(Svađa: Vladimir Nabokov, Edmund Vilson, i završetak divnog prijateljstva - The Feud: Vladimir Nabokov, Edmund Wilson, and the End of a Beautiful Friendship; Alex Beam; Pantheon Books, New York; 2016; 204 str.)
Ne baš osobiti novinar/autor, Aleks Bim (Elegantno lud: život i smrt u vodećoj američkoj bolnici za psihijatrijske bolesti), odlučio je da za svoju temu uzme nešto za što je, barem u književnim krugovima, odveć poznato. I shodno tome čini se da o tom događaju, osim jednog poglavlja u biografijama ili u knjigama o nesuglasicama među piscima, nikada nije objavljena zasebna, nevelika knjiga.
Bim priznaje da je za prijateljstvo između Vladimira Nabokova i Edmunda Vilsona, tek nedavno čuo. A što se tiče Nabokovog genijalnog i često neprozirnog slova, autor odvažno tvrdi da su njegovi romani danas (u nekoj mjeri) "više prisutni u kurikulumima obrazovnih institucija nego na nahtkasnama požrtvovanih čitalaca". (Odnosno, dok nije počeo da istražuje Nabokova, Aleks Bim je pročitao samo Lolitu i memoar Govori, sjećanje). U navedenom odista postoji ali samo čestica istine, međutim neodoljivo izgleda da autor na tom mjestu opisuje samog sebe.
Još jedan od razloga zbog čega Bim misli da je ovakva knjiga dobrodošla jeste što danas - sigurno za one koji se nikada pomnije nisu bavili književnošću ili književnom esejistikom - ime Edmunda Vilsona apsolutno ništa ne znači. Daleko bilo da samim tim Bimovu knjigu ne vrijedi tolerisati, osim što prije valja postaviti pitanje da li je ona sasvim neophodna? U bibliografiji koju citira ne postoji bezmalo nijedna nepoznata publikacija, što je samo po sebi "sumnjivo" kod sličnih nekomplikovanih štiva. Tako među pomenutim knjigama prednjači Prepiska Nabokov-Vilson (1940-1971) priređena od strane Stjuarta Kaminskog, koju je publikovao čak i podgorički CID. Drugim riječima, ispada da je prepričavanje ove teme mogao da obradi skoro bilo ko.
Korespodencija između Nabokova i Vilsona je maltene legendarna, krcata turbulentnim mislima o literaturi, tračevima, seksom u taksijima, krvavim dijarejama, bolnim desnima i - kao što bilježi Bim - istinskim emocijama. "Ti si jedan od rijetkih ljudi koji mi, poslije određenog perioda negledanja, zbilja nedostaje", napisao je Nabokov u pismu poslije osam godina korespodencije i povremenog druženja sa Vilsonom.
Isto tako mu je napisao, prevodeći najstariji ruski ep Slovo o Igorovom pohodu na engleski jezik 1959, da "Rusija nikada neće moći da mu isplati sve što mu duguje". Riječima "Ja razmišljam kao genije", počinju Nabokovljeva Čvrsta uvjerenja, zbirka eseja i intervjua. Brajan Bojd, njegov prvorazredni biograf, odlično zapaža da je Nabokov držao "da su svi potencijalni hvalospjevi samo bile neizbježne obligacije" (ljudi koji trebaju da ih napišu). Početkom 1950-ih veliki pisac je počeo gledati na Čehova kao na "svojeg preteču".
Vilson je, s druge strane, jedan od najvećih i najkonciznijih američkih književnih umova XX vijeka (Gor Vidal ga u eseju iz 1993. naziva "čovjekom XIX vijeka") kome se, kao i svakom kritičaru, može prigovoriti dosta toga. Amerikanci su mu najradije zamjerali na rusofiliji i neskrivenom socijalizmu, štaviše to bi mu i Nabokov prebacivao da je uopšte i mario (Nabokov je tvrdio da je jedan od pobornika desničarske politike Lindona Džonsona). No, Vilson je čedo 1920-ih i 30-ih godina prošlog vijeka dok je njegovo pero još moglo da ima uticaja u odabiru sljedećeg velikog američkog pisca (kao Hemingveja, Ficdžeralda, etc.). Ali u 1960-im, kad se razdor sa Nabokovom i dogodio, njegovi ekstenzivni dnevnici opisuju bolan život bremenit cinizmom.
