DALEKO OD PRAVOG RJEŠENJA

Zašto vlast tako uporno insistira na “regularizaciji”?

Suština priče bila bi u činjenici da je oligarhiji prijeko potreban novac za kupovinu socijalnog mira - upravo iz razloga što je armija uhljeba jedino što oligarhiju u ovom trenutku drži na vlasti
61 pregleda 2 komentar(a)
Verige
Verige
Ažurirano: 18.03.2017. 08:10h

Praveći malu ekskurziju u laički vokabular, možemo zaključiti da većina ideja, stvari, akcija i koncepata nisu same po sebi opasne ili bezopasne, već mogu da postanu takve u zavisnosti od načina njihove instrumentalizacije.  Srđan M. Jovanović, "Internet i autoritarizam 2.0", pescanik.net

Gdje sam ono stao falim te bože...

OK - u međuvremenu sam sa provjerene adrese dobio na poklon link - koji me iz mjesta bacio na vrlo opskurno - i do toga trenutka meni apsolutno nepoznato mjesto - na portal RTCG, vjerovali ili ne - i to tačno na emisiju naslovljenu, ni manje ni više nego - "Kultura i mi" - na emisiju koja je uspješno emitovana 2. februara tekuće godine, što će reći prije mjesec i po, otprilike. 

Zašto baš Kultura i mi - i zašto baš sada?   

Da me neko pita što mislim o naslovu emisije, rekao bih da mi se nikako ne sviđa - i da bi neuporedivo bolja varijanta bila: Mi i kulturica - mi smo nama uvijek na prvom mjestu, to je neosporna činjenica, a kultura – tj. kulturica - nikada nije bila naša jača strana. Ali hajde, rekoh, nije važno - daj što daš - daj baš da vidimo mi što tzv. nacionalni javni servis ima da ponudi nama na temu kulture i nas - odnosno njih - pogotovo ako uzmemo u obzir da su, trenutno, u domaćem televizijskom etru rijetki kulturni sadržaji koji očigledno - kao u ovom slučaju - pretenduju na vrlo visoke, najviše profesionalne i duhovne standarde. 

Kultura i mi - molim vas - ne šale se ovi iz RTCG. Uostalom, kad je riječ o kulturi, složićete se da RTCG odavno uživa status renomirane medijske kuće koja - kao takva - ne priznaje ni jednu jedinu kategoriju kvaliteta u kulturi osim one najviše - i najbliže režimskim preferencijama, svakako. U to ime, RTCG tretira kulturu kao nešto uzvišeno i nedodirljivo, toliko izvan iskustvenog polja prosječne individue - toliko izvan vremena u kojem živimo - toliko izvan naših prozaičnih, malih svakodnevnih života - da bismo takav pristup možda mogli okarakterisati čak i kao bespredmetan - što svakako treba shvatiti kao kompliment.          

Kultura i mi! Ko smo mi - a ko su oni? I kakve veze i mi i oni imamo sa nama i kulturom?

Kultura i mi! Ko smo mi - a ko su oni? I kakve veze i mi i oni imamo sa nama i kulturom?       

Špica emisije najavljuje vatromet. Osam umjetnosti je uredno zastupljeno sa po jednim slajdom u špici. Slikarstvo zastupa Pikaso, na primjer. Nisu zaboravili ni strip, što je pohvalno - ali devetu umjetnost - odnosno prvu umjetnost - svima nama najdražu arhitekturicu - jesu zaboravili. 

Zašto arhitekturica nije zastupljena slajdom u špici emisije Kultura i mi? Zašto zaboga? Zar nismo i mi - arhitektice i arhitekti - zaslužili da budemo uzeti u obzir? Nismo vala gori od ostalih...      Ali neka, sami smo krivi - arhitektonska struka je kriva. Za razliku od svih ostalih umjetničkih struka redom - arhitektonska struka je apsolutno nezainteresovana da bilo što učini u ime vlastite promocije. Ako mi ne vjerujete - slobodno pitajte Viki-Viki-Violetu - nekrunisanu kraljicu CG arhitekturice - majku našu arhitektonsko-urbanističku. 

Poslije špice ukazao se niko drugi do... Nadasve šarmantni Vanja Kovačević - ugledni novinar RTCG, ništa manje ugledni publicista i kulturni medijator, vrlo verzirani kritičar opšte prakse, hodajuća paradigma crnogorskog intelektualca sa kraja XX i početka XXI vijeka - i ko zna što još. 

Dakle Vanja - čovjek bez tajne - Kovačević. 

Jedan od četiri gosta u Vanjinoj emisiji "Kultura i mi" emitovanoj 2. februara tekuće godine - gost kojega je dragi Vanja prvoga predstavio, vjerovatno iz razloga što je upravo taj gost uživao nejveći ugled u Vanjinim očima - bio je arhitekt Goran - između ostaloga i privremeni objekat montažno demontažnog karaktera koji se gradi od kamena, betona i stakla na lokaciji Verige/ Turski rt - Radović. 

