Roman “Sve o mojoj sestri” američke spisateljice Ave Delarije je intimna povijest o sestri koje više nema. Za Lorel, njena sestra Mej bila je sunce oko kojeg se vrtio čitav njen svijet: lijepa, savršena, nedostižna u svakom pogledu. Noć u kojoj je izgubila sestru nešto je o čemu Lorel ne želi ni sa kim da priča. Zato je i otišla u školu u kojoj je niko ne poznaje, i u kojoj neće biti neprijatnih pitanja ili pogleda punih sažaljenja. Jedino na papiru, ona može da bez ustezanja izrazi osjećanja i zato piše pisma idolima njene sestre: Kurtu Kobejnu, Ejmi Vajnhaus, Hitu Ledžeru, Džimu Morisonu, Dženis Džoplin, Ameliji Erhart, Džudi Garland. Samo njima uspijeva da povjeri šta znači izgubiti dio sebe, a da nema ni porodicu na koju može da se osloni…. Roman “Sve o mojoj sestri” objavio je Vulkan.
Ava Delarija rođena je u Los Anđelesu, ali je odrasla sa svojom sestrom i roditeljima u Albukerkiju, u Novom Meksiku. Nakon završenih studija na Univerzitetu u Čikagu, vratila se u Kaliforniju sa željom da postane scenarista.
Rođeni ste u Los Anđelesu, a odrasli u Albukerkiju (Novi Meksiko), u blizini pustinje. Kakve su vaše uspomene vezane za ovaj dio Amerike?
- Za većinu nas, pejzaži u kojima smo odrasli postaju dio onoga što jesmo; to je svakako i moja istina. Iako više ne živim u Albukerkiju, Novi Meksiko, krajolik mog djetinjstva je ugrađen u mojoj psihi. Jedna od prvih stvari koje povezujem sa Novim Meksikom su zapanjujući zalasci sunca - gledanje vatrene naranče i električnih roze svjetala ispod oblaka, postepeno blijeđenje u nježno ljubičasto i plavo, i na kraju mek safirni sumrak koji dolazi zajedno sa prvim zvijezdama. (Kao dijete, ja bih provodila sate žudeći za njima). Sjećam se zlatnog jesenjeg lišća kako šušti u jablanovima, zov ždralova koji me pokreće da uhvatim pogledom njihov veličanstveni let. Sjećam se igranja “Puovih štapića” na rijeci Rio Grande (na način kako su Laurel i njena porodica uradili u knjizi). Sjećam se, da sam se kao tinejdžerka, vozila starim autoputevima uz muziku do daske, dok su se planine dizale u daljini. Sjećam se osjećaja strahopoštovanja ispod širokog otvorenog neba. Novi Meksiko je poznat kao “zemlja čarolija”, a kao dijetetu, njegov pustinjski krajolik je usadio čudan osjećaj u meni koji nastavlja da me inspiriše.
Šta Vas je inspirisalo da napišete knjigu “Sve o mojoj sestri”?
- Ideja mi je zapravo pala na pamet odjednom - vozila sam se jedne noći sa posla kući, čekajući na semaforu, pogledala sam u mjesec - i naslov mi je pao na um... Počela sam sa konceptom žene koja se bavi ličnom tugom pišući poznatim mrtvim ikonama. I čim sam se latila pisanja, pojavio se lik Lorel da ispriča svoju priču. Nijesam tačno znala koji bi narativ išao prvi, tako da sam provela vrijeme otkrivajući, učeći i osluškujući šta je ona htjela da mi kaže.
Iako je ideja došla iznenada, mislim da je nastala od nekoliko stvari koje su se bućkale u mojim mislima. Bila sam zainteresovana dugo vremena za način na koji popularna kultura može pružiti osjećaj pripadnosti, posebno onima koji bi u suprotnom bili izolovani od traume, tuge, ili čak od svakodnevne borbe života i odrastanja. A, na ličnijoj noti, ja se i dalje borim sa nedavnom smrti moje mame, koja je iznenada umrla nekoliko godina prije nego što sam počela knjigu. Baš kao što je pisanje pisma pomoglo Lorel da se iscijeli, na mnogo načina pisanje ove knjige je učinilo isto za mene.
