SAVREMENA PROZA: NOVA KNJIGA GOJKA ČELEBIĆA

Demistifikacija ljubavi

Ukoliko apolonijski i dionizijski princip, koje njemački filozof vezuje za cjelokupni razvoj umjetnosti, projektujemo na pojam ljubavi, shvatićemo da se Gojko Čelebić bavi isključivo njenim dionizijskim načelom, neprijateljskim i destruktivnim aspektima
200 pregleda 0 komentar(a)
Gojko Čelebić (Novine)
Gojko Čelebić (Novine)
Ažurirano: 04.04.2019. 22:38h

(Gojko Čelebić: Trči u selo i probudi telegrafistu, Prometej, Novi Sad, 2016.)

Odvažno je pisati o ljubavi u vremenu kada je ona kao žrtva komercijalnog varvarstva isuviše eksploatisana i doživljavana kao prevaziđena, nesavremena i trivijalna. Onako kako je paganstvo, prema mišljenju američke kritičarke kulture Kamil Palja, nekada tražilo skrovište u umjetnosti, danas ga traži ljubav. Ljubavne kratke priče Gojka Čelebića ne samo da su pružile utočište ovoj pojavi, već su je i prožele paganstvom. Iz te simbioze razgranalo se mnoštvo fundamentalnih pitanja o međuljudskim odnosima.

U središtu ljubavnih priča objedinjenih u zbirci Gojka Čelebića “Trči u selo i probudi telegrafistu” subverzivno se osvjetljava primitivan status koji je ljubavi nametnula masovna kultura. Nezavidan medijski položaj jedna je od analogija između ljubavi i umjetnosti. Obije su svedene na puku seksualnost ili patetiku, pretvorene u industrije, od njih se olako odustaje i još se lakše zaboravljaju. O duhu, o kontemplaciji, o samospoznaji, o tim suštinskim elementima ova dva najvažnija fenomena duševnog života čovjeka danas jedva da ima govora. Pisac Gojko Čelebić demistifikuje ljubav i predstavlja je kao misiju kojom se ponire u sukobe na unutrašnjem i spoljašnjem planu različitih i složenih ljudskih priroda. Njegove kratke priče razbijaju ne samo homogenizovanu i uprošćenu sliku ljubavi već i umjetnosti, donekle poistovjećujući osjećaj zaljubljenosti i Stendalov sindrom. (Stendalov sindrom je psihosomatska bolest koja se javlja pri susretu sa umjetničkim djelom neprocijenjive vrijednosti a koju karakteriše ubrzan rad srca, vrtoglavica, konfuzija…) Ljubav je predstavljena kao kompleksna pojava koja teži sveukupnosti i apsolutu, koliko i kompozicije Riharda Vagnera. U priči Žena koju nije takao niko drugi osim Riharda Vagnera uživanje u umjetnosti lucidno je predstavljeno kao preljuba. Ono bez tjelesnog dodira i sladostrašća, kojima je naše vrijeme podređeno više nego li ona paganska, poput ljubavi, nadvremene i nadprostorne, sveprisutno dotiče i penetrira u ženski lik, žrtvu muževljeve posesivnosti, uzvisivši se iznad njegove patološke ljubomore kao simbola sveprisutnog ograničavanja slobode.

U Vagnerovom umjetničkom stvaralaštvu Niče je prepoznao neiscrpne dubine demonskog, dionizijskog. Ukoliko apolonijski i dionizijski princip, koje njemački filozof vezuje za cjelokupni razvoj umjetnosti, projektujemo na pojam ljubavi, shvatićemo da se Gojko Čelebić bavi isključivo njenim dionizijskim načelom, neprijateljskim i destruktivnim aspektima. Tragičnost više stanja umova njegovih likova, najčešće predočenih introspekcijskim tehnikama, nego samih sudbina kroz ljubav kao varku koju rasplamsava Tanatos, pobuđuje zvjersko i samouništavajuće u njima, vandalizam, nasilje, opsesiju... Književni junaci zbirke “Trči u selo i probudi telegrafistu” partnere vole kao smrt. Takva ih zastrašujuća privrženost ne dovodi do totaliteta humanih bića već nagoni na patološku ljubomoru, život u fantazijama, seksualnu nesigurnost, komplekse niže vrijednosti, svakojake ludosti i prevare zbog kojih se skrnave i kumovske veze. U priči ‘’Ok, oko’’, koja krimi elementima fabule neodoljivo podsjeća na ‘’Tunel’’ Ernesta Sabata, sa neočekivanim preokretom na kraju, moralna i psihološka degradacija jednog od likova dostiže kulminaciju ubistvom iz strasti.

Autor tematizuje ljubav koja obuzima, kontroliše i pozicionira njegove likove, predstavljajući je kao odbrambeni mehanizam ljudskog straha od slobode. Dugoročno zadovoljenje potrebe za takvim  mazohizmom sagledano je jedino u minulim ljubavima, ili onim ovjenčanim tajnom koje se rasplamsavaju samo među zabranama, zbog čega jedan od pripovijedača u tehnici solilokvija skapava za diktaturom kao najpodobnijim političkim uređenjem za održanje platonske ljubavi. Deskriptivni diskurs većine kratkih priča smješta takve partnerske veze  među vrane i druge naznake mračne i tamne, ali intezivne i uzbudljive, gotovo hičkokovske atmosfere. Ljubavnici protagonista najčešće su oni koji su otišli, za kojima se čezne. U priči Bivši jedan od takvih likova slikovito je prikazan na mostu koji oblikom podsjeća na pseći jezik, kao simbol rane koja se neprestano zacijeljuje (psećom pljuvačkom) i emotivnog ožiljka koji povezuje prošlost i sadašnjost. Autor raskide nerijetko prikazuje kao fiktivne smrti udaljenog partnera aludirajući na sklonost idealizaciji pokojnika nezavisno od njegovih osobina, ali i na samopovređivanje nedosežnim.

Nesrećne ljubavi su produktivne, neiscrpni izvori inspiracije, što jedan od književnih junaka iz priče Ona živi u Njemačkoj ali bez adrese nagovještava rečenicom: - Uobrazio je da jedan čovjek u isto vrijeme može imati divnu djevojku i napisati bestseller. - Ljubav se ne odražava samo na kreativni i profesionalni razvoj već zalazi u sve segmente života, što Čelebić koristi kako bi svoje priče vješto produbio psihološkim i sociološkim analizama. U njegovim se pričama ljubav čita kao paradigma velikog simboličkog potencijala. Odnos likova prema njoj postaje relevantni pokazatelj njihovih vrijednosnih stavova i osobina. Pomoću nje autor opovrgava vaspitnu efikasnost obrazovnih i umjetničkih institucija, prikazujući kontrastne psihološke komponente likova koji, kao školovani ljudi, umjetnici ili diplomate, odaju utisak prostih, vulgarnih i nesigurnih. Prijemčivo i čitljivo hronološko pripovijedanje, najčešće personalnog medija, u funkciji je psihološko-moralnog portretisanja kompleksnih likova u čijem se jeziku otkrivaju slabosti nalik manjku obrazovanja, impulsivnosti, traumama koje se manifestuju kroz govorne mane poput mucanja itd. Čelebićevi književni junaci su ljudi s ranama u srcu i umu, robovi sopstvene senzitivnosti koja ih parališe ili društvenih očekivanja koji nameću neiskrene izbore.

Pisac karikira utilitarnost pseudoljubavi. Ističe porodični pedigre ili imućnost kao razloge formiranja braka, poistovijećenog sa simulakrumom, prividom skladnog partnerskog odnosa. Izrugujući se konformizmu u ljubavi, pripovijedač nagoni čitaoce na promišljanje o ugroženosti emocionalnog života nametnutim običajima. Tipično balkanske situacije prožete ovim lajt-motivom oneobičene su duhovitim dijalozima ili sarkastičnom unutrašnjom fokalizacijom. 

Čelebićeva implicitna poetika izruguje se savremenom dobu popularnosti i slike, dobu vizuelnosti koje čak i ljubav, tobož imunu na pojavna zbivanja, srozava na nivo površnog osjećanja pobuđenog vladajućim kanonima ljepote. Ona prikazuje ljudsko otuđenje i izgubljenost u mnoštvu seksualnih opterećenja nastalih usljed društvenih predrasuda koje zadiru u intimu ljudske individualnosti i svode osobe na seksualne objekte. Oslanjajući se na motive sa seksualnom semantikom, Čelebić po psihoanalitičkom mehanizmu simboličkog prikazivanja gradi mrežu simbola kojom učvršćuje strukturu svojih priča i čini je slojevitijom. U priči “Popis pastuva u Crnoj Gori”  kroz motiv poplave autor insinuira misao o sveprisutnom muškom strahu od ženskosti, dok odgrižena mađaska kobasica asocira na impotenciju. Seksualnost, koja je doživljena kao imperativ uspješnog života, Čelebićeve likove frustrira i oneospokojava i nerijetko dovodi do poniženja.

Pisac u postmodernističkom maniru recipijentu jasno stavlja do znanja da su njegove priče fikcija, svijet za sebe, prevashodno estetski, odvraćajući ga od poistovjećivanja sa književnim junacima. On verbatim izjavama pripovijedača i likova, koji gotovo da su u svakom trenutku svjesni svojih sudbina književnih tvorevina, nastoji komunicirati sa čitaocem. Autor se koristi glagolskim vremenima ili znakovima interpunkcije u tekstu kao djelovima živog jezika kako bi nas na originalan način, prožimajući teoriju i umjetnost, uvjerio u izmaštanost književnih situacija. Piše, kako i njegovi pripovjedači priznaju, skoro sve u prezentu, jer radnje koje on razvija nemaju perfekta, one su uvijek aktuelne i savremene. Dok gramatika dijeli sudbinu svega postojećeg u narativnoj zbilji ove zbirke, autor logikom i specifičnim stilom gradi svijet fikcije koji nam ne dozvoljava da u njega utonemo i izgubimo se, ali kojem bezrezervno vjerujemo. Horor prezenta je sudbina Čelebićevih književnih junaka, ali i svakog od nas.

Ukoliko danas više nego ikada težimo opredmećivanju ljubavi, da bismo je očuvali kao srž ljudskog života od perfekta, istrošenosti i ispraznosti, ta bi težnja morala rezultirati umjetničkim djelima. Zbirka Gojka Čelebića “Trči u selo i probudi telegrafistu” je, kao utočište nadvremenog i nadprostornog vida ljubavi, i sama postala takva književna tvorevina.