CG KNJIŽEVNOST OD CRNOJEVIĆA DO PETROVIĆA: GAVRILO TROJIČANIN

Mjesečar koji šeta dubinom Bizanta

Gavrilo je bio prevodilac i poliglota. Obišao je, izgleda, dio vizantijskog svijeta, ne znamo tačno koji, ali slutimo...
224 pregleda 0 komentar(a)
crkva svete Trojice Pljevlja (nmovina)
crkva svete Trojice Pljevlja (nmovina)
Ažurirano: 04.04.2019. 22:03h

Gavrilo Trojičanin (? - posl. 1651)

Prvi “tržišni“ autor u našoj književnosti, pisac koji je prodavao svoje knjige, pisao po narudžbi bogatih i obrazovanih ljudi, monah Gavrilo Trojičanin  bio je mlađi savremenik  Cervantesa i Shakespearea. Nije nam ostavio, kao uostalom ni Uzvišeni Elizabetanac, gotovo nikakvog traga o sebi privatno.

Uradio je nešto za šta ima snage monah, ne i tašti pisac - prećutao svoju privatnost u mraku mutnih vremena. Otkrio je samo da je “skupljao iz mnogih ljetopisa“ i skromno dodao: “Pisar mnogogrešni Gavril inok, porijeklom iz Stefanja Polja, Tarsko i Pivsko međurječje”. 

Po godini kada je završio Psaltir (1648), dva stoljeća kasnije nazvan Praški, jer se otada čuva u Pragu, te svoje životno djelo, Vrhobreznički ljetopis (1651) sudimo da je zaokružio svoju sudbinu tu negdje.  Gavrilo je, uz Andriju Zmajevića, najviši domet južnoslovenskog pisma i pismenosti u XVII stoljeću.

U tom surovom vijeku gotovo da nema glasa koji nam se obraća  prisno i nježno poput njega. Glavne rukopise u Prag je donio Pavel Šafarik, prijatelj J. W. Goethea, student Univerziteta u Jeni kada je tu predavao Hegel (1815-17), familijarno upoznat sa značajem crkvenoslovenskih manuskripta i sa senzibilitetom vjerskog pisca iz pljevaljske Trojice. 

Hronograf, kao i ostala djela, pisan je crkvenoslovenskom redakcijom. On je tipično  djelo manuskriptske kulture - enciklopedija, zbornik, hronika, ili sve zajedno: antologija - ontologija...

Srce pjesnika

Gavrilov govor o svijetu jeste dikurs u žanru povijesti, dokumenta, hiperbole, fantastike i poezije. Stari pisci se vrte oko njega još od XIX stoljeća, počev od Ljube Stojanovića, ali je  prenesen sa crkvenoslovenske redakcije na savremeni srpskohrvatski  tek nedavno cjeloživotnim trudom Vladete Cvijovića. 

Ono što ga je nadživjelo jeste književni karakter vjerskog mišljenja, zarazni pjesnički nerv, iako on kao autor (redaktor, kompilator, komentator) tome nije težio. On je od svoga doba pravio književnost, ali bi se pred jeretičkom mišlju da to tako i nazove, vjerovatno, zaustavio sa stidom i strahom. Nikad ne bi priznao da ima srce pjesnika.

Izvjesno je govorio grčki, ruski, crkvenoslovenski i, razumije se, naš narodni jezik XVII stoljeća, a ipak se na neki način stidio književnog zanata. Bio je pisac koji se kajao zbog svojih metafora i tako neodlučan nestao između griže savjesti zbog svog talenta, koji je očevidno cijenio, i profanih stilskih figura svjetovnog karaktera koje nisu umakle pred njegovim halucinacijama.

Praški psaltir ima  932 stranice. Čuva se već dugo u Narodnom muzeju u Pragu, u Šafarikovom legatu. Koliko se dosad zna, to je naš najvredniji rukopis u inostranstvu, pored Zmajevićevog Ljetopisa crkovnog (1.000 stranica) koji se čuva pola u Padovi pola u Vatikanu.

Prelistao sam ga prošle zime u božićnoj dokolici. Dozvao sam u svijest doba nastanka i ruku vjerskog pisca koja je drhtala nad njim. Osjetio sam izvjesno uzbuđenje, ali ne uzbuđenje  inspiracije.  U trojičkom monahu leži moćan književni izraz - zamrljan, epohi svojstvenim, jezikom misterije i smrti, no uprkos svemu pjesnički snažan. Do nas je doprlo desetak rukopisa. Neki su obimni i imaju preko 600 stranica. On je knjige izgleda dobro prodavao - distribuirane su šire nego većina ostalih djela od autora  tog pokoljenja, zato ih danas ima posvuda.

U biblioteci Matice srpske u Novom Sadu čuva se tzv. Novosadski Psaltir, 630 strana.

Vrhobreznički ljetopis ima 658 stranica plus sadržaj. Prvo zasad poznato djelo Gavrilove ruke jedan je Minej od 3. jula 1633. godine, kada je izrađen i Novosadski, što ukazuje da je oba djela radio talentovan majstor uprkos tome što neki ovu godinu smatraju početkom  rada.

Jedan Mjesečnik potiče iz 1646; Šestodnev Jovana Egzarha, kao i Hrišćanska topografija Kozme Indikoplova, dva su djela u istom povezu iz 1649; Vrhobreznički ljetopis veže se najkasnije za 1651; Bogorodičnik (danas u Sremskim Karlovcima) za istu godinu. 

Drugi Mjesečnik (neko vrijeme bio u privatnom vlasništvu u Dubrovniku), posljednje poznato djelo, kao, uostalom, Posni triod (danas u jednoj crkvi u Srbiji) datiran je 1651, a to je posljednja godina, barem koliko se zna, kada Gavrilova ruka piše u skriptoriju Trojice i kosmopolitski duh kleše istoriju čuda.

Ni Kozmu Indikoplova, ni Jovana Egzarha, bugarskog teologa iz ćirilo-metodijevske epohe,  Gavrlova ruka nije radila sama - ilustrovao ih je slikar Andrija Raičević, “umjetnik pobožan veoma”, kaže Gavrilo o svom drugu iz skriptorija s nježnošću jačom od nježnosti. 

Putnik i poliglota    

Gavrilo, anđeo Gabrio, što rekli Bokelji toga doba, stranstvovao je po tuđini, ne zna se tačno kuda, ali se u prozi vidi - pisana je rukom svjetskog čovjeka - a i pauze od po koju godinu u pisanju  isto potvrđuju. On je mjesečar koji šetucka rubom Bizanta, rubom vlastite suprotnosti. 

Ovoga puta je, kažem, g. 1651, ili možda 1652, otišao zauvijek - možda je nestao u osmansko-mletačkom ratnom vihoru (Kandijski rat, 1645-1669), možda u nekom drugom, svom ratu... Takvi duhovi imaju mnoštvo svojih ratova.  On je, uz  stoljeće starijeg prethodnika Savu iz Zastupa (? - 1545), najplodniji prepisivač i pisac epohe. Umjetnički se, međutim, po književnoj snazi, može mjeriti s njim samo mlađi savremenik Andrija Zmajević. Trojički skriboman je ispisao svojom rukom više hiljada stranica, pa čak, uzmu li se u obzir veliki formati rukopisnih knjiga, više hiljada listova.

Gavrilo je bio  prevodilac i poliglota. Obišao je, izgleda, dio vizantijskog svijeta, ne znamo tačno koji, ali slutimo, po interesovanjima, radoznalosti, erudiciji i poznavanju grčkog, ruskog a izgleda i još nekog jezika da je došao u dodir sa prostorima Azije (neki čak pretpostavljaju i Afrike). Ima jedan poduži period  kada mu se gubi trag u mreži manastirskih skriptorija, Trojice, Pive, Šudikove, Bliškove i Zastupa, gotovo deceniju, a bio je tada već iskusan pisar i zreo pisac.

“Slonovskog vepra i vidjeh, i jedoh!” - kaže on u jednom od djela na povratku kompilaciji i fikciji. “Suze te žene su nešto što je nedostajalo grčkom carstvu”, povjerava se ovaj pjesnik u mantiji na drugom mjestu.

Gavrilo - to je barok van baroka.  Ruka koja se oprašta od Bizanta. 

U to doba žive neki veoma pasionirani čitaoci, halucinantni Timotej Cizila, učeni Jeronim Pima, najzad mladi Zmajević, ali ja ne znam nekoga da gori diskurzivnom radoznalošću poput njega.  Jagnje koje plamti nasred ledine.

Najveću književnu snagu, metaforu svog nevjerovatnog bizantsko-baroknog duha, demonstrirao je u Vrhobrezničkom ljetopisu. Držao sam manuskript u rukama jedan jedini put u životu, prošle zime, ali sam osjetio ono što pisca njegovog kova najviše muči: pakao kako izaći iz teksta.