Historija je uvrnuta posuda nade

Tiranija slobodom viri na svakom ćošku, proviruje iz donjeg rublja, bubri kao kvasac u tijestu…Ispija se s laganim i neukusnim kapucciom koji okusom nalikuje maglama na kontinentu, čita se iz štampe makar bila i ona Liberationa, nameće se iz prava manjina, većina, obojenih, miješanih, čokoladnih
78 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 27.05.2017. 11:18h

Jesmo li slobodni od avanture za putovanjima, koja su nam kao panaceja godišnjeg odmora nametnuta u kolektivnoj dušegupki slobode, kakvo je postalo evropsko društvo znatno prije ujedinjenja Njemačke? Jesmo li ičim zaslužni time što smo rođeni kao Meditaranci ili Skandinavci da bismo mediteranstvo ili sjevernjačke demokratske sage smatrali jedinim i totalnim izborom, koji imamo pravo nametati svem ostatku svijeta?

Zašto smo izjednačili slobodu s pravom a pravo s pravednošću? Tko sve ne želi biti slobodan? Robovi od gospodara, radnici od poslodavaca, metrese od industrijalaca, službenici od administracije, notari od biljega, homoseksualci od heteroseksualaca, moralisti od imoralista, estete od kičera, nakladnici od autora, bibliotekari od knjiga i čitatelja, pisci od cenzora, rodoljubi od domoljuba, globalisti od lokalista, kozmopolite od provincijalaca, djeca od staraca, starci od djece, siromasi od milostinje i socijalne države, građani od političara i politike, vegetarijanci od mesoždera, svežderi od anoreksičara, alkoholičari od psihoterapije, studenti od profesora, učenici od nastave, profesori od slabih plaća, plavuše od pomisli na bijele anđele, ratnici od rata, sestre milosrdne od milosrđa, kršćani od boga, bog od kršćana….

Tiranija slobodom viri na svakom ćošku, proviruje iz donjeg rublja, bubri kao kvasac u tijestu…Ispija se s laganim i neukusnim kapucciom koji okusom nalikuje maglama na kontinentu, čita se iz štampe makar bila i ona Liberationa, nameće se iz prava manjina, većina, obojenih, miješanih, čokoladnih…

Nisam zapazila da se govori o pravu na gradilište, ratište ili zgarište.

Tim redom je socijalizam priješao u kapitalizam. Sloboda izbora čeka na ljude što oko prvoga u mjesecu čekaju u repovima mnogih zavoda za zapošljavanje ili petkom u repu za riblji rep kod udruga građanske solidarnosti.

Astenični, nalik nama negdašnjima koji uzimamo od morske arije i vode nas pionirskim kupanjima sa školom na sjevernom Jadranu, rahitičnima, koji se krezubi smijuljimo nakon što smo prije obroka ispili žlicu ribljeg ulja, sivo-tamni od briga i ojađenosti, prepušteni ulici, ti kandidati klinika i odjela zatvorenog tipa, dvostrukih podočnjaka, istanjenih glasova i duše izrešetane šporkim riječima i rješenjima, tanke kao gaza, s nervima finima kao paukova mreža, ti istinski nesretnici i žrtve monstruoznog nevremena koje nas kao neka čudovišna neman guta i melje, oni neće stati u red za peticije.

Ni glasati, ni protestirati. Za njima ne stoji nitko do vlastite sjene.

Oni nemaju kamo pobjeći jer su se njihovi vratili iz njemačkih fabrika i potrošili gastarbartejske mirovine.

Oni, ti pravi heroji, žrtve i krivci bez krivnje, oni se neće proglasiti egzilantima ili apatridima. Ako im i zabridi koža na tjemenu kad zasvira Internacionala, oni znaju da odsada do kraja vremena, pripadaju najvećem ljudskom bratstvu.

Bratstvu bijede, nemoći, nevolje, jada. Nitko im više ne može podvaliti ni u nedjeljnim litanijama svoje tirade o ljepoti slobode ili života. Proćerdanih godina, urušeni usred svoje moći i u naponu snage, pokošeni kao glavni neprijatelji krize, proglašeni za globalni kozmički problem broj jedan, njihove su glave postavljene na pladanj.

Da bi ih pokusala još jedna prostačka pripovijest o neophodnosti, nužnosti, dužnosti otpuštanja novih i novih hiljada radnika. I bog koji navodno visi u nebu kao ravnatelj zemaljskog orkestra ili paravan za novi oratorij, nije im nikakva utjeha. Bog kojeg ne tišti njihova muka, koji je gluh za njihov krik, slijep za njihov pakao i nije bog.

Tek možda maneken nereda ili komesar zla koji se samozvan ušuljao u ljudsku povijest.

I kojoj se ne sagledava kraj. Jer historija je izvrnuta posuda nade kojoj ljudsko postaje strano.

Sloboda? Je li to sloboda nezaposlenih, sloboda praznih novčanika, sloboda umjetnika? Ili umjetnička sloboda?

Sloboda putovanja i godišnjih odmora koje je građanska klasa u vrijeme modernizma uvela kao noblesse oblige, kao plemićku značku koju nije dobivala rođenjem nego ispunjenim kontom?

Sloboda, možda najveća avantura čovječanstva. No, nisu li putevi do nje odveć zasićeni opasnošću, prijetnjama, pukotinama povijesti koja se ne prestaje ponavljati…

Imperativni tonovi kojima nas podučavaju kako ćemo postati slobodni, zahtjevne metode kojima se podvrgavamo da bismo hrleći slobodi osjetili ljepotu leta, nije li to za nas koje su već samljeli ratovi, krize, epidemije, laži, zaista odviše?

Nismo li već toliko umorni od slobode da ćemo nastave li torturom o potrebi slobode svih i svega, slobode od svih i svega, slobodne za sve i svakoga, posegnuti iznova za starom, dobrom diktaturom, za starim režimima u kojoj je sloboda od trajala koliko i dim zapaljene cigarete, a sloboda za započinjala i završavala samo u nepredvidivim epilozima ljuvene utakmice udvoje…

Galerija