Tokom ovih, još malo pa 14 dugih godina, koliko pišem o fenomenu arhitekturice za ART Vijesti, napisao sam nekih petnaestak, možda i dvadesetak tekstova o činodejstvovanjima pomenutoga Radovića - i nijedan od tih tekstova nije bio afirmativan - upravo suprotno. Vanja - čovjek bez tajne - Kovačević i Goran - prijavio tuđi rad na konkurs i dobio nagradu, koja mu je kasnije ipak oduzeta, srećom - Radović u emisiji naslovljenoj Kultura i mi, koja za temu ima kulturnu baštinu Podgorice... 

Ipak bi to u ovom trenutku bilo previše za moje napaćene nerve...   

OK, treba mi pauza - barem par nedelja - da se priberem malo - nadam se da me razumijete - a onda ću, obećavam, potanko o emisiji "Kultura i mi", emitovanoj na RTCG 2. februara tekuće godine.

U međuvremenu je bilo riječi i o neformalnoj, odnosno neregularnoj gradnji, te o "Zakonu o regularizaciji neformalnih objekata" (Reflektor, autorka emisije Aleksandra Mudreša, TV Vijesti, 14. mart) - pa osjećam potrebu da dopišem par redaka i na tu temu.   

Dakle, bojim se da problem neformalnih objekata - odnosno neformanih naselja - i uopšte neformalne gradnje (bespravne gradnje) u Crnoj nam Gori - toliko nadilazi realne kapacitete administrativnih i institucionalnih čimbenika - državnih i lokalnih - koji bi, po definiciji, trebalo da se uhvate u koštac sa tim problemom - da se, u ovom trenutku, nešto što bismo mogli nazvati održivim rješenjem - rješenjem koje bi imalo nekakve tanke izglede da barem profunkcioniše - nalazi na vrhu vrlo dugačkog štapa. 

Ne znam za vas, ali mene, kao mladog arhitekta - ta činjenica nimalo ne veseli. Da li je administrativno-institucionalni okvir koji sebi, na makro planu, dopušta ono što se dešava u Budvi, na primjer - u stanju da se izbori, na mikro planu, sa rezultatima neformalnih graditeljskih aktivnosti u Podgorici - gdje je taj problem, vele, najizraženiji - konkretno u Park šumi Zagorič, ili na Malom brdu, ili na Kakarickoj Gori? Pa ne baš, ne bih stavio ni nokat na panj - a kamoli ruku - da je to realno. Ključno pitanje bi zapravo bilo - čemu onda čitava ta halabuka?

Suština priče - po meni, što bi rekla već pomenuta V-V-V - bila bi u činjenici da je oligarhiji prijeko potreban novac za kupovinu socijalnog mira - upravo iz razloga što je armija uhljeba jedino što oligarhiju u ovom trenutku drži na vlasti - te u to ime: no bucks, no Buck Rogers - ili u prevodu: ako ne bude para, neće biti ni muzike. 

Poznata je činjenica, sa druge strane, da susjedna nam država Hrvatska - koja takođe bije ljutu bitku sa proračunskim manjkom - mi bismo rekli rupom u budžetu - već par godina unazad ubire lijepe novce na račun ozakonjenja nezakonito građenih zgrada, kako se to kaže na hrvatskom - i sasvim je izvjesno da ta informacija nije promakla našim visokim dužnosnicima. Vjerovatno otud i ideja da se krene u legalizaciju neformalnih objekata - kojih, bogu hvala, ne fali na teritoriji Crne nam Gore. Pa bože zdravlja, malo ove godine, malo sljedeće - da premostimo dok se ne pojave investitori zainteresovani da eksploatišu naftu, da podižu vjetroturbine, da grade hidrocentrale - ili cijele nove gradove na obali našega mora sinjega.

Što se tiče famozne regularizacije - naknadnog usklađivanja prethodno legalizovanih objekata podignutih bez građevinske dozvole sa smjernicama iz planske dokumentacije - ma što to značilo - rekao bih da ta ideja definitivno spada u domene naučne fantastike - i mnogo mi se sviđa, kao takva, moram priznati - bez obzira što mi se čini da je jedina njena funkcija u tome da buduće ponosne vlasnike legalizovanih objekata podignutih bez građevinske dozvole, ujedno i birače na izborima - ipak drži na uzdi još neko vrijeme nakon legalizacije, ako se razumijemo. I još mi se čini da osjećam V-V-V iza te ideje o regularizaciji... ako sam pogriješio neka mi oprosti...        

Preporučujemo za Vas