Huan Gojtisolo, moderni klasik španske književnosti umro je prošle nedjelje u Marakešu gdje je živio od 1996, kada se nakon smrti supruge, povukao iz Pariza.
Gojtisolo je rođen 1931. godine u Barseloni. Jedan je od najvažnijih pisaca generacije pedesetih a njegovo djelo obuhvata romane, knjige priča, putopise i eseje. Njegova braća Hose Agustin i Luis takođe su poznati književnici.
Gojtisolov život je obilježilo njegovo intelektualno buntovništvo u vrijeme španskog diktatora Franka. Nesrećna smrt majke u bombardovanju Barselone 1938. godine koju je izvela nacionalna avijacija, kada je imao samo sedam godina, bila je presudna za njegov otpor Frankovoj vlasti. Preselio se u Pariz 1956. godine i radio u izdavačkoj kući Galimar. Između 1969. i 1975. bio je profesor književnosti na univerzitetima u Kaliforniji, Bostonu, San Dijegu i Njujorku.
Dobitnik je nekoliko nagrada među kojima su Europalia (1985), Nelly Sachs (1993), Octavio Paz (2002), Juan Rulfo (2004). U novembru 2008. godine dobio je nacionalnu nagradu za književnost Premio Nacional de las Letras Españolas koju dodjeljuje ministarstvo kulture Španije. Od aprila 2007. godine biblioteka Instituta Cervantes u Tangeru nosi njegovo ime.
Još kao veoma mlad Huan je odbijao konzervativnu i tradicionalnu Španiju. Baš zbog toga je sebi nametnuo izgnanstvo i 1956. godine je otišao u Francusku, u Pariz. Narednih četrdeset godina živi u Parizu i sam je jednom prilikom rekao: „Napuštanje Španije i odlazak u Pariz za mene je bilo oslobođenje“. To je grad koji je poznavao njegovu intelektualnu stranu, koji ga je volio i koji je imao veliku ulogu u njegovim djelima, kao na primjer u njegovom romanu Znaci identiteta.
Njegova pozicija u izdavačkoj kući Galimard učinila je da Huan postane jedan od najuticajnijih španskih intelektualaca u inostranstvu. On je kritičar zapadne civilizacije, posmatrajući je sa periferije.
Gojtisolo odlazi u Sarajevo 1993. godine, na poziv njegove prijateljice, Suzan Sontag, kojoj je kasnije posvetio roman El sitio de los sitios. Iste godine objavio je djelo Cuaderno de Sarajevo.
Pripovjedački glas koji živi u Cuaderno de Sarajevo nije glas hroničara, već glas koji prikuplja epsku priču: heroj koji napušta svoju bezbjednu i dobro poznatu domovinu, da bi se uputio u haotični i nepredvidiv svijet, što će nesumnjivo dovesti do transformacije. Po svom povratku taj heroj će, kao indivudua, stanovnik i kao profesionalac postati neko drugi. Ovaj smisao podrazumijeva njegovu prošlost i budućnost. Pripovjedač koji se nalazi između dokumentarne literature i sadašnjosti s jedne strane, koju zahteva hronika i herojske fabule i vanvremenskog s druge strane, je pripovjedač kojeg srijećemo u Cuaderno de Sarajevo.
Huan je 2012. godine izjavio kako ostavlja pisanje zauvijek: „Definitivno je. Nemam ništa da kažem pa je bolje da ćutim. Ne pišem da bih zaradio novac, niti zato što tako diktira izdavačka kuća.“ Nastavio je, ali je samo pisao književne eseje i poeziju. Uskoro se očekuje objavljivanje njegove prve knjige pjesama. On kaže vezano za tu temu: „Ima ih devet, ni manje, ni više. Kada sam ostavio pisanje, kroz glavu mi je prošlo jato roda, koje su ostavile ove pjesme.“
Seksualnost sama po sebi, je glavna komponenta njegovih književnih djela i njegove etike. Smatra da seksualna sloboda nije ništa manje važna od lične i političke slobode. Njegova sopstvena seksualnost je postala sredstvo kojim se protivio Španiji, zemlji za koju je govorio da ga je odbacila i koju on sam odbacuje.
Gojtisolo je književnik posebne vrste, u svakom smislu. On se brani u političkom, erotskom i književnom smislu. Ponosi se time što je poseban i koristi tu svoju neobičnost da bi napao status kvo, iako se njegovi napadi mogu gledati iz perspektive pokušaja da opravda sebe u soačavanju sa svijetom, koji je neprijateljski nastrojen njemu.
On se najviše protivio katoličkoj crkvi, moralu srednje klase, kojim je bio okružen čitav svoj život, vjerujući da su ga istaknute društvene vrijednosti, kojima je naučen, izdale.
Umjesto toga, Gojtisolo je nastojao da se uskladi sa „otpadnicima“ koji su, poput njega, isključeni iz društvenog poretka koji ih okružuje i koji prijeti da ih uništi. Tema otuđenja se stalno ponavlja. Njegov rad se snažno suočava sa pitanjem pronalaženja samog sebe u društvu koje nas razdvaja od naše autentične prirode. Ovo se kroz djela ispoljava kao napor pročišćenja od otuđenosti.
Gojtisolova pobuna je protiv normi njegove društvene klase; protiv nazadne pozicije sopstvene porodice (naročito vrijednosti za koje se zalagao njegov otac); protiv surovosti i demoralizacije društva u kojem je rođen; protiv etnocentrizma i potisnute seksualnosti - sve su to problemi u Gojtisolovom svijetu.
Objavljen 1966. godine, roman Znaci identiteta smatra se jednim od najviših dostignuća proze na španskom jeziku XX vijeka. Pisan u trenutku kada Franko započinje proces urbanizacije, ovaj roman je povod za razmišljanje o Španiji i Špancima, o prošlosti i budućnosti, i predstavlja savršen presjek španskog društva u vrijeme pojave prvih disidenata.
Bonus video:
