Knjiga Dragana Kujovića: ”Crna Gora kao sudbina”

Iz svih sedam djelova knjige zajedno, kao i svakog od njih pojedinačno, zrači u biti ista i jedinstvena slika čovjeka koji neodoljivo plijeni i trajno osvaja
244 pregleda 4 komentar(a)
Dragan Kujović (Art)
Dragan Kujović (Art)
Ažurirano: 22.04.2017. 10:47h

Pred čitaocima je knjiga “Crna Gora kao subina”, čiji je autor imao običaj da kaže: „Kada ispred imena za trenutak uklonimo značajne titule i zvanja, ostaje ono najteže dostižno - Čovjek“.

Autor ove knjige, Dragan Kujović, primjer je kako se može biti čovjek, a pritom imati značajne titule i zvanja. On je, ujedno, i dokaz da ličnosti koje na tom lafetu odu na vječni počinak, ostaju u neprolaznom sjećanju ne samo najbližih srodnika i saradnika, već i čitavog svog naroda i države. Takva privilegija ne stiče se lako. Za nju su potrebne barem dvije pretpostavke: jedna, koja znači neupitno priznanje za konkretno učinjenjo i druga, koja znači izuzetnu zahvalnost za sve ono veliko što se ostavi iza sebe kao opšti nauk o tome kako se ponašati u susretu sa novim povijesnim izazovima i zadacima. Da su se upravo u ličnosti Dragana Kujovića srećno srele i sasvim potvrdile obje pretpostavke, govori činjenica da je on već poodavno zakićen oreolom čovjeka koji je podjednako bio „ogledalo prošlosti i putokaz za budućnost“.

Priliku, i potrebu, građana Crne Gore, i ne samo njih, da se posredstvom ove knjige druže s takvom ličnošću Dragana Kujovića, pružili su njeni priređivači Veselin Vesko Konjević i Marijan Mašo Miljić. Ova dvojica poznatih kulturnih i naučnih stvaralaca su svojim upornim, predanim i odgovornim višegodišnjim angažovnjem uspjeli da ostvare uvid u više desetina domaćih i stranih listova, novina, revija i časopisa, odnosno elektronskih medija i njihovih arhiva i kinoteka. Ogroman prikupljeni materijal selekcionirali su, klasifikovali i hronološki, odnosno tematski izložili u sedam djelova ove knjige.

Djelovi knjige tako su poređani da čitaoca vode od Kujovićevih “kolašinskih dana”, preko njegovog prosvjetno-pedagoškog rada, uključujući i obavljanje funkcije ministra prosvjete, do raznovrsnog i bogatoga političkog i državničkog angažmana… i dalje. Iz svih sedam djelova knjige zajedno, kao i svakog od njih pojedinačno, zrači u biti ista i jedinstvena slika čovjeka koji neodoljivo plijeni i trajno osvaja. Nekoliko markantnih valera, ipak, posebno upečatljivo determinišu tu sliku.

Prvi valer odnosi se na opšti utisak da je Dragan Kujović bio ispunjen svime što znači stvarni, lijepi i bogati život. Otuda ne iznenađuju: ni njegova neutaživa vedrina i optimizam; ni to što je njegova životna putanja, uprkos svim neravninama i zaprekama, bila bulevar stalnog uspona popločan mozaikom čije su izukrštane kockice predanog rada i toplog i iskrenog druženja s prijateljima ispisivale glosifikaciju - “to je ono pravo“; ni to što je uz taj bulevar bila i staza kojom se ponekad, njegoševski diskretno i snažno, znao zaputiti u opuštajuće vode emocionalnih talasa. Stoga, niti se ustručavao da kaže da ljubav “u svim njenim oblicima i značenjima leži u osnovi cijelog svijeta i postojanja ljudskog roda“, te da „na ljubavi kao univerzalnoj kategoriji počiva sve“, niti se plašio da prizna kako je, pjesnički rečeno, “svoje najbolje dane proveo noću”. Naprotiv, ovaj kršni Kolašinac, koji to, po vlastitom sudu, „nikada nije prestao da bude”, veli za sebe da je po prirodi “hedonista koji se stalno bori da očuva mjeru koliko je moguće”, nepropuštajući ni to da pomalo dvosmisleno kaže: “Samo je vrijeme naše”. No, ni tada, ni bilo kada, neće smetnuti s uma poruku svojih antičkih filozofskih uzora da est modus in rebus, niti pak zaboraviti da je čovjek mjera svih stvari. Usljed toga, naporedo s tim, samo malo jače od zova strasti, progovara njegov stameni ratio sa svojim porukama, jednako važnim u sferi emocionalnog kao i u svim drugim sferama čovjekovog ličnog i društvenog života, da “ne treba istrajavati na pogrešnom putu”, te da “van moralnosti nema prihvatljive realnosti, niti imena za pamćenje”.

Treba li onda da čudi što su prijatelji i poštovaoci Draga Kujovića, govoreći nad njegovom humkom mogli da kažu da se opraštaju “od realiste s iznijansiranim smislom za moguće”, ili što su se pozivali na Tagorine riječi da “bistra rijeka razuma ne gubi svoju putanju u suvom pijesku navika”, odnosno na Kantovu filozofemu: “Ko svoju želju zna da zadovolji - pametan je, ko zna da je obuzda - mudar je”.

Drugi valer Kujovićeve slike, koji pruži knjiga Crna Gora kao sudbina, odnosi se na njegov prosvjetno-pedagoški credo.

Kao filozof po obrazovanju i po vokaciji, Kujović se u ulozi prosvjetnog radnika i pedagoga ponaša saobrazno Dekartovoj logofemi: Cogito ergo sum. Zato njegov životni i radni credo u ovoj oblasti - nezavisno od toga da li je profesor gimnazije u Kolašinu, gdje predaje filozofiju, ili ministar obrazovanja u Vladi Crne Gore, gdje bdije nad cjelokupnim vaspitno-obrazovnim sistemom u zemlji - glasi: “Nastojmo da dobro mislimo - to je načelo morala”.

Misliti, uvijek znači misliti drugačije. Analogno tome, dobro misliti znači misliti suštinski dublje, kvalitetnije i cjelishodnije o predmetnoj stvari (temi, pojavi) nego je to do tada bio slučaj. Preneseno na oblast Kujovićevog oficijelnog radnog angažmana, to je značilo i u kolašinskoj gimnaziji i u crnogorskom vaspitno-obrazovnom sistemu ostvariti rezultate iznad pređašnjih. U konkretnom slučaju je i bilo tako. Dragan Kujović, čovjek riječi, i čovjek od riječi, radio je ono što govori. Posljedice toga bile su vidljive i poznate.

U kolašinskoj gimnaziji namah je postao najomiljeniji profesor - ne samo kod svojih đaka, nego i kod njihovih roditelja. Filozofija u njegovoj interpretaciji bila je mudrost koja privlači, nadahnjuje, oplemenjuje i otvara misli nove puteve i svjetove. Uspomena Kolašina i njegovih gimnazijalaca na takvog profesora ostaće trajna. On sam nikada neće zaboraviti te dane i zadovoljstvo koje mu je donio profesorski poziv, odnosno rezultat u njemu postignut. Dvadesetak godina nakon odlaska iz Kolašina, govorio je: “I sad bih rado održao predavanje maturantima Gimnazije o Kantovoj ‘Kritici čistog uma’ ili o Ničeovoj ideji vječnog vraćanja istog”.

P. S.

Neuobičajeno veliki obim ove knjige posljedica je odluke njenih priređivača: u prvom redu, da prikupe, klasifikuju i učine dostupnim uvidu zainteresovanih sve (za)bilješke iz crnogorskih i inih sredstava informisanja i periodike do kojih su mogli doći, a odnose se na to što je Dragan Kujović tokom svog radnog vijeka govorio i (u)radio, odnosno što su o Draganu Kujoviću u raznim prigodama rekli njegovi srodnici, prijatelji, saradnici, odnosno zvanični predstavnici crnogorskog društva i države; zatim, da najveći dio prikupljenog objave na jednom mjestu: u originalu i na način da se vidi različitost prenošenja istih Kujovićevih misli, ideja i anticipacija u raznim sredstvima informisanja i drugim javnim glasilima; najzad, da se formira i javno prezentira respektibilan fond izvora i građe za nova, dublja i naučno fundirana istraživanja Kujovićeve misli i djela, za što postoje i uslovi i potrebe.