"Čitajući novine, čak i svjetsku literaturu", piše on 1966, "nalazim da sve više osjećam prezir prema ljudskom rodu." Isti dnevnički tom bilježi i susret sa Dedijerom u Engleskoj tokom kojeg su razgovarali i o Đilasu. Nabokov je možda i bio književni fenomen kao i lepidopterist par excellence, dok je neumorni Vilson bio individuum što je odista znao mnogo toga, ali kojeg je zato i interesovalo sve, ne izuzimajući žene i alkohol. To znači da je na literaturu gledao u mnogome velikodušnije nego Nabokov koji je svakog drugog pisca smatrao rivalom.
Prvo su se sporečkali oko Andrea Malroa, kojeg je Vilson cijenio i zbog piščevog učinka u Drugom svjetskom ratu. "Uopšte ne razumijem šta nalaziš u Malroovim knjigama" (ili me to zezaš?)", napisao mu je Nabokov, "ili je pak literarni ukus u tolikoj mjeri subjektivna stvar da dvije osobe s dobrim ukusom mogu da budu u tolikom neslaganju oko jednostavne stvari kao što je ova?"
Nabokovljev roman U znaku nezakonito rođenih (Bend Sinister) ostavio je Vilsona "osjetno razočaranim" jer: "Ti nisi dobar kod ovakve tematike, koja pokušava da daje odgovore na političke i socijalne promjene, a samo zato jer si i sâm sasvim nezainteresovan za te stvari i nikada se nisi ni trudio da pronikneš u njih." Vilson je bio u pravu; sam Nabokov je rekao da su njegove knjige blagoslovljene "potpunim nedostatkom društvenog značaja."
Vilsonu je i Lolita (1955) bila loša (bolje reći, "prljava"), mada je Nabokov s pravom držao da je to njegova najbolja i najzabavnija stvar na engleskom jeziku - i "najčistija", s obzirom na vrlo osjetljivu temu (jednom prilikom je Vilson napisao roman sa lepršavim pornografskim scenama).
Ne zaboravimo ni njihovu prepirku oko Pasternakovog Doktora Živaga; za Vilsona divan roman, a za starog podrugljivca Nabokova nesrazmjerno smeće.
Ovo su pak samo tričarije. 1958. godine Nabokov je sigurno prošao kroz svojevrsnu stvaralačku krizu (jer šta drugo to može biti?) što je nekoliko godina docnije garantovano utrla put njegovom djelu Blijeda vatra (1962). Javio je Vilsonu da je napokon preveo Evgenija Onjegina "ruskog Šekspira" Aleksandra Puškina: "...2500 stranica komentara i doslovni prevod teksta." Njemu zapravo nije odgovarao nijedan prevod Puškina do tada.
Vilson koji je znao ruski (u stvari samo površno, ako biste pitali Nabokova; isto tako Vilsonovo znanje o ruskoj literaturi bilo je "škrbavo i groteskno"…) nije bio oduševljen, a s njim, kada je prevod objavljen 1964. godine, i određen broj stručnjaka za ruski jezik. Vilson je to i napisao u recenziji za NYRB. Nabokov je odgovorio u istom časopisu. Duel je počeo. Čitaoci su se, prirodno, podijelili u dva tabora.
"Crna mačka je podmetnuta između nas - Pasternakov Doktor Živago." Ovako je Nabokov pojasnio razdor 1972, u intervjuu osobi koja je za Njujorški Tajms pisala Vilsonovu umrlicu. "On je prvi počeo." I jeste. U drugom intervjuu je izjavio da pravi razlozi za njihovu svađu ne mogu biti objavljeni u štampi. Ali istina se čini da je banalnija. Ispada da je Vilson počeo da pati od prezasićenja u formi klasične zavisti, u čemu ima smisla.
Tokom četvrt vijeka životi ta dva čovjeka su zamijenili mjesta. Kada je Nabokov došao u Ameriku, 1940, samo mu je moglo koristiti da poznaje čovjeka, čitaoca i promotera kao što je Vilson.
"Najveći državni kritičar čita tvoje tekstove, ispravlja ti greške i gramatiku, i zatim to šalje svojim uticajnim prijateljima?" To bi bila idealna situacija za svakoga, piše Bim, a nekmoli za jednog imigranta-dođoša.
No, vremenom je to sve manje bilo važno. Nabokov je pronašao sopstvenu publiku. Urednici su sada išli k njemu; više mu nije trebao posrednik. Vilson, naizmjenično ravnodušan i ujedno fasciniran Nabokovljevom slavom nakon Lolite, krenuo je da gubi interes za to prijateljstvo. Uprkos svemu, ruski jezik i Puškin su bila samo dva od Vilsonovih brojnih interesovanja.
Fino obrađena knjiga, u svakom slučaju. Znatno čitljivija od recentne jednodimenzionalne Rouperove Nabokov u Americi koju Bim takođe citira.
Bonus video:
