Suvišno je uopšte pitati jeste li ikada bili zavidni. Ako želimo biti potpuno iskreni prema sebi moramo priznati da smo u životu često osjećali zavist. Zavist se budi kada se upoređujemo s drugima. Često dolazi nesvjesno i ponekad koliko god se trudili da je potisnemo, ona ostaje u našim mislima i osjećajima…
Upoređivanje s drugima nije uvijek loša stvar. Opažajući druge, upijajući neka njihova ponašanja i postupke možemo puno toga da naučimo. Ako uz sebe imamo osobu koja je vrijedna i marljiva to i nas može podsticati da budemo bolji. No, upoređivanje nas može dovesti u začarani krug. Možemo početi da razmišljamo samo o tome šta i kako će Ta Osoba nešto da uradi. Na neki način postajemo opsjednuti.
Svaki dan susrijećemo se s raznim situacijama i budući da smo društvena bića i provodimo većinu vremenu u okruženju drugih ljudi, normalno je da opažamo njihova ponašanja i upoređujemo ih sa vlastitima. Ipak zavist se najčešće javlja kada želimo da postignemo nešto što nam je veoma bitno. Kada želimo da ostvarimo cilj, da se istaknemo i uspijemo.
Zavist je još veća kada se radi o ljudima s kojima smo vrlo bliski. Kada samo malo razmislite vjerovatno ćete se sjetiti mnogih situacija u životu u kojima je vaš/a prijatelj/ica bila uspješnija u nečemu od vas. Na primjer, vaša prijateljica i vi ste se prijavili na isti konkurs za posao, imali ste slične predispozicije, no na kraju ga je dobila samo ona.
Kako reagujete?
U većini ljudi najvjerovatnije će se pojaviti iskra ljubomore i zavisti. Iako vam je to veoma dobra prijateljica i sretni ste makar što je ona uspjela, ne možete pobjeći od osjećaja da je ona uspjela, a vi ne.
Zašto je to tako?
Zato što nam je bolno vidjeti da je naš prijatelj/ica bolji/a od nas u području koje je vrlo značajno za naše samopoštovanje. Zavist nagriza i ubija iznutra. Ona budi niz drugih negativnih emocija i čini da se ne osjećamo dobro u svojoj koži. Svaki čovjek ima svoje vrijednosti koje treba cijeniti i nadograđivati.
Nemojte trošiti svoje vrijeme na zavist. Ponekad ste naprijed, ponekad niste. Put je dugačak, a na kraju ste ionako sami sa sobom.
Užasno je težak, jedan od najtežih zadataka u životu spoznati ko smo mi, upoznati sami sebe. Ljudi često imaju iskrivljene slike o sebi, govore jedno, a čine drugo. Kako bismo se riješili te gorčine u sebi, treba prestati razmišljati o tome što će učiniti drugi. Kada upoznate sebe i svoje sposobnosti moći ćete se iskreno radovati uspjesima drugih i znati šta vi želite. Zavist spotiče ljude u tome da budu kreativni i da uspiju.
Želja za nečim što pripada nekom drugome može vas potpuno preplaviti. Vaspitavani smo tako da zavist i ljubomoru ne iskazujemo, pa kad se pojavi, nastojimo da je potisnemo. Kad je jednom progutamo, ona postaje gorka i razorna. No, psiholozi kažu da čak i tako strašna emocija ipak ima svoju dobru stranu. Zavist je prirodna i ponekad korisna, jer ukazuje na ono što nam nedostaje u životu. Najprije je potrebno priznati sebi da u nama postoji zavist zbog nečijeg dečka, automobila ili plate. Nakon priznanja, treba prestati razmišljati o zavisti i upitati se za čime zapravo čeznemo i pokušati da nađemoi objašnjenje zašto se ta emocija pojavila.
U suprotnom, ostajemo u nekom sasvim nerealnom svijetu u kojem nikada ne možemo dosegnuti ono što želimo. Ne zato što je to nemoguće, već zato što ciljevi kojima težimo nisu naši. Nismo ih postavili mi, a veliko je pitanje želimo li ih zaista. Oni su nam nametnuti, a mi smo ih usvojili u nedostatku vremena, boljih uzora i hrabrosti da se suočimo sa ciljevima koje nosimo negdje u sebi.
Osvješćivanje je tek prvi korak. I izuzetno važan. Potrebno je potražiti svoje ciljeve, otkriti što je to u nama čemu težimo i krenuti u ostvarivanje toga.
„Zavist se sastoji u gledanju stvari na način da se nikada ne gleda u njihovu dubinu, nego samo na odnose. Ako želite slavu, možete zavidjeti Napoleonu, ali Napoleon je zavidio Cesaru, Cezar je zavidio Aleksandru, a Aleksandar, pretpostavljam, Herkulesu, koji nikada nije ni postojao.“
Bertrand Russell (centaruspjeha)
Bonus video:
