Uspomeni Gara Jovanovića
Prema jednom proročanstvu, u koje je čvrsto vjerovao, Nikolaj Gumiljov bio je uvjeren da će živjeti 53 godine. Dovoljno, smatrao je Nikolaj Stepanovič- da zaokruži svoje književno djelo, prevede “Ep o Gilgamešu”, Kolridžovog “Starog mornara”, francuske “parnasovce”, poživi dobar dio života sa voljenom ženom, vidi odraslog sina Lava. Nažalost, Nikolaj Gumiljov previdio je da je i ovo proročanstvo bilo dvosmisleno. Živio je - 35 godina.
Odbijanja i putovanja
Nikolaj Stepanovič Gumiljov rodio se 3. aprila 1886. godine u Kronštatu, u porodici vojnog ljekara. Još kao dječak, pokazivao je znake izuzetne pjesničke nadarenosti. Za gimnazijskih dana, čita Nadsona, Solovjeva, Njekrasova, a pjesnički uzori su mu Ljermontov, Baljmont i Inokentij Anjenski, direktor Carsko-selske gimnazije koju je pohađao i sam Gumiljov.
Upravo Anjenskom, tom posljednjem od “carskoselskih labudova”, na čijem je radnom stolu uvijek bio stručak ljiljana i Empedoklova bista, Gumiljov će i posvetiti stihove:
“Sjećam se: plašljiv dolazim da učim
Stojim sred divnog kabineta,
Gdje čekaše me, spokojno i učtiv,
Iskosa sjedeći- on, poeta.”
(“Uspomeni Anjenskog”- prepjevao V. Jagličić)
Po završetku gimnazije, Gumiljov uz novčanu pomoć roditelja štampa zbirku pjesama “Put konkvistadora”, koju Brjusov oštro i pravedno napada, uz šturu napomenu da u njoj ipak “ima nečeg”.
Nakon položene mature Gumiljov putuje u Pariz. U “prestonici svijeta” intenzivno čita francuske pjesme, ali se bavi i okultizmom u čije tajne ga uvodi baronica Orvic-Zaneti. Kasnije će sam napisati da “srećno napisana pjesma duši može dati mnogo više nego prizivanje mrtvih”.
Godine 1907. Gumiljov se vraća u Petrograd. Grad na Nevi hladno ga dočekuje- pjesnik Baljmont ne odgovara na njegova pisma, Ana Gorenjko, u poeziji poznatija kao Ana Ahmatova, odbija njegovu bračnu ponudu, a vojna komisija proglašava ga nesposobnim za vojnu službu zbog astigmatizma oka. Povrijeđen i razočaran, Gumiljov ponovo odlazi u Pariz, a odatle pješke kreće u Normandiju, s namjerom da se utopi u Atlantskom okeanu i tako “svoje ime ispiše po vodi”.
Srećom po poeziju, hapse ga kao skitnicu i sprovode u Pariz, odakle se sam vraća u Rusiju, da bi sa usana Ane Gorenjko opet čuo “ne”. Odbijen, bježi u “grad svjetlosti”, gdje će pokušati da se otruje - nalaze ga bez svijesti u Bulonjskoj šumi i vraćaju u život. I kao da se sama sudbina konačno smilovala na nesrećnog pjesnika - saznavši za pokušaj samoubistva, Ana mu šalje telegram koji mu budi nade; u Parizu mu 1907. izlazi zbirka pjesama “Romantični cvjetovi”, koju pohvaljuje i Brjusov. Dvije pjesme objavljene u ovoj zbirci, umnogom će odrediti pjesnički i životni put Gumiljova. Antalogijska “Žirafa”, kojom u rusku poeziju unosi afričke motive, i “Imperatoru” u kojoj je čvrsto posijano sjeme monarhizma:
“Moj hiton star je, odrpan i zboran,
Pogled mi gasne, glas mi je k’o grob,
Al’ ti naredi, i biću pokoran
Imeratore, tvoj sam verni rob.”
Po povratku u Petrograd, upisuje studije prava, čita “parnasovce”- Lekonta de Lila zna gotovo napamet, pokreće književni časopis, putuje u Afriku koja će biti njegova velika inspiracija. Vrativši se u Rusiju, prelazi na studije filozofije, upoznaje se sa Vjačeslavom Ivanovom i Mandeljštamom. Novembra 1909. izlazi na dvoboj sa Maksom Volišinom, zbog poetese Evgenije Dimitrijeve. Mjesto dvoboja - Crna Rečica, odabrano je u skladu sa pjesničkom tradicijom - tu je smrtno ranjen Puškin u duelu sa Dantesom. Dvoboj se ovog puta završava bez smrtnih posljedica, a sa Volišinom pomiriće se tek 1921. godine, kada će se rukovati preko brodske ograde na tren pristale lađe.
