Nastavljajući da se bavi “arheologijom arheologije”, Miraš Martinović i u knjizi Povratak u Aleksandriju strastveno i posvećeno istražuje i predočava nam živote i djela mitskih i stvarnih utemeljivača svjetske civilizacije oličenih u prorocima, filozofima, prvosveštenicima, vojskovođama, carevima, umjetnicima... Svi su oni u krajnjem potekli iz majčinske mediteranske utrobe svijeta čiji ih je nemirni i moćni talas bacao od evropske i afričke do azijske i američke obale. Njihovi vizionarski i utopijski primjeri postojanja i djelanja u različitim sferama opstojnosti i danas nadahnjuju iako je od njih prošlo vrijeme vječnosti kojemu nesumnjivo i pripadaju.
Martinovićeva knjiga bi se mogla po registru i skladištu, što bi rekao Danilo Kiš, tema i motiva, nazvati i “Povratak u budućnost”, a po njenim, odnosno suštinskim intencijama i željama likova-istorijskih i(li) mitskih velikana, i Povratak u bolju sadašnjost. Sve figure Martinovićevog umjetničkog, literarnog postupka - darovanog čitaocu kroz likovno-vajarsko portretisanje i scensko-filozofski igrokaz - (od)nose sa sobom trag onog neumrlog i u njima i u nama makar samo u naslućivanju, trenu, naznaci, tendenciji..., ili u onome (ne)izrecivom što je Borislav Pekić napisao za Kiša: da je “prošao kao alfijska senka jedne bolje mogućnosti, uzvišenijeg pozvanja, plemenitije svrhe, plodonosnijih žrtava i mirenja sa spoznajom da je biti sen ‘nečeg drugog’ u čvrstom i okrutnom svetu našeg privida rizik, ali i s utehom da se rizik isplatio.”
Martinović u svojoj knjizi povratka sopstvenog i svih nas našim zajedničkim mediteranskim i evropskim korijenima - a to ne znači i nije nikada značilo samo istosmjernim i jedino pozitivnim putevima, jer je Evropa i vrhunska kultura i civilizacija, ali i nacizam i holokaust, što se potvrđuje i danas, jer, podsjśetimo se, Mediteran nije samo zapadnoevropska, već i afrička i azijska obala koje i dalje gore u paklenom plamenu - naslućuje, čuje, ispisuje i predaje nam poznati i tragični Poov refren Never more, never more mnogih poznatih istorijskih likova a njegovih književnih junaka kao ono što su posljednji put čuli u svojim čudesnim, veličanstvenim, inspirativnim, zagonetnim i tajanstvenim životima. Govoreći o neslavnom kraju slavnog tragičara Euripida (“…slava će doći poslije. Kažu da je govorio: Varljiva je roba slava.”), Martinović piše: “Rastrgali su ga lovački psi. Možda apokrif, koga je možda podmetnula Atina i njeni vlastodršci, da bi ga omalovažili pred narodom. Eto, kako neslavno umire onaj koji je protiv vlasti. Ovdje dobija potvrdu zlurada poslovica, jednako važeća za Grčku i druge narode: psi mu se mesa najeli… Sahranjen je uz velike počasti, u prisustvu kralja i dvora. Ako bogovi čine zlo, nijesu bogovi. Stih koji je, prema kasnijim istraživačima, riješio njegovu sudbinu.” Mnogo što-šta se iz istorije i ponavlja i uči, kao u ovom slučaju odveć prepoznatljivog sahranjivanja “uz velike počasti” i “u prisustvu kralja i dvora”, odnosno istih onih koji su zapravo i dopustili tako neslavan kraj tako slavnog čovjeka. Dakle trebalo bi da se uči, ali dokaz da se istorija ponavlja u bitnome, opovrgava i obesnažuje učenje: da li je problem nužnost generacijskog toka ili ljudska priroda, odnosno konflikt morala i ličnog egzistencijalnog interesa ili potreba i praktični životni zakon da se svaka nova generacija sama suoči na djelu sa istorijskim izazovima, nikada do kraja potpuno identičnim. Varvari su svuda oko nas i čekaju, ali su i u nama, onda kada ono što mi Crnogorci nazivamo čojstvom (inače univerzalna kategorija koju današnji evropski zvaničnici, teoretičari i donosioci zakona u svim sferama imenuju kao zajedničko etičko dobro jedne državne i političke, građanske, multikulturalne i interkulturalne zajednice), nije na djelu i kada druge ne branimo od sebe, kada dozvoljavamo da varvari djeluju, umjesto da ih spriječimo. Tada smo i sami varvari: “Odjeknuo je plač, kojim su Atinjani liječili krivicu. Prekorijevajući sebe javno što ga nijesu uzeli u zaštitu. Prepustili smo ga psima! - vikali su.”
Martinovićeva knjiga je izuzetno zanimljiva i zbog činjenice da omogućava i podstiče istorijska upoređenja Crne Gore i Crnogoraca sa starim Grcima i drugim kulturama sa kojima počinje evropska civilizacija (Podsjetimo se stiha Vojislava Vulanovića: “Crnogorci su potonji Grci”). O Euripidovoj smrti u progonstvu, Martinović piše: “Ostao je u varvarskoj zemlji. Ponavlja se zakonitost: oni što sebe daju zemlji, ostaju daleko od nje. Potvrđeno pravilo, ovaj put na slučaju Euripida.”
Nije se lako vratiti poslije nužnih i gotovo prirodnih godina traženja, lutanja, samoispitivanja, otuđenja, izgubljenosti, samozaborava, duhovnog ili fizičkog ropstva, u domaju, u zavičaj, na Mediteran, čiji je centar Aleksandrija, ili, kako piše Bela Hamvaš, Atina, sve tamo negdje do svijetlosnih južnih zidina Mađarske i srednje Evrope. Nije lako, zato se izmišlja mnogo što-šta “kako bih lakše podnio povratak”. Od Odiseja i Homera do Crnogoraca i Njegoša i Gorskog vijenca (jer što je to djelo do povratak na Lovćen i Cetinje, u Crnu Goru i Aleksandriju, do spasonosni vapaj za novim nacionalnim i državnim početkom, narodnom i domovinskom, vjerskom, jezičkom i identitetskom slobodom i najdubljim crnogorskim bitkom, bićem) i sadašnje Crne Gore. Koliko je samo generacija Crnogoraca pomišljalo poslije brojnih ratova, poput Odiseja, da je “pod Trojom bilo lakše. Odasvud smrt. Besmrtnost je jedini izlaz”. Ali, kako u vremenima bez prilike i potrebe za junačkom, herojskom i epskom žrtvom-smrću, ponovo uspostaviti red, “voditi nove bitke, u novim okolnostima, sa novim vremenom”?
Možda je ‘’izlaz’’ u činjenici da je u nekim zemljama i narodima uvijek neko poluratno, polumirnodopsko, neizdiferencirano vrijeme koje suštinski ište da “bude što biti ne može”, jer “život je - dešavanje. Niko ne zna šta nosi sljedeći trenutak?” I zato, kako reče Odisej, “idem da potražim pjesnika i ispričam šta sam preživio… Ako ga nađem, nakon svih stradanja, biću, uistinu, srećan čovjek”.
Odisejeva sreća prevazilazi njega kao pojedinca i dostiže nacionalni, civilizacijski, sveopšti helenski značaj - “…da duh Grčke ne presahne.” Martinović na kraju konstatuje: “Ne mnogo iza toga, na Itaku je došao Homer. One godine, kada su dva puta cvjetale masline.” I danas se pitamo kao i sv. Avgustin: Hoće li varvari ući u grad? Još jednom snaga jedinstvenog i složnog otpora nasilju slabi i jenjava, zahvaljujući stalno prisutnoj i neiskorijenjenoj našoj ludoj nadi i iluziji bezumlja, pa im otvaramo gradske kapije, potpisujući tako sebi smrtnu presudu, izgubivši ljudsko lice, razorivši razum, otrovavši srce? Ili: hoće li naše svekolike slabosti omogućiti divljim hordama da unište sve ono što su generacije predaka i posvećenih viteških usamljenika teškom mukom i velikom plemenitošću i pobjedom nad sopstvenim zlom uspjele da steknu kao najveći kapital budućnosti? Moć duha je velika. “Duh ne gori... Kamen gori, zemlja gori, sve gori.” (Za moto odjeljka “Rukopisi”, koji govori o Mihailu Afanasejeviču Bulgakovu, Martinović je uzeo ovu rečenicu: “Knjiga se ne može uništiti.” - Jovan 10, 35).
I ako još jednom dozvolimo da naše živote, ideje, vrijednosti, zemlje - države i gradove, ostavštine i zavjete predaka, unište varvari, bilo naivnošću većine bilo unajmljenim i plaćenim izdajstvom onih kojih kao takvih uvijek ima, umjetnost i književnost će ih sačuvati. (Avgust je vjerovao da ako propadne Rim, “a to će vrijeme doći - živjeće u Eneidi.”). “Povratak u Aleksandriju” Miraša Martinovića, svakako, među prvima.
Bonus video:
