i neodgovornosti. No, politička koretnost nema što da traži u književnosti. Nema te političke korektnosti koja smije i može obesmisliti (ili ukinuti) „gnjev Ahileja“ ili „ludilo“ Hamleta.
Odgovorno čitanje (po tekst, prije svega) podrazumijeva svijest o vremenu kada je nastalo i kontekstu u kojem djelo dobija puni smisao / razumijevanje.
Dramski spjev Gorski vijenac, objavljen 1847, dio je jedne živopisne i bremenite epohe. Puno razumijevanje nije moguće bez svijesti o zeitgeistu.
U Beču u kojem je djelo pečatano, naredne, 1848. izbiće jedna od Revolucija koje su u priličnoj mjeri promijenile Evropu. Cijeli kontinet je u ekstazi - otkriven je nacionalizam, koji uz slatku pomoć njemačke idealističke filozofije najednom izgleda kao vrhunac svjetskoga duha. Naravno, u pitanju je obmana: parohijalni duh je našao način da pobijedi, rečeno tojnbijevskim jezikom. Nacionalizam je moćno oružje nove klase, buržoazije, u velikom poslu razaranja feudalizma. Koji će biti okončan tek 1918, propašću evropskih carstava (Rusija, Austro-ugarska, Turska, Njemačka). Nacionalizam emocionalno regrutuje ogromne mase, što daje vjetar u jedra zamahu demokratije. Samim tim i duhu manipulacije, jer nagovještava se doba u kom će propaganda i mediji igrati važniju ulogu nego ikada prije. Jedna od političkih priča koje se odvijaju na ovom fonu u onodobnoj Evropi je i - južnoslovenska.
Da ne ulazimo u sve finese južnoslovenske političke emancipacije, ali važno je napomenuti da su Južni Sloveni tada, sa paradoksalnim izuzetkom Crne Gore, pod vlašću dva umiruća carstva. Dok su austrougarski podanci imali tuđinsku, ali istovjernu vlast, dotle je situacija sa ostatkom južnoslovenskog prostora bila unekoliko drugačija. Otomanska imperija je već bolesnik sa Bosfora, ali i dalje, u kontekstu balkanskih prilika, nesumnjivo moćna. Njen odlazak sa ovih prostora nije samo stvar povlačenja granica već i prostor za dejstvo viševjekovnih kulturoloških inercija. Pri svemu tome značajan dio slovenskog stanovništva je prihvatio islam.
Ali, za pravilno shvatanje Gorskog vijenca važno je znati da ogroman dio slabo obrazovanog, nepismenog naroda, predvođen crkvom, ima potpuno krivu sliku o svojoj braći islamskog zakona. Precjenjuju, naime, uprojektovanu nostalgiju za „starom“ vjerom. Takvo što ne postoji, a to jasno potvrđuju i Njegoševi turski likovi u Gorskom vijencu. Ali, to je bio jedan od mehanizama da se učini nemoguće - legitimizuje i psihološki opravda nasilno pokrštavanje - koje se, makar kao diskurs, a nerijetko i krvava praksa, svako malo prizivalo.
Dio ovih pitanja, izvjesno, muči Vladiku Danila.
KOSOVO I „SNAGA TURSKE MAGIJE“
Kosovo iz Gorskog vijenca ne pripada ni jednoj drugoj geografiji ni istoriji do li poezijskoj. I kao takvo, ono je jedan od ključnih simboličkih impulsa u tekstu. To nije Kosovo neke konkretne stvarnosti, već topos iz moćne narodne poezije - koja upravo u Njegoševo vrijeme, zahvaljujući Vukovom veličanstvenom sakupljačkom radu, počinje da živi kao fiksirani tekst - topos koji je mnogo više od bilo koje geografije ili stvarnosti. Rodno mjesto mitskog poraza, katalog velikaških nepočinstava i nesloge - nešto što će se ispostaviti kao zahvalan nacionalni doping spakovan u veliku usmenu tradiciju. U nacionalnoj dijalektici Poraz će roditi Pobjedu, a novi prvaci ne smiju biti nesložni... itd, ta priča je uvijek i na svim meridijanima ista.
Za našu priču je, međutim, važno nešto drugo. Taj diskurzivni paket je, rečeno jezikom savremene industrije, „gotovi proizvod“. Njegoš pjesnik taj „gotovi proizvod“ preuzima iz memorije sopstvenog jezika, ali i od živopisnih savremenika, poput Sarajlije, koji u tom vremenu formulišu Kosovski mit za novu političku upotrebu. (Kao najubjedljivije objašnjenje logike rađanja mita na našim prostorima pozivam da pažnju posvetite studiji Miodraga Popovića „Vidovdan i časni krst“, 1976. Nezaobilazan tekst u bilo kakvom pokušaju da se objasni dejstvo mitova kod južnih Slovena. Jedan od trijumfa analitičkog duha moderniteta.)
Istinski pjesnik je ispod svega toga, ispod bilo koje ideološke ili nacionalne floskule, ili mode, ma kako ona u nekim epohama bila zavodljiva. I opisala pun luk: bila je himna oslobođenja prije stopedeset godina, a postala je refren porobljavanja u nekim epizodama savremene istorije. Neko će reći - kako je to moguće. Nije to niti neobično, niti rijetko. Kontekst mijenja riječi, ono što je jednom tragedija, uglavnom se ponavlja kao farsa... Njegoš, veliki pjesnik, ako ga ima, a ima ga - mora biti negdje drugdje. Ne u propagandno - citatno - aktivističkom sloju svoga djela - legitimnom ili nespornom, kako hoćete, ali, ovdje se on, taj diskurzivni sloj, našao u ulozi onog drveta od kojeg se ne vidi šuma, kako kaže poslovica.
„Kako se fascinantan krug turske magije još uvijek nije ugasio u našim svijestima, više od svega govori Njegoš, čije parole još danas ubiru pljesak sa otvorene scene, kao da se u „Gorskom vijencu“ govori o neposredno živim političkim problemima, a ne o jednom historijskom motivu na prijelazu iz XVII u XVIII stoljeće“, primijetiće, lucidno kao i obično, Miroslav Krleža, 1952. godine.
U Gorskom vijencu, Njegoš pjesnik je, prije svega u jeziku, zanimljivom humoru, kreativnom zamahu bez presedana na našim prostorima, moćnim i efektnim moralnim alegorijama, prepoznatljivom stihu, književnim rješenjima koja su katkad odista inventivna, ali i jednoj prikrivenoj polemici između hrišćanskog i paganskog...
Dakle, hajde da potražimo ispod onog sloja koji je dominantan u javnom bavljenju Njegošem, dakle, ispod nacionalno - propagandnog sloja, da potražimo pjesnika, da vidimo kakva pjesnička rješenja odabira, kako se igra, kakve još informacije daje a koje ponekad ne vidimo od onoga što je isuviše vidljivo.
Ergo, Njegoš nije, kako je to Andrić volio da vidi, kreator ili tragični junak kosovske misli, već samo jedan među mnogima, vjerovatno i najtalentovaniji provodnik toga mita u epohi u kojoj je taj mit (ipak, teško da je mit prerastao u misao) imao određenu funkciju.
Na koncu, vjerujem da nakon temeljnih objašnjenja Njegoševe filozofije odbrane koje nam je u nekoliko radova ponudila profesorica Tatjana Bečanović, niko nema pravo reći da ne postoji valjana kontekstualizacija odbrambenog / identitetskog diskursa u cjelokupnom Njegoševom djelu.
HRIŠĆANSKO-PAGANSKI KONFLIKT
Postoji nekoliko slojeva u kojima možemo pratiti jedan konflikt koji se u klasičnim interpretacijama, najrađe previđa, ili tek ovlaš dotiče. Ne ukalapa se u simplifikovanje koje je povodom Njegoša postalo manir, ali i narušava „poželjnu sliku“ kandidata za sveca. To je sukob paganskog i hrišćanskog svjetonazora, u kojem eksplicitno trijumfuje onaj paganski.
