Tiranija slobodom

Najprije u mladosti, žudeći za oslobađanjem svojih nagona, mi dopuštamo svojim strastima da nas slijepe i rušilačke, oslobođene iz kaveza konvencija, slobodne od kolektivne sreće, ponesu nad svu stvarnost fenomenalnog
51 pregleda 1 komentar(a)
Lidija Vukčević, Foto: Zoran Đurić
Lidija Vukčević, Foto: Zoran Đurić
Ažurirano: 20.05.2017. 10:05h

Započinje i prije romantizma, sa svetom Prosvijećenošću. Razum, koji krijepi građanina više nego srce, okreće ga od boga i vraća prirodi. U njoj nalazi mjeru i uzore. Čovjek, promatran i kao biće majke prirode, vraćen u svoje djetinjstvo, s pravom da promatra predmete naivno i čisto, započinje se igrati. Iznova otkriveno, ludičko, promeće se u evropskim državama u osviještenog revolucionara koji zbacuje najprije plemstvo, pa u krugu jednoga stoljeća i građansko, kao habitus novovjeka čovjeka.

Čovjek je rođen slobodan, a posvuda je u okovima. Kazuje prosvijećeni filozof koji stoji na razmeđi dviju velikih epoha povijesti i književnosti, između dvorske galancije i građanske umjetnosti što slavi jedinstvenog pojedinca, najčešće u ruhu mladog genija.

Mi smo, rekla bih, rođeni sapeti, a posvuda kao zvijeri plijen, namirišemo slobodu. Volimo krv revolucija. Otkad je fantom slobode zavladao, a to je gotovo stoljeće, otkad je Oktobar raznio slavensku duševnost i milosrđe, poneseni američkom paljbom svjetskoga policajca i zakonodavstvom koje propisuje ono što je za nas dobro i što je opće dobro, kažnjavajući svaki prijestup dogovorenog slova o tome, mi srljamo u slobodu.

Najprije u mladosti, žudeći za oslobađanjem svojih nagona, mi dopuštamo svojim strastima da nas slijepe i rušilačke, oslobođene iz kaveza konvencija, slobodne od kolektivne sreće, ponesu nad svu stvarnost fenomenalnog. Putovi do te slobode ne moraju biti nužno biti opijati, alkohol ili droge. Strasti za putovanjima, otkrivanje Indija, eksperimenti u znanosti i umjetnosti, uostalom velika avantura avangarde, dopušta nam lažni osjećaj da je sloboda najprije ili samo prekoračivanje granica, izmicanje propisanome, uzmak pred svakim konvencionalnim.

U naše vrijeme svi bi slobodu: iako je malo kolonijalnih naroda, i kad izađu iz tutorstva imperijalizma, najčešće biraju demokracije s licem despocije.

Jedan srpski pjesnik, prozvan još za života princem poezije pjeva svoju kontradikciju slobode ovako:

„Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj...“

Moramo li podsjećati da je princ poezije završio kao samoubojica par kilometara dalje od mjesta s kojeg pišem, prije nekoliko desetljeća?

Je li samuoubojstvo, gesta slobode? Najviši čin njezin?

Mi i dalje pišemo, i dalje pjevamo. Filozofiramo, politiziramo ili teologiziramo. Naizgled slobodni i živi. Makar bili u našim tiranijama slobode. Koje često prizivaju anarhizam kao najviši stadij individualne i kolektivne utopije na djelu. Nije nam posve jasno iz maglovitih zamisli anarhista, kako bi funkcioniralo takvo društvo. Bi li životinje imale veća prava od ljudi, kako su već naumili njihovi gospodari? Hoće li našim životima zavladati zvjerinjak u kojemu se slave negativni heroji, ubojice i egzekutori, u svojstvu osloboditelja?

Jesu li slobodni mladci što zakrabuljeni hodaju ulicama prijeteći totalnom kontrolom nad elekronikom? Jesmo li uopće slobodni u tzv. informatičkom svijetu? Možemo li dalje podnositi manipuliranje kojem smo izloženi? Hoćemo li se i dalje praviti ludi ne znajući za umjetno, virtualno izvedenu ekonomsku krizu? Jesmo li slobodni od ludovanja za zadnjim riječima medicine i mode, pretvarajući se da ne znamo kako smo svi do jednoga manekeni u njihovim nerijetko nakaradnim genetičkim i eugenetičkim eksperimentima?

Jesmo li spremni nadvladati osobnu sreću u ime vizije kolektivne simetrije?

Je li sloboda nešto samo po sebi imanentno čovjeku, nešto dano, što mu Gospodin Gore servira na pladnju želja uz svako svitanje? Ili se za nju valja izboriti, kako to preporučuju self-help priručnici, budno pazeći o kolektivnoj idolatriji što nas ujedinjuje pod imenima Armani, Pollini, ili A. Jolie? Koga mi zapravo želimo za idole: uvijek nove maškare ili jednu istu ikonografiju muke kojom kršćanstvo podvrgava, podjarmljuje ili negira najveći dio ostatka čovječanstva? Jesu li vjerske dogme izraz slobode? Je li pravo glasa njena potvrda?

Pitamo li se i o čemu relevantnom, i o čemu bitnome a tiče se naših života?

Zašto nas cjelokupno američko javno mnijenje a potom i tri četvrtine ostatka svijeta salijeću svojim programima slobode i oslobođenja? U afganistanskim, iranskim, iračkim, sirijskim, libijskim, libanonskim, palestinskim ratovima. Kojima nitko od slobodnih Evropejaca ne zna reći Ne? Zašto nam brbljaju o slobodi tih naroda koju podržavaju i brane bombaškim salijetanjem iz zraka ili flotama nosača aviona, kad svi dobro znamo da je riječ o neizmjerljivom bogatstvu tih zemalja u crnome zlatu ili plinu?

Čemu da se radujemo kad jedna od najslobodnijih evropskih država ne trpi burke i prešutno dopušta ksenofobiju? Kao ni ostala Evropa, ne zna izaći nakraj s rastućim nacionalizmom u vlastitim dvorištima? Zašto su grčki dugovi dobrim dijelom pokriveni otpisivanjem, a crna Afrika umire od gladi ili zaraza? Jesmo li u Novom srednjem vijeku pa nam je strah od pakla zamračio duhove?

Zašto svi želimo biti dive u svijetu koji nema svoje istinske idole? I moramo li biti svi lijepi, čisti, našminkani, ukusno odjeveni? Je li zapadnjačka ideja slobode nešto što se samo po sebi podrazumijeva?

Što nema alternative? Moramo li se slagati sa svima pa reći da anoreksične djevuške u svojstvu svjetskih ikona nisu samo slučajevi za odjele socijalne psihijatrije? Već i za predmete seminarskih diskusija o tome kako je društvo obilja prispjelo na svoje rubove, i braneći egalitarizam, ustvari štitilo svoje vlastite imperijalističke vrtove od navale barbara?