Predsmrtna žurba
Početkom 1910. Gumiljov stupa u brak sa Anom Gorenko, objavljuje knjigu pjesama “Biserje” posvećenu Brjusovu. Putuje u Pariz, potom u Afriku odakle se vraća zaražen afričkom groznicom. Sa Anom Gorenko nastanjuje se u Carskom Selu, gdje će supružnici živjeti sve do 1918. godine i razvoda. U tom razdoblju pada i njegov suštinski razlaz sa simbolizmom, uz istovremeno formiranje novog književnog kružoka koji će, uz Gumiljova, sačinjavati Gorodeski, Marbut, Lozinski, Zenkevič i Mandeljštajm. Na zasijedanju redakcije lista “Apolon”, Gorodeski i Gumiljov drže opelo simbolizmu, najavljujući “zoru akmeizma” (akme-na grčkom “najviši stepen nečeg, cvijet, cvjetanje”).
“Teže je biti akmeist, nego simbolista, kao što je teže sagraditi crkvu, nego kulu. A jedan od principa novog pravca jeste ići uvijek linijom najvećeg otpora”, naglašava Gumiljov, zalažući se za predmetnost i jasnoću pjesničkog jezika, nasuprot prekomjernoj metaforici i simbolici.
Godine 1911. Gumiljov sa suprugom putuje u Italiju, ali pjesme inspirisane ovim putovanjem - “Rim”, “Piza”, “Raj” biće objavljene tek 1916. godine u zbirci “Tobolac”.
U jesen 1912, supružnici dobijaju dugoočekivanu prinovu- sina Lava. Ali ni sinovljevo rođenje neće odvratiti Gumiljova da početkom 1913. otputuje u Afriku, odakle se vraća u septembru iste godine.
Ulazak Rusije u rat oduševljeno pozdravlja, uspijeva mu da ga prime kao dobrovoljca. Uskoro će biti unaprijeđen u čin podoficira, a za pokazanu ličnu hrabrost dobija i dva Krsta svetog Đorđa.
Oktobarski prevrat prihvata ravnodušno, revoluciju ne proklinje, ali je i ne slavi. “Ni crveni ni bijeli, jednostavno pjesnik”- reći će, ali se zato demonstrativno krsti pred svakim hramom. Istina, nastupa na kulturnim manifestacijama nove vlasti, ali njegov istup u književnom studiju “Baltičke flote” nije oduševio Lunačarskog (na pitanje mornara: “Šta pomaže u pisanju nove poezije?”, odgovorio je : “Vino i žene”).
Pa ipak, godine “ratnog komunizma”, godine su i njegove najintenzivnije književne djelatnosti. Prevodi vavilonski spjev “Ep o Gilgamešu”, objavljuje zbirku pjesama “Lomača”, prepjevava Kolridžovog “Starog mornara”, piše “Poemu početka”, prevodi francuske i engleske pjesnike. Godine punog stvaralačkog procvata, ili godine predsmrtne žurbe?
Lenjin potvrdio presudu
Aprila 1921, Gumiljov puni 35 godina. Iza sebe ima četiri neuspjela pokušaja samoubistva, niz rizičnih ekspedicija, visoka ratna odlikovanja, dvoboje, neuspjele brakove, i književnu slavu nad koju se opasno nadnosi sjenka “Špalerna”.
… Animozitet prema komunističkoj vlasti, Gumiljov nikada nije krio. “Ja se komunista ne bojim. Ja im otvoreno govorim da sam monarhista, a oni sami traže da se izjasnim”, govorio je Madeljštajmu. Hapšenje pod teškom optužbom - da je sa svojim drugovima bjelogardejcima i bivšim carskim oficirima pripremao pobunu protiv nove vlasti, nije ga uplašilo. “Ne brinite se, zdrav sam, igram šah i pišem pjesme”, piše iz zatvora 1921. godine svojoj drugoj supruzi Ani Engeljhart.
A razloga za brigu bilo je na pretek…
Na Smoljenskom groblju, 10. avgusta sahranjen je Aleksandar Blok. I dok zemlji predaju tijelo pjesnika, okupljeni pisci šapatom se dogovaraju da idu u ČK (Čeka), i uz kauciju izvuku Gumiljova. Kod Gorkog su već bili, i on je odmah otputovao za Moskvu da se energičnije zauzme kod vlasti. Pisac Mihail Kuzmin, prijatelj Gumiljova, u dnevniku je zapisao: “O Nikolaju Stepanoviču sve mračnije i strašnije! Cijelu noć je bez predaha čitao isledniku svoje pjesme”. Devet dana nakon prvog saslušanja, Gumiljov je opet izveden pred isljednika. Sačuvan je i zapisnik saslušanja: “Ispitivan od strane islednika, Jakobsona, izjavljujem sledeće: - Da nikakva imena koja bi mogla doneti bilo kakvu korist organizaciji Taganceva ne znam zato ih ne mogu navoditi. Osećam se krivim u odnosu na postojeću vlast u Rusiji jedino zato što sam u dane Kronštatskog ustanka bio spreman da učestvujem u ustanku da se on prenio u Petrograd, i što sam o tome razgovarao s Vjančeslavskim.
Osećam se krivim - bio sam spreman da učestvujem u ustanku”, bilo je podvučeno od islednika.
