Još je početkom dvadesetog stoljeća Bertrand Rasel, engleski filozof, matematičar i društveni reformator, bio na tragu ovog problema.
On je rekao kako je jedna od nevolja našeg vremena u tome što oni koji su glupi osjećaju sigurnost, a oni koji pokazuju razumijevanje su ispunjeni sumnjom i neodlučnošću.
Vjerovatno je mislio na fenomen s kojim se i danas susrećemo, a koji se odnosi na to da ljudi često pogrešno procjenjuju vlastitu inteligenciju i sposobnosti. Oni koji su natprosječno inteligentni se često podcjenjuju i smatraju da im je inteligencija niža nego što stvarno jeste.
S druge strane, postoje i pojedinci koji se ne mogu pohvaliti izuzetnom inteligencijom ni vještinama, ali su zato sposobni za jednu stvar, a to je precjenjivanje samih sebe. I to rade najbolje što znaju. 1999. godine su psiholozi Dejvid Daning i Džastin Kriger naučno potvrdili ovaj fenomen, nazvavši ga jednostavno: Daning-Kriger efekt
Ljudi koji imaju niske sposobnosti , sebi predviđaju vrhunske rezultate. Za njih postoji čak i naziv – krankovi. Korisno ih je proučiti kako bismo se znali nositi s njima, ali i kako bismo izbjegli da postanemo jedan od njih. Osobine krankova
Krankove nije teško primijetiti. Oni su osobe koje vlastito znanje precjenjuju, dok istovremeno podcjenjuju znanje priznatih stručnjaka u određenim područjima. Vole da pričaju o sebi, pogotovo onda kad za to nije ni vrijeme ni mjesto, a slušanje tuđih iskustava i stavova im nije blisko. U pravilu su nedovoljno informisani o temi diskusije, no uprkos tome oni se pozivaju na širok spektar literature, uz to objašnjavajući kako predznanje o toj temi i nije toliko potrebno. To ih često dovede do toga da promaše temu i prigovaraju bez temelja, pokazujući nerazumijevanje.
Ljudi koji imaju niske sposobnosti , sebi predviđaju vrhunske rezultate
Vlastite ideje smatraju revolucionarnim i njima pokušavaju da uzdrmaju temelje nauke te često kao argument navode „da bi i dijete shvatilo ono što oni objašnjavaju“. Insistiraju na tome da što više ljudi obrati pažnju na njihova navodna otkrića. Ako im se ljudi usprotive, to će shvatiti kao potvrdu ideje da su oni neshvaćeni geniji pa će to neshvatanje od strane sagovornika interpretirati kao dokaz vlastite vjerodostojnosti. Čak i ako priznaju grešku, opravdaće je dugotrajnim i iscrpljujućim radom na konkretnom problemu, no ni tad vjerojatno neće prepoznati vještine i znanje sagovornika.
Ako nisu visokoobrazovani, reći će kako obrazovanje šteti umu i zdravoj misli. Ako jesu, naglašavaće lična postignuća i to će im biti neoborivi argument zbog kojeg njihovo mišljenje treba biti uzeto u obzir i prihvaćeno.
Smiješan, ali istinit primjer kranka navodi čovjeka koji je pokušao riješiti dotad neriješeni matematički problem tako što je jednostavno redefinisao vrijednost broja pi – „smanjio“ ju je s 3,14159… na 3,00. Dakle, pokušao je uzdrmati temelje matematike čistim neznanjem i željom za dokazivanjem. Strategija nošenja s krankovima
Izgleda da je najisplativija strategija suočavanja s krankovima ona koja uopšte ne uključuje suočavanje. Njih treba ignorisati. Mogu biti prilično uvjereni u ono o čemu pričaju, spremni su na to da budu neprihvaćeni „naučnici“ i očekuju otpor drugih. Ukoliko imate volje i energije za razuvjeravanje, samo naprijed, ali imajte u vidu da će razmjera uloženog i dobijnog biti neravnomjerna. Uložićete puno vremena u objašnjavanje i uvjeravanje, a oni će vas shvatiti, ukratko, malo ili ništa. Nije ni ignorisanje idealna strategija, ali bar će vas u većoj mjeri udaljiti od rasprava koje su vjerovatno unaprijed izgubljene.
Nemojte i sami postati krank
Ljudi često pri započinjanju neke nove aktivnosti pokazuju izvjesni optimizam. Tako je generalno i bolje, jer optimizam djeluje podsticajno. Ipak, s vremena na vrijeme on može prerasti u precjenjivanje vlastitih sposobnosti i kvaliteta. To primjećujemo kod mladih vozača, studenata koji misle da su inteligentniji od svojih kolega, kao i kod mnogih drugih ljudi. Skloni su vjerovati u svoju nadarenost i talenat se u početnom optimizmu izgube i počnu sebe nazivati stručnjacima.
Ta riječ nosi sa sobom veliku odgovornost i veoma malo ljudi je, objektivno gledajući, na stručnom nivou u području kojim se bave. Iz toga proizlazi da su svi ostali samoprozvani stručnjaci zapravo krankovi. Svi se lako mogu uvući u tu mrežu. Takav stav proizlazi iz neshvaćanja koliko malo znamo te iz neznanja iz kakvih izvora dolaze informacije na koje se pozivamo. Ono što dodatno podstiče samouvjerenost je činjenica da se lakše pamte situacije kad smo bili u pravu, jer zapravo često nismo ni svjesni koliko puta nismo bili. Tako smo uvjereni da smo u 90% slučajeva ispravno odlučili i to nas dalje navodi na pogrešne zaključke.
Možda baš zbog toga što je jednostavno postati „krank“ treba pokazati malo razumijevanja prema ljudima s takvim osobinama.
Ukratko, kad se okrenemo nečemu novom moramo da imamoi u vidu kako vjerovatno nećemo iz prve biti vješti. Vještina se stiče vježbom i radom, a dok je ne steknemo, treba se suzdržavati od donošenja odluka u područjima u kojima nemamo dovoljno iskustva.
Bonus video:
