Svake druge godine najstarija bijenalska smotra u Veneciji je svojevrsna enigma i pravo iznenađenje u vezi sa tim kako su umjetnički direktori osmišljavali koncepcije svojih programa i davali sugestije o pravcu organizovanja nacionalnih paviljona i pratećih manifestacija.
Poslije posljednje bijenalske prezentacije Haralda Zemana 2001, nastupile su nove koncepcijske metodologije mlađih kustosa i timova, i razvio se skoro takmičarski duh u predlaganjima tema i umjetnika. Zanimljivo je pratiti razbijanje okvira umjetnosti multidisciplinarnim širenjem i uvođenjem različitih narativa, mada, uglavnom politički angažovanih, zavisno od ugla gledanja pojedinih umjetničkih direktora i direktorki.
Ove godine, kao da se dešava neko čudo, nova umjetnička direktorka Kristin Masel, uzvikuje VIVA ARTE VIVA! Poklič dvojakog značenja, u svakom slučaju izražava namjeru kustoskinje da se u pravom smislu ustupi mjesto umjetnicima i njihovom radu, da se bijenalska teritorija centralne izložbe ispuni invencijama, oblastima i manirima kojima se umjetnici bave i preraste u prostor života umjetnosti. Zapravo, Kristin Masel razmišlja u pojmovima trans-nacionalnosti, transdisciplinarnosti i o transpaviljonima u kojima će se raditi, živjeti, govoriti, jednom riječju - postajati u sprezi sa posjetiocima i sa svima spremnim da dijele riječi, razumijevanje i usaglašavanje sa porukama koje umjetnici nude.
Dakle, da bi se uspostavio tok fluidnih preliva iz jednog prostora u drugi, osmišljeni su nazivi devet paviljona, poput antropološkog stabla bića, sa svim postojećim idejama, osjećajima, mislima i napetnostima, ljudskim stanjima lutanja, gubitka, sreće, nesreće, zla i smrti u kojima se manifestuje savremeni svijet. Od tragičnih značenja do hedonističkih, od angažovanih do mirovnih, od onih sklonih prirodi i mitovima do arheoloških istraživanja i recikliranja vremena. Kustoskinja izbjegava tematike, ali je puna prefiksa post, retro, re, de... kao da se gube granice vremena sadašnjeg, prošlog i budućeg, poput u Četiri kvarteta (Tomasa Eliota)... Miješaju se stvari, pojmovi, događaji, sklapaju i rasklapaju, akumuliraju i raznose, protestuju i afirmišu, napadaju i brane aktuelni životi i žrtve kontrasta, iznenađenja, nesigurnosti, nepredviđenosti, nestabilnosti… Sve šta čini pokret i promjenu opravdava nagone, izražava vjeru, sumnju, ideale i različite oblike egzistencije u različitim kontekstima, geografskim područjima i stranama svijeta. Svakako, sve ima svoja značenja i posebnu poetiku, u zbiru alegorijskih slika globalne vrteške, ringišpila, u mahnitom kretanju.
Kristin Masel svakako nije imala namjeru da ulazi u procjenu istorije umjetnosti, ona je izabrala opciju koja široko pokriva različita područja umjetničkog ili neumjetničkog ispoljavanja u aktuelnom vremenu, kao refleksije opšteg stanja duha i realnosti, sa željom da se jednim usklikom ili (militantnim) pokličem, širom otvore oči, otvore srca i humanije prigli svijet na zemlji, na kojoj se živi...
Od Dantea do Dišana
Komešaju se epohe, koliko se komešaju tektonski i geografski poremećaji, dok se promjene iz jednog doba u drugo preslikavaju i vraćaju na poznata mjesta, čvorišta preloma i početaka. Skoro nije moguće da se izbjegne utisak da je jedna komparacija apsolutno tako direktno prisutna, kao upravo Danteova Božanstvena komedija. Na prelasku iz starog vijeka u novo doba bilo je neophodno da neko izbaci sve iz sebe, očisti i napravi prvi korak.
Danteova poglavlja Pakla, Čistilišta i Raja, sa po devet krugova Pakla i Raja, odslikavaju globalni svijet starog vijeka i rađanja renesanse. Od Dantea može se ići na Šekspira, pa dalje do proroka savremenog doba, od Dišana do mnogih drugih poznatih stvaraoca, ali mi se čini da je samo Argan imao tako preciznu sliku o promjenama istorije umjetnosti i realnog svijeta.
Bonus video:
