Svakidašnjica malog čovjeka

Sav teret jednosatne predstave je na tjelesnosti i gipkosti izvedbe , u snazi gestualnosti lika Dansena
0 komentar(a)
Dansen
Dansen
Ažurirano: 05.05.2017. 08:14h

Na tragu Brehtova predloška, u adaptaciji i režiji Damjana Pejanovića i produkciji FIAT-a, dobili smo zanimljivu i vrijednu predstavu studentskog ispitivanja teatra. Riječ je o scenskom “dvoboju” glumaca Marka Todorovića i Dejana Ivanića, Pozorišne akademije na Cetinju, koji svojom igrom zaslužuju pohvale. Riječ je o prividno minimalističkoj kraćoj drami koja inscenaciju, scenografiju, kostime i rekvizitu svodi na jednostavna ali vrlo ekspresivna sredstva scenskog izraza.

U maksimalno angažiranom glumačkom dvojcu koji se u dramskoj napetosti kreće od uvodne melankolije do dramskih obrata i tragičkih odjeka, naslućuju se iznimne teatarske nadarenosti. Riječ je o jednostavnoj scenskoj skici priče bez priče, niski prizora bez čvrstog fabularnog oslonca. Iskazanih, međutim, bez poznate brehtijanske dramske uzvišenosti, s gorkim okusom drame tzv. malog čovjeka svagdašnjice.

Sav teret jednosatne predstave je na tjelesnosti i gipkosti izvedbe, u snazi gestualnosti lika Dansena koji uprizoruje glumac X i koji se pojavljuje na sceni spočetka sam. Već prvim prizorom razvidno je kako je riječ o potrazi za elementarnim opstankom u društvu koje ga osporava. Nećemo reći da redateljska postava aludira na dramu apsurda, jer se humoreskno i tragikomično prepliću se s tzv. angažiranim teatrom.

Gledateljsku pažnju krade i tamna, „opskurna“ scena koja biva frontalno i bočno osvjetljavana vizualnim efektima, reflektorima i filmskim fragmentima, glazbenim efektima, i atrakcijom crvenog i crnog u kostimu, šminki i ponajprije simboličkom crvenilu vrata koja stoje u dubini scenskog crnila.

Pobunjeni čovjek,Dansen , kojeg maestralno tumači mladi glumac X, žestinom svoje dramske fraze i geste pokušava slomiti otporom besmisleni okivajući poredak koji mu je nametnut.Balansira između bunjišta i ratišta, lažnih ugovora i pseudostvarnosti , trgovine svinjama i oružjem, u jednoj od slabo kontroliranih farmi koje živimo i stvarno, ne samo virtualno.

Naša pohvala slijedi i drugome glumcu, Y, koji utjelovljuje čas zlog čas dobrog demona, u proturječnoj igri bratimljenja gospodara sa slugom. Ogoljelost glumačkog, ljudskog tijela upućuje i na ogoljenost našeg vremena u kojem su skinute maske.

Scenski efekti u pucnjevima i magli, oblacima dima, olovna slova koja teku projiciranim filmom preko melankoličnih prizora oblaka, ponavljajuća dikcija fraze Ja sam mali čovjek u polifoniji glasova, limena kutija za kokice i kante za smeće, minimalnim instrumentima ispunjaju zrakoprazni prostor suvremene tragedije malog čovjeka koji se promeće u novog Prometeja.

Skučen i skutren u naličju limenog bubnja -pržulina-škafa, on nam iz svoje onomatopejske poniznosti poručuje da smo samo trošna roba, anonimni , obezličeni ljudi u žrvnju drastične suvremenosti.

Pohvale i redateljskoj hrabrosti da se uhvati u koštac s osjetljivim društvenim temama trgovine oružjem, bolnim socijalnim razlikama i stradanjem običnih ljudi. Smionost je i u koloritu šminke lica i tijela glumca Y , parafrazi crne komedije u gestama X-a Dansena, očuđenjima dvojničke igre ali i mogućnosti da maksimalno angažira gledatelja. Ponovljeni aplauz stišao je makar načas pitanja koja ova predstava otvara i postavlja.