Zašto je Mej za svoju sestru Lorel predstavljala sunce oko koga se sve okreće?
- Mislim da se mlađa braća i sestre često ugledaju na svoju stariju braću i sestre. Iz razloga što su Lorel i Mej imale nestabilan porodični život tokom odrastanja, Lorel se vezala za Mej, kao njen idol i zaštitnik. Nakon smrti Mej, Laurel počinje i dalje da obožava svoju sestru, što mislim da može biti opšti dio procesa tugovanja. Kada izgubimo nekoga koga volimo, prirodno je da želimo da njega ili nju stavimo na pijadestal; vrlo teško je uzeti u obzir da je on ili ona ništa drugo nego idealan. Lorel isprva pokušava da ovjekovječi svoju sestru kao nekog ko je bio čaroban, ko je bio savršen. Ali da bi se izliječila, Lorel mora konačno da nauči da prizna sestrinu snagu i ljepotu kao i njene mane.
Vaša junakinja Lorel je napisala mnoga pisma poznatim osobama koje je njena sestra Mej obožavala. Zbog čega? Da li Lorel time tješi sebe, ili zbog nečeg drugog?
- Mislim da pisanje može biti vrlo ljekovito za one koji su iskusili gubitak ili traume, ili čak samo za one koji se suočavaju sa svakodnevnim teškoćama života i odrastanja. Razlog zbog koga sam odabrala pisma, a ne nešto poput forme dnevnika, je zbog toga što pisma signaliziraju spoljni postupak, želju da se povežu sa svijetom, čak i ako se u potpunosti ne zna kako. Pismo je upućeno nekome, a da li je pismo ikada uručeno ili ne, postoji nada svojstvena pisanju, vjerovanje da se možete čuti. Ovo se činilo prikladnim za Lorel koja, uprkos nekim emocijama koje ona najprije potiskuje, u dubini duše želi da ostvari veze.
Poznate ličnosti kojima Lorel piše na neki način postaju zamjena za stvari koje ona ne može reći svojoj sestri. U drugu ruku, saznavanje više o životu i djelu ovih poznatih ličnosti daje Laurel novi način razumijevanja sebe i svojih osjećanja, jer ona počinje da zamišlja da je dio nečeg većeg od nje same. Kada sam počela da pišem knjigu, krenula sam sa nekim poznatim ličnostima koje sam ja voljela, i počela sam istraživanje drugih za koje sam mislila da bi mogao biti dobar izbor. Dok sam radila na knjizi i gradila lik Lorel, shvatila sam kakav je njen lik i izbor ljudi kojima bi ona pisala. Na primjer, kada je Lorel počela da piše Riveru Feniksu, vidjela sam veče kada su ona i Mej prvi put gledale zajedno “Ostani uz mene”, i način na koji im je posebno odgovarala ta nevinost, jer su smatrali da im sopstvena opasnost izmiče.
Koliko je lik Laurel blizak Vašim pogledima na život, posebno na rodbinske veze?
- Lorel i ja imamo mnogo toga zajedničkog. Iako knjiga nije autobiografska, ja sam sigurno izvukla inspiraciju iz mog sjećanja na odrastanje u Novom Meksiku i mog odnosa sa svojom porodicom i prijateljima. Loreline i Mejine bajkovite igre iz djetinjstva, na primjer, bile su inspirisane mojim i igrama moje sestre tokom našeg odrastanja. Moja sestra i ja smo vrlo bliske, i naš odnos je uticao na način na koji sam zamišljala Lorel i Mej.
Već kao djevojčica pisali ste priče. Kako je tekao put do objavljivanja knjiga?