Paketi za Gumiljova više nisu primani, posjete su obustavljene, a Gumiljov je iz Špalerna 24. avgusta prebačen u Gorohovu.
Njegovi odani prijatelji “hvataju se za posljednju slamku”. Kod narodnog sekretara za kulturu, Lunačarskog, odlazi bivša supruga Gorkog, poznata glumica MHAT- a Marija Fjodorova Andrejeva.
- Krajem avgusta 1921, oko četiri sata ujutru začulo se zvono. Krenuo sam da otvorim vrata i začuo ženski glas, koji je molio da se hitno sastane sa Lunačarskim… Ispostavilo se da je to Marija Andrejeva. Molila je da se hitno probudi Anatolij Vasiljevič. Pokušao sam da se usprotivim, jer je bila duboka noć i Lunačarski je spavao. Kada se Lunačarski probudio i odmah je, naravno, prepoznao, zamolila ga je da hitno pozove Lenjina. “Ne sme se oklevati, treba spasiti Gumiljova. On je veliki i talentovani pjesnik. Đeržinski je potpisao naredbu za pogubljenje cele grupe, u kojoj je Gumiljov. Jedino Lenjin može ukinuti njegovu presudu”.
Andrejeva je bila tako uznemirena i tako uporna, da je Lunačarski najzad pristao da pozove Lenjina, čak i u to doba.
Kada je Lenjin podigao slušalicu, Lunačarski mu je ispričao sve što je saznao od Andrejevne. Vladimir Iljič je neko vrijeme ćutao, a zatim izgovorio: “Mi ne možemo ljubiti ruku podignutu protiv nas”, zabilježio je Arnold Kolbanovski, koji je radio kao sekretar Narodnog komiteta prosvjete, i često noćivao u kabinetu Lunačarskog u Kremlju.
Miran na strijeljanju
Dan uoči izvršenja kazne, kažnjenike izvode iz ćelija - pod izgovorom da se sele u drugu prostoriju ili puštaju na slobodu - i upućuju u sobu za pridošle. Tu čitav dan ne dobijaju ni hranu, ni vodu, niko im ne dolazi. Žene i muškarci smješteni su zajedno.
U toj sobi Gumiljov je i proveo posljednja 24 sata. U toj sobi pročitana mu je i smrtna presuda, stavljene lisice…
Na strijeljanje je izveden u zoru 25. avgusta i sa grupom osuđenika odveden do stanice Irinovske. Osuđenici su natjerani da iskopaju jamu, a zatim im je naređeno da se svuku. Uslijedila je puščena paljba, začuli su se krici, preklinjanja.
Prema svjedočenju baštovana koji je živio u neposrednoj blizini stanice, mnogi od muškaraca su zapomagali, padali na koljena. Gumiljov je do posljednjeg trenutka mirno stajao. “Otmjeno je umro, smješkao se, popušio cigaretu. Čak je i na momke iz specijalnog odjeljenja ostavio utisak.” (Georgij Ivanov)
Kako je, uostalom, i napisao u jednoj svojoj pjesmi:
“I bez straha staću pred Gospoda Boga.”
Zvanično je rehabilitovan 1991. godine.
Konkretnost pjesničkog jezika
U prvim svojim pjesmama, Gumiljov se javlja kao nastavljač ruskih dekadenata - Nadsona, Minskog, Meraškovskog. Kasnije, na njega snažan uticaj vrše francuski “parnasovci”- Lekont de Lil, de Vinji, Eredija, Teofil Gotje naročito.
Ali, njegov nemirni duh ni tu se ne zaustavlja: “Slava predaka obavezuje, a simbolizam je bio dostojni otac”, napisaće u manifestu “Nasljeđe simbolizma i akmeizma”, te tako i formalno označiti razlaz sa simbolizmom, a rađanje “akmeizma”. “Ovdje etika postaje estetika, ona proširuje svoju granicu, i prelazi u estetiku. Ovdje je individualizam u najsnažnijem naponu, i stvara društvenu klimu”, piše Gumiljov, insistirajući na konkretnosti i jasnoći pjesničkog jezika, vraćajući u rusku poeziju donekle izgubljenu vezu sa stvarnošću, ali je i obogaćujući motivima iz egzotičnih krajeva - španske Amerike i Afrike. “Crni kontinent” bio je njegova vječita inspiracija, a triptih “Jezero Čad” sa programskom pjesmom “Žirafa” – važna prekretnica u poeziji Nikolaja Gumiljova.
U ruskom pjesništvu 20. vijeka, Gumiljov nakon decenija prešutkivanja, danas zauzima posebno mjesto: nepokorni oficir – pitomac iz Carskog Sela, u društvu je Pasternaka, Mandeljštajma, Ahmatove, Zabolockog, Tarkovskog. Uostalom, svoju pjesničku sudbinu i sam je rano predskazao:
“Ponekad nebom bez zvezdica širom / Nadire magla… / Grlen smeh tad točim / S verom u zvezdu moju što će doći / Ja, konkvistador s gvozdenim pancirom.” (“Sonet”, prepjevao V. Jagličić)
Bonus video:
