ŠPANSKI PISAC ZA ART VIJESTI

Galves: Renesansa je raskid sa Bogom

Bog više nije bio kriv za munje. Ljudi postaju nezavisni od Boga i pokušavaju da traže naučne odgovore u svijetu u kome dominiraju religija, politika i ekonomija...
155 pregleda 0 komentar(a)
Krisitjan Galves (novina), Foto: Privatna arhiva
Krisitjan Galves (novina), Foto: Privatna arhiva
Ažurirano: 04.04.2019. 22:15h

Kristijan Galves (1980) je španski pisac, glumac i TV voditelj. “Ubiti Leonarda da Vinčija” je njegov prvi roman. O dvadesetčetvorogodišnjem da Vinčiju koji je anonimnom dojavom optužen za sodomiju i izveden pred lice pravde.

Usljed nedostatka dokaza je oslobođen, ali ugled mu je ukaljan, a zdravlje narušeno. Umjetnik dospijeva na životno raskršće: razapet je između želje za osvetom i potrebe da razvija mnoge svoje talente i pored budnih očiju Vatikana, gradskih vlasti Firence i radikalnih sljedbenika biča božjeg Đirolama Savonarole.

Ovaj uzbudljivi i veoma maštoviti bestseler Kristijana Galvesa je omaž firentinskom geniju i uvjerljiva slika Evrope XV i XVI veka. Na stranicama ovog istorijskog trilera susrešćemo se sa slavnim slikarom Sandrom Botičelijem, firentinskim mecenom i gradonačelnikom Lorencom de Medičijem, francuskim kraljem, papama Sikstom Četvrtim i Julijem Drugim, ali i jednom napuljskom princezom, sentimentalno naklonjenom Leonardu… Galvesov roman “Ubiti Leonarda da Vinčija” objavila je Laguna u prevodu Igora Marojevića.

  • Šta vas je podstaklo na pisanje romana “Ubiti Leonarda da Vinčija”?

Važno mi je bilo da pokažem ljudima da je moguće raditi na televiziji i nezavisno od toga, stvarati novi književni svemir istorijske fikcije o životu Leonarda da Vinčija. U mojoj zemlji, Španiji, vrlo malo se vjeruje u polivalentnost. Morate stalno pokazivati ono što znate i kako radite, iz dana u dan. Morate držati korak. Posebno kada kombinujete dva javna posla. Međutim, kada objavite knjigu izvan svoje zemlje i kada počnu da vas čitaju ljudi koji ne znaju da osim što ste pisac da ste i TV voditelj, tada se osjećate sasvim ponosni. Ljudi vrednuju vaš rad kao pisca kao dobar ili loš bez predrasuda. To je uspjeh.

  • Šta krije ovaj intrigantan naslov? Ko želi da ubije da Vinčija?

To sam bio ja sâm. Samo sam htio da ubijem onog Leonarda da Vinčija za koga svi misle da ga znaju jako dobro. Da preuzmem riječ “genije” iz njegove figure i pretvorim ga u ljudsko biće od krvi i mesa, sa svojim svjetlima i sjenkama, sa svojim uspjesima i neuspjesima. Neko bliži nama, koji, bez obzira na teškoće, nikada nije odustao. I odraslima i djeci, kada govorimo o figuri genija, mi ga pokazujemo kao daleku, nedostupnu figuru. Međutim, kada govorimo o ljudskom biću, možemo se saosjećati sa njim, uživati u njegovim uspjesima i žaliti nad njegovim propustima. Ali to je put učenja. Ponekad možete pobijediti, a ponekad ćete naučiti.

  • Puno likova iz romana (Botičeli, Borđije, pape) su stvarne osobe. Ali, koliko je toga u ovom romanu vaša imaginacija i kako ste ostvarili taj balans?

Uvijek kažem da kad čitalac ima sumnju između onoga što je stvarno i onoga što je fikcija, tada pisac dobija bitku. U slučaju Leonarda da Vinčija znamo šta, ko, gdje i kako. Potom postaje vitalno pitanje zašto. To je najzanimljiviji dio. Zašto je Leonardo učinio ono što je učinio. Ja sam pokušao da pronađem odgovore kroz fikciju. Ako se to nije dogodilo, ja bih volio da bude tako.

  • Lik Leonarda da Vinčija je veoma životan u vašoj romanesknoj viziji. Opisali ste mnoge aspekte Leonardovog života. Kako ste zapravo stvarali njegov lik?

Na prvom mjestu morao sam da konsultujem njegove biografije: od Paola Đovija, Đorđa Vazarija, Antonija Bilija i Anonimusa Gadijana. Zatim sam pročitao sve što je sam Leonardo napisao. On je jedan od pet osoba u istoriji koji je napisao puno toga, a ipak danas se ne proučava  Leonardo da Vinči na časovima književnosti. Potom sam počeo da čitam ono što je objavljeno o njemu. Zajednički imenilac  koji sam otkrio bio je da su ga svi zvali genije. Tada sam rekao sebi: moraš napisati nešto o Leonardu što će ga pokazati kao pravog muškarca. Svako se divi geniju, ali malo njih zna za čovjeka. A čovjek je mnogo zanimljiviji od te daleke figure genija.

  • Da li je po Vašem mišljenju Leonardo bio jeretik?

Leonardo da Vinči je bio vizionar. Nije bilo pitanje je li on genije ili ne, ali posvetio je naučni metod za posmatranje svijeta koji ubrzano napreduje. Leonardu je, po mom mišljenju, bilo malo stalo za religiju. Ako je vjerovao u dušu, sa naučnog aspekta i kroz anatomske studije pokušao je da je locira u mozgu, ali nikada nije saznao njenu svrhu. Međutim, ja ne mislim da Leonardo pripada bilo kojim od društava za koje se govorilo da on pripada. Da je bilo tako, barem jedna trećina njegovih radova ne bi bili izgubljeni. Svi bi se sačuvali. Mislim da je Leonardo zaista bio prvi kompletan naučnik. Renesansa je raskid sa Bogom. Bog više nije bio kriv za munje. Ljudi postaju nezavisni od Boga i pokušavaju da traže naučne odgovore u svijetu u kome dominiraju religija, politika i ekonomija.

  • Može li se čitati roman “Ubiti Leonarda da vinčija” kao kritika katolicizma i crkvene politike? Ili kao knjiga o pronalasku vjere u sebe? Koje vam je tumačenje bliže?

Svako može čitati roman kako zaista želi. U nekim aspektima to je kritika religije, u drugim aspektima to je kritika samog Leonarda. Takođe možete pronaći kritiku izdaje. Razlika od svega ovoga je da govorimo o stvarima koje su se dogodile prije 500 godina. Politika je bila korumpirana, religija je bila korumpirana, nije bilo slobode mišljenja. Umjetnost je zavisila od onih koji su je plaćali, tako je bilo sve do dolaska umjetnika kao što su Leonardo ili Mikelanđelo. Dakle, kroz intenzivnu istorijsku dokumentaciju, stvorena je ideja kako se živjelo u italijanskoj renesansi. Kritika? Možda. Omaž? Zasigurno.

  • U ovom romanu ste pisali o Leonardovom životu i problemima sa kojima je morao da se suočava zbog religije. Možete li objasniti odnos Leonarda prema religiji i ljudima koji predstavljaju ovu religiju?

Leonardo je morao da živi u italijanskoj renesansi. Ljudi vjeruju da je renesansa bila prekrasno vrijeme koje se odnosilo na umjetnost. Ništa nije dalje od stvarnosti. Renesansa je vrijeme kada su se slavile Firentinska unija (1431-1445), štamparija sa pokretnim slovima koju je izmislio Johan Gutenberg (1440), drevni tekstovi i misli Platona koje je oko 1463. godine preveo katolički sveštenik, filolog, ljekar i filozof Marsilio Fićino, a on je ujedno označio tačku i odvojenost od srednjeg vijeka. Takođe se promijenio način posmatranja svijeta otvaranjem prve javne biblioteke od strane vladara i zaštitnika Firence, Lorenca de Medičija “Veličanstvenog” i stvaranje inkvizicije 1478. (Torkvemada u Španiji i Savonarola u Italiji). Otkriće Amerike 1492. pretpostavljalo je ne samo otkriće geografskog položaja i otvaranje novih trgovačkih puteva. Takođe se pojavio raskol u religiji, osim novih nepoznatih teritorija, bio je to i novi svijet flore, faune i rasa koje se nijesu pojavile u Svetom pismu.

  • Tokom srednjeg vijeka i renesanse umjetnost je među velikim brojem ljudi bila jedini način za komunikaciju ideja, vjerovanja, pa čak i jeresi. Kako u tom kontekstu gledate na Leonarda da Vinčija?

Leonardo da Vinči je imao ekspanzivnu inteligenciju. To jest, on je tražio sinhroniju između znanja. Leonardo je dominirao u 14 grana znanja, a samo jedna je bila umjetnost. Međutim, kada sam proučavao hidrauliku i ja sam razmišljao o umjetnosti. Kada sam razmišljao o umjetnosti, kao u “Tajnoj večeri”, takođe sam mislio o perspektivi. Leonardo je pokušao da predstavi nauku iz umjetničkog gledišta i umjetnosti iz naučne perspektive. Zanimljivo je vidjeti kako su ljudi zadivljeni kada se kaže da je Marija Magdalena u Leonardovoj “Tajnoj večeri”. To nije Marija Magdalena. Leonardo je tokom svog života adolescente slikao kao hermafrodite, i apostol Jovan je bio tinejdžer. Osim toga, čak i da je Marija Magdalena, to ne bi bilo jeres. Fra Anđeliko, koji je živio 50 godina prije Leonarda, već je bio naslikao Mariju Magdalenu u njegovoj “Tajnoj večeri”. Ljudi su to znali i nikada ga nijesu smatrali jeretikom zbog toga. Međutim, ljudi ne znaju Fra  Anđelika, i Leonardo pogoduje svim vrstama jeretičkih priča i pretpostavkama. 

  • U romanu “Ubiti Leonarda da Vinčija” dali ste sliku Evrope i italijanskih gradova toga vremena. Kako ste uhvatiti duh te epohe?

Morate čitati puno. Morate pročitati mnogo toga. Najvažnija stvar, u mom slučaju, je što živim tri mjeseca u Firenci svake godine. Vrlo je važno za mene biti okružen onim čime je nekada bio okružen Leonardo. Provjerite istorijske arhive, biblioteke i fizička mjesta. Divno je pisati o zavjeri porodice Paci u firentinskoj katedrali. Možete ponovo vidjeti istinu, osjetiti šta je bilo ranije, prije 500 godina. Korake koje prave likovi u romanu su koraci koje mogu praviti čitaoci ako jednog dana otputuju na mjesta gdje se radnja odvija, i potvrdiće da su putevi isti. To je ono što je stvarno u romanu: duh, duša. Gradovi, kao građani, su živi. Vi samo morate proći kroz njih, uživati u njima, slušati ih i voljeti ih.

  • Kako objašnjavate današnju popularnost istorijskih trilera? Mnogi pisci za svoje književne junake biraju italijanske renesanse ličnosti?

Možda zato što je to još uvijek nepoznat univerzum. Imamo mnogo informacija, da, ali ponekad možda pogrešnih. Kada govorimo o renesansi, da uzmem ovaj slučaj kao primjer, uvijek imamo u vidu velike umjetnike, zar ne? Ali pored toga, svi su bili muškarci. To jest, je li bilo ijedne žene koja je predstavljala renesansu? Da, naravno, bilo je, Kolona, Angvisola, Artemizija. Međutim, povijest i istoričari su ih skrivali. Zbog toga, o renesansi, pretpostavljam, i mnogim drugim epohama, ima još mnogo toga da se kaže. Čitaoci moraju letjeti sa svojom maštom.

  • Vi ste takođe i poznati glumac i TV voditelj u Španiji. Šta nam možete reći o tome? 

Radio sam 10 godina u kulturnim nadmetanjima na televziji i kao voditelj. To je dobro, jer donosimo zajedno kulturu i zabavu na televiziju. Ljudi se mogu igrati i zabaviti, ali i naučiti. Osim toga imam dovoljno vremena da kombinujem televizijski rad sa književnošću i putovanjima što su mi druge strasti.

  • Ima li naznaka za sljedeću knjigu?

Sljedeća knjiga je već objavljena u Španiji. Riječ je o najboljem umjetniku u istoriji, Mikelanđelu Buonarotiju. Knjiga ima naslov “Molitva za Mikelanđela” i njome se nastavlja staza označena romanom “Ubiti Leonarda da Vinčija”. Još jednom čovjek je prikazan, a ne genije. Ovom prilikom, politika i religija su mnogo više prisutne. Mikelanđelo je bio vjerni i najbolji umjetnik u Italiji. Zašto je naslikao ono što je naslikao u Sikstinskoj kapeli? On je bio vajar i bio je unajmljen da slika -  zašto? On je bio unajmljen da naslika dvanaest apostola u trezoru Sikstinske kapele. Međutim, ono što je on naslikao je nešto sasvim drugačije. U svodu Sikstinske kapele, ne postoji ni jedna figura nekog hrišćanina. To su sve Jevreji. Zašto? Šta je on htio da prenese? I, najvažnije pitanje od svega... Zašto je Mikelanđelo Buonaroti naslikao pupak na Adamovom tijelu?

Život usred sveopšteg ludila

Italijanski ratovi (1494-1559) koji su držali pod opsadom poluostrvo od sjevera do juga promijenili su geopolitičku panoramu, kada je Ćezare Borđija huškao na rat neuspjelu akciju prvog pokušaja italijanskog ujedinjenja. Dolazak Đulija II na tron Svetog Petra pretpostavljao je maksimalni sjaj rimske umjetnosti kao propagandnih metoda od strane Crkve. Oni koji su tamo živjeli prisustvovali su: otvaranju novog naučnog mentaliteta nakon početka pisanja Kopernikovog “O kruženju nebeskih tijela”, početku jednog od najvećih remek-djela istorije umjetnosti: Sikstinske kapele Mikelanđela Buonarotija iz 1508, do porijekla protestantske reformacije inspirirane sa 95 teza Martina Lutera iz 1517, do krunisanja Karla I kao Karla V vladara Svetog rimskog carstva germanskog u dekadi 1520-tih i strašne pljačke Rima od strane španskih trupa i Njemaca Karla V 1527. Pored svega ovog, bilo je ljudi koji su slikali i vajali. To je veličina italijanske renesanse. I Leonardo morao je da živi usred tog ludila. Vjera je bila zapanjujuća, Bog je bio podijeljen između katolika i protestanata, neke porodice okupljene oko trona svetog Petra nijesu pomogle da se stabilizuje vjera, a novac je pokretao sve. Bilo je to vrijeme kada je sumnja bila normalna, uprkos optužbama za jeres.