- Ne mislim da su moji pokušaji pisanja iz djetinjstva bili vrijedni objavljivanja. Mada sam zapravo kao tinejdžerka probala da objavljujem. U srednjoj školi slala sam moje pjesme svakom časopisu. A onda sam sačuvala po strani ušteđevinu zarađenu tokom ljeta. Sjećam se da mi je moja mama rekla: “Čak i ako te svi odbiju, ja ne želim da pomisliš da nisi pisac”. U to vrijeme, nijesam je razumjela; očajnički sam željela da objavim, i nijesam željela da razmatram mogućnost odbijanja. Jer svaki put kada pružite ruku svijetu, čekate nekoga da vam pomogne. Ali zasigurno, imam hrpu odbčenih rukopisa.
Stalno sam pisala, pokušavala, stalno učila. Ipak, od smrti moje majke svim srcem sam počela vjerovati u istinu o onome što mi je ona rekla: pisca ne čini prihvatanje ili odbijanje rukopisa za objavljivanje, nego jednostavno čin pisanja koji obavljate. Naravno da svi mi želimo da budemo pročitani, zapaženi, priznati. Ali ne moraš zavisiti od spoljnjeg svijeta da ti kažu šta si. Kada sam konačno počela da shvatam i prihvatam tu istinu - da sam pisala (uglavnom tokom dugih noći nakon posla) i zbog toga sam bila pisac - to me je oslobodilo, a ja sam bila u mogućnosti da pišem iskrenije nego što sam to činila ranije.
Poslije studija u Čikagu, vraćate se u Los Anđeles, a potom se nastanjujete u Santa Moniki. Koliko su Vama, kao piscu, inspirativne te česte seobe iz jednog mjesta u drugo?
- Ja sam sigurno naučila ponešto u svakom mjestu u kome sam živjela, i djelove svakog od njih nosim sa sobom da objelodanim svoje viđenje svijeta koje se pojavljuje u mome kreativnom radu. Nadam se da ću provesti puno više vremena putujući, kao što vjerujem da posjećivanje novih mjesta, upoznavanje novih ljudi, i upoznavanja sa novim načinima života mogu pomoći da se proširi nečije razumijevanje ljudskosti. Kao pisac, mislim da je važno pokušati da što je više moguće ne boraviti unutar balona.
Šta nam, ukratko, možete reći o američkoj književnosti danas?
- Mislim o sebi prvo kao o čitaocu; a kao pisac, ja se napajam i dobijam mnogo inspiracija iz knjiga. A opet, tu je toliko toga što još nijesam pročitala! Ne znam da li sam sposobna da dam bilo kakve izjave o sadašnjoj američkoj književnosti u cjelini, ali ću reći da sam duboko nadahnuta i dirnuta mnogim našim savremenim piscima, od Ta-Nehisi Koates do En Pačet, od Džuno Diaza do Džona Grina, od Dženifer Egan do Megi Nelson... i lista bi mogla još da se nastavi!
Osjećam tugu i strah zbog izbora Trampa
Kao i mnoge druge građane Amerike, vjerovatno i Vas interesuju mnoga društvena stanja u Vašoj državi pa i u cijelom svijetu. Šta očekujete od Vašeg novog Predsjednika države, Donalda Trampa?
- Kao neko ko vjeruje u jednakost, u socijalnu pravdu, u građanska prava, prava žena, u dobrodošlicu imigranatima i izbjeglicama, u zaštitu životne sredine, u ne-diskriminaciju na osnovu vjere, rase ili seksualne orijentacije i u ljudsku pristojnost i poštovanje za sve, ja sam duboko zabrinuta i uznemirena retorikom našeg novog predsjednika, a posebno radnjama koje je preduzeo od kada je na dužnosti. Nijesmo vidjeli takav trenutak kao što je ovaj u američkoj istoriji, i dok kao i mnogi drugi, osjećam i tugu i strah zbog izbora Donalda Trampa, ja sam pri tom ohrabrena što je tako mnogo Amerikanaca odgovorilo na novostečeni politički angažman, i spremnost da se bori protiv ksenofobične ili nepravedne politike.
Mislim da su, barem u toku mog života, mnogi od nas (uključujući i mene) uzeli našu demokratiju zdravo za gotovo, budući da je to nešto što zavisi od nas kao građana. Nadam se da ćemo kao zemlja proći kroz ovo.
Bonus video:
