Veličanstveno ludilo na sceni

U predstavi igraju Julija Milačić, Aleksandar Gavranić i Filip Đuretić, kao i doajen crnogorskog glumišta Gojko Burzanović
172 pregleda 1 komentar(a)
Predstava, Foto: Duško Miljanić
Predstava, Foto: Duško Miljanić
Ažurirano: 23.05.2017. 09:33h

Na manjoj komornoj sceni Studio CNP-a u Podgorici ovog kasnog proljeća igraju se zanimljive predstave, u trajanju od jednog nastavnog sata. Logično, jer je riječ o studijskim predstavama mlađe generacije studenata, apsolvenata ili već afirmiranih imena umjetnika s Pozorišne akademije na Cetinju, s različih odsjeka i predmeta. Prilika da se vidi koliko je najmlađa generacija umjetnika u nastajanju ovladala scenskim govorom, pokretom, gestualnim i dramskim izrazom. No nisu samo oni sudionici teatarskih ogleda. Nerijetko su ojačani i iskusnijom glumačkom podrškom.

Ovoga puta nas je zainteresovala predstava koja se gleda na dušak, bez pauze, dva puna sata. To je “Otvoren kraj” autorice dramskog predloška Jovane Bojović u režiji Petra Pejakovića i izvedbi četvoro glumaca. Troje u podjeli pripadaju mlađoj generaciji - Julija Milačić, Aleksandar Gavranić i Filip Đuretić, a četvrti je doajen crnogorskog glumišta Gojko Burzanović.

Na sceni koja je haotični provizorij Doma, ili onoga što je od njega ostalo, izmjenjuju se najprije dramski nalozi i dijalozi Oca sa sinom Povratnikom. Iz rata. Zatim slijedi dramska radnja koja je donekle predvidiva. Mlađi brat arhitekt bez posla i na rubu rastrojstva i njegova žena, milosrdna i okrutna, u svojstvu iscjeliteljice i spasiteljice koja radi među otvorenima. Povratak čovjeka, brata iz rata, unosi novi nemir u stare nezacijeljene rane drame obitelji.

Predstavi koja svojim oneobičenjima - u koreografiji i glazbi, pjesmi i plesu ali najviše tijelom i dikcijom glumaca, upotrebom datog i banalnog dnevnosti, dakle malograđanskih zaglušenja, pokušava riješiti enigmu balade zajedničkim imeniteljem tragedije. Na njih predstava sluti najprije kroz nedokučena, tajanstvena i neostvarena čuvstva mladaca koji žive svoje promašene živote, ideje i ideale, živote suvišnh ljudi. Među njima kao drhtava vertikala stoji lik Oca. U svojoj prividnoj konfuziji, komičan je ali sabran.

Tonovi njihovih izlišnosti kazivani su različitim umjetničkim jezicima.

Najprije su dramski izgovoreni ili prećutani. Ne samo jezikom i tijelom, bićem glumca. Iskazani su i bukom pomicanja namještaja, izvrnutom upotrebom klišea, izvrsnim dramskim obratima, korišćenjem scene kao poprišta buke i izvorišta milosti, plesom i pjesmom koji potvrđuju ili negiraju društvene prepreke. Balada obitelji završava Andrejevim saoubistvom. Ono je iskazano i drastično i satirično. Otvaranjem i zatvaranjem vrata ormara. Bubnjevi benda glazbenika zamjenjuje uže, a suosjećanja bližnjih završavaju u okviru za sliku pokojnika u koju se postavlja glumac sam. Otvoreni ishod i nije otvoren koliko je očekivan. Mlada žena napušta svijet muškaraca, svekra i djevera, odlazeći na neki seminar. Čime pridonosi razrješenju ove duboko protivurječne priče o ljubavi i smrti. Ali i društvene kritike i satire. Proizvedene su najjačim sredstvom glumačkog umijeća: ironijom. Preplićući nesvjesno s osviještenim, režijska ruka kao da izbjegava katarzu. I postiže nešto više: muk nemoći. Posebne pohvale mlađem glumcu Filipu Đuretiću u ulozi Andreja. Njegova možda najteža rola koncipirana i igrana u maniru najbolje scenske ruskosti, u duhu dostojevskijevske čuvstvenosti i čehovljevske sublimacije, nevidljive a prisutne, sjajnim ludilom makar je načas zasjenila troje izvrsnih što mu stoje uz bok u ovoj crnoj, komornoj drami.

Bijeg u prošlo i tradicionalno

Drastični stil u jeziku, pokretu, izmjeni visine tenzije među protagonistima sluti spočetka ne samo na svršetak porodične priče već i na zaplet koji se ubrzano kreće prema rubovima tragedije: kratke scenske dramske sekvencije, česta izmjena mizanscene i kostima, frenetilna dikcija, sudari melanholičnog i apatičnog s histeričnim i bučnim osobne drame, prizori lirske kantilene bračnih i “incestnih” dodira, dvojnički susreti dvojice braće i otvoreni sukobi zbog ne/izvršenog preljuba, figura oca koja umiče karikaturalnosti balansirajući između odgovornosti i bijega u prošlo i tradicionalno kao jedinog uporišta, aporije anarhističke fantazije mladaca s dnevno-političkom pornografijom i gotovo eksplicitnim erotskim scenama, jezik ulice i pank-generacije pomiješan i reduciran humorom i lokalnim govorima sredine, znatan su izazov publici i poziv da se odredi prema ovoj u osnovi fragilnoj predstavi.