Vladika Danilo je hrišćanski episkop, i nema sumnje da mu je savršeno jasno koliko je čin istrage duboko antihrišćanski. Ako ne i drugima Crnogorcima, njemu to mora biti problematično. I zato se on muči. Ako se odluči za istragu, on napušta principe vjere koju propovijeda. To je srž Vladičine drame.
Ko je „zloduh“ sa njegove strane? Iguman Stefan. Takođe sveštenik. Ali, koji nema dilema... Njega ne muče, utisak je, etička pitanja povodom mogućeg bratoubilaštva. O čemu se radi? Kako dva hrišćanska duhovnika mogu biti na tako različitim pozicijama?
Hajde da u potrazi za mogućim objašnjenjem pogledamo jednu neobičnu epizodu. Pred kraj spjeva, dok se čekaju vijesti o događajima - Vladika i Iguman su sami, sa nekoliko đaka. Blagi je dan. I pazite o čemu pričaju. Najednom, Iguman kaže, ničim konkretnim motivisan:
„...pa se čudim za Novu godinu, Što je danas ošćela ljudima? Rašta nije s početkom proljeća, Kad se sunce sa juga povrati I kad počnu dnevi napredovat, Kad se zemlja obuče zelenju I stvar svaka kad na njoj dobije Novi život i vid sasvim novi?
VLADIKA DANILOSvejednako, tada ali danas, Vrijeme će svojim tokom hodit; A ovo su stari uredili.
IGUMAN STEFANKo je, da je, nije ugodio.“
Razgovor prekida momče koje ulazi sa izvještajem sa terena. Što imamo ovdje?
Iguman zastupa „proljećnu“ Novu godinu, Venecijansku Novu godinu kako su je zvali u Crnoj Gori, koja se slavila 1. marta. U nekim djelovima Crne Gore, kažu istoričari, taj se običaj održao do osamnaestog vijeka. Starac pjesnički uzneseno govori o buđenju prirode, o životnoj cikličnosti... Vladika jasno staje na stranu hrišćanskog crkvenog kalendara, jer su tako „stari uredili“, ali sa sviješću da će „vrijeme svojim tokom hodit“.
(Jedna napomena: ovaj stih - „vrijeme će svojim tokom hodit“ donosi neku vrstu relativizacije pitanja, otkriva nad-perspektivu. A ukazuje se Vladika Filozof. Upravo taj Filozof će u konkretnoj dilemi pomoći da Vladar nadvlada Duhovnika.)
U sukobu ta dva kalendarska koncepta, sukobu koji je posebno dugo trajao na Mediteranu (Mediteran je civilizacijski palimpsest, i takvi procesi se uvijek odigravaju), nauka vidi odbljesak pagansko-hrišćanske tenzije. Tako da Vladika zastupa hrišćanstvo lišeno paganskog sloja, dok je Iguman jasno naslonjen na helensku tradiciju, na paganski sloj. Njegova heraklitovska misao, prizivanje cikličnosti i dosezanje svojevrsne prirodne dijalektike (Volna volnu užasno popire, a o brijeg se lome obdavije) više djeluje kao šegrtovanje kod predsokratovaca nego li klasična hrišćanska misao. Ali, zašto je taj sukob važan? Jer - izborom da se ide u istragu, trijumfuje paganska ekstaza akcije, trijumfuje homerovska herojska etika, njoj se priklanja i posljednji koji razumije da sve to ne može biti dobro. Iako se, kako vjeruje cijelim bićem, mora učiniti. Iz hrišćanskog u pagansko vodi hrišćanski prvosvještenik.
Vjerujem da ova epizoda sa razgovorom o Novim godinama, predstavlja jedan od Njegoševih načina da ključeve za razumijevanje prospe kroz svoje djelo. Ukazuje na pjesnika-majstora. Izvjesno, ovakav detalj se ne dešava slučajno, niti pisac neku epizodu smješta tamo gdje je smješta, bez uvjerenja da time jača arhitektoniku ukupne semantičke konstrukcije, i, ono ključno, ostavlja čitaocu mogući putokaz. Ovo je jedan od takvih stvaralačkih impulsa.
U hrišćanskom smislu, pristanak na akciju Vladičin je pad. Ali, pad koji se mora prihvatiti. Između ostalog jer je cijena slobode zajednice koju predvodi. Sloboda je kao vrijednost postavljena iznad etike? Vladar pobjeđuje Duhovnika. (Možda su i samom Njegošu bile najteže one životne situacije kada je Vladar imao prednost, morao da ima prednost nad Pjesnikom. Vjerovatno drama Vladike Danila ima mnogo onog pjesnikovog najličnijeg.)
Danas takav izbor gotovo da nije moguć, politička zajednica i političko iskustvo jedinke izgledaju bitno drugačije, i iz pozicije postmoderne demokratije s početka XXI vijeka teško da možemo pojmiti tu vrstu moralne dileme. Zato današnja „upotreba Njegoša“ u praktično-političke svrhe i djeluje tako karikaturalno i otužno.
Kao potvrdu ove teze o Njegoševom nadvladavanju hrišćanskog, pogledajmo jedno zanimljivo mjesto iz Krležine besjede o Njegošu.
Krleža insistira na mjeri ljudskosti koja nadvladava „vrhunaravnu Svrhu“ u Njegoševom promišljanju svijeta, a što je nedvosmisleno „paganski pol“ ove jednačine. Tim čudnije, primijetiće Krleža, budući da je i sam pjesnik bio visoko crkveno lice.
„O tome da čovjek na ovome svijetu životari bijedno osamljen, Njegoš je počeo razmišljati već davno, moglo bi se raći, na početku svoga puta i, otevši se tako poznatoj idealističkoj shemi da ljudsko postojenje na zemlji zamišlja - refleksivno fiktivno - kao sjenku neke božanske vrhunaravne Svrhe, on je smisao zbivanja počeo otkrivati isključivo u čovjeku samom i tako se oslobodio i oprao od mutne i nečiste vrhunaravnosti, a upravo ovo oslobođenje, ova katarza od svih svrhovitih bića višega reda, predstavlja osnovnu formulu za poimanje njegove poetske misli. Ne treba zaboraviti da je Njegoš bio član i predstavnik visoke crkvene hijerarhije, pa upravo ovaj kontrast, da je čovjeka osjećao kao ponosno biće koje je pozvano da pod zvijezdama izvrši prometejske misije u ljudskom smislu, predstavlja tajnu njegove pjesničke riječi.“ (M. Krleža, 1966.)
Pjesnik koji je osjećao duh vremena
Gorski vijenac nastaje u vrijeme južnoslovenskog nacionalnog konstituisanja. Njegoševa namjera nije skrivena, naivno je prvoplanska, čak – on želi da djeluje za južnoslovensku stvar. Osjeća duh vremena. Jedna od prvih glava koje su sanjale Jugoslaviju – njegova je.
Književni kontekst je nesumnjivo romantičarski, politički nacionalno-oslobodilački, a dominantan diskurs antiotomanski, što ne znači nužno i antiislamski, a što je nedavno lijepo pojasnio profesor Enver Kazaz.
Uostalom, od banalnosti antiislamskog stava Njegoša brane stihovi izuzetne ljepote a kojima se, kroz usta njegovih likova, veliča islam i islamska kultura. Da je odista baštinio antiislamski osjećaj teško da bi mogao napisati stihove poput ovih, kada, kroz usta Mustaj kadije čujemo njegovu odu prijestonom gradu:
„Sto putah sam u mojoj mladosti Iz mindera u zoru hitao Na tvoj potok bistri i čudesni, Nad kojijem ogleduješ lice Ljepše sunca, zore i mjeseca. U nebu sam, u moru, gledao Tvoje kule i ostre munare, S kojih su se nebu podizali U svanuće, u divnu tišinu, Hiljadama svešteni glasovi, Glaseć nebu ime svemoguće, Zemlji ime strašnoga proroka. Kakva vjera da se s ovom mjeri, Kakav oltar bliže neba stoji?“
(CANU, 22. jun 2017)
Bonus video:
