"Efekat Marko", "Ukus osvete", "Poruka u boci", "Bez milosti", "Žena u kavezu" su trileri danskog bestseler pisca Jusi Adler Olsena. Ove knjige prevedene su na brojne jezike, a nama su dostupne u izdanju Vulkana. Jusi Adler Olsen rođen je 1950. u Kopenhagenu. Djetinjstvo je proveo u bolnici za duševne bolesnike, gdje je njegov otac radio kao psihijatar. Studirao je medicinu i sociologiju, kasnije i film, i kao student je otvorio prodavnicu polovnih knjiga, a jedno vrijeme je radio i kao restaurator starih zgrada, što smatra svojim najljepšim hobijem.
Radio je kao urednik u dječjim izdanjima i kao novinar. Oženjen je i živi u Danskoj, odakle je govorio za ART Vijesti.
- Nakon dugog književnog iskustva, u posljednje vrijeme pišete uglavnom trilere. Zašto je ovaj književni žanr za vas toliko privlačan?
Za mene je moderni triler samo razvoj klasičnog romana neizvjesnosti. O svim temama se može pisati i sve se verzije jezika mogu koristiti, što znači da autor ne mora biti ograničen u bilo kojem smislu - u stvari ograničenje nije baš česta riječ u mom vokabularu.
- Jednom ste rekli da vas privlače stare biblijske priče, poznate teme o Avramu, Isaku, i slično. Međutim, u vašim knjigama se bavite drugačijim temama, zbog čega?
Ako se otrgnete od površnih slojeva, primijetićete da su osnovne teme u mojim romanima univerzalne - to je u osnovi zloupotreba moći i ugnjetavanja i u svakom mojem romanu pokazujrm način da se upravo to slomi.
- Što se tiče tema koje su obuhvaćene u vašim triler pričama, one se odnose uglavnom na Dansku, iako Danska nije poznata kao zemlja sa ozbiljnim zločinima (osim onih iz perioda Drugog svjetskog rata). Zašto je to tako?
Mješavina političkih i socijalnih tema u kombinaciji sa humorom je važna. Ali, zapravo, mislim da je glavni razlog toga moje poštovanje čitaoca, da ne bih detaljisao fokusiram se na svoju maštu. To je ono što sam tražim kad čitam knjige i trudim se da prevazidjem tu dogmu kod mojih čitalaca.
- Da li je priča o tinejdžeru Marku, u knjizi "Efekat Marko", bazirana na stvarnim događajima? U stvari, koliko je život Roma u Danskoj, inspirativan za vas kao pisca?
Marko je pojedinac koji pripada samom dnu društvene klase. U Danskoj mi ponekad govorimo o višoj klasi i radničkoj klasi, ali postoji podjela društvene klase koja se nikada ne spominje, a ona je mnogo detaljnija. U njoj se imigranti obično kreću ka najnižim klasama, ali u okviru ove grupe postoji i društveni rang. Na primjer, Somalijci se rangiraju vrlo nisko, a Cigani se rangiraju čak i još niže. Markovo mjesto u ovoj hijerarhiji je ispod svih, čak i niže od Cigana.
- U vašoj knjizi “Ukus osvete” pišete o neugodnom potezu da se kazne djevojke koje su “neposlušne”. Da li je zaista u Danskoj postojao tako grub pokret, i to ne u nekoj dalekoj prošlosti, već sredinom dvadesetog vijeka?
Žao mi je da kažem da je postojao. Posljednja žena koja je napustila dom otišla je 1961. godine.
- Vaš roman “Poruka u boci” je pun straha, nesigurnosti. Poruka napisana krvlju, pluta morem i zapečaćena u boci dolazi u Škotsku. Opet detektivi, vrlo dobro smišljene komplikacije, istraga...
Osnovna tema “Poruke u boci” je da preokrenete moć vašeg neprijatelja, da usmjerite svoju energiju protiv svog neprijatelja. U zatvorenim prostorima može postojati tendencija da se zloupotrebljavaju moći ili dato povjerenje. To može biti malo, to može biti veliko, to se može događati u velikim kompanijama ili u malim udruženjima, a to se događa češće nego što ljudi misle. U “Poruci u boci” dat je primjer baš toga - šta se može događati u bilo kojem zatvorenom okruženju. Način da pukne balon je da se otvori - treba dati ljudima priliku da progovore. Otvorenost je najslabija tačka u svim situacijama. Što se tiče likova - moji likovi nijesu stvarni, ali naravno osobine ljudi koje sam upoznao u svom životu dali su mi inspiraciju.
- Obzirom da ste proučavali filmsku umjetnost, moram da vas pitam: koliko vaše znanje o filmu i rad na filmu, doprinosi dizajnu dobre priče?
Moje iskustvo u filmskoj industriji me je naučilo da smanjim scene od A do Z bez pokazivanja svega između i korišćenja veće napetosti. Ali, morate biti vrlo oprezni sa izradom scene bez obzira koja vrsta scene je u pitanju. Pisanje je proces kojim se bavi i čitalac i mašta pisca, a često je mašta čitaoca puno naprednija. Dakle, slika, bilo da li je grafička ili izražena riječima, uvijek će biti vrlo snažno protumačena od strane čitaoca. I ponekad, vi ste čak u toj grotesknoj situaciji da manje je više. Što manje detaljnije pišete, čitalac je detaljniji u svojoj mašti.
Kada imate to na umu, znate koliko je važno staviti sebe u kožu čitalaca da procijenjujete značenje teme. Ako pišete o krvi, onda će ona teći i u mislima čitaoca; ako ste opisali rez na koži, to se lako može zamisliti kao rez do kosti. Dakle, opreznost je ključna riječ ovdje, čime bi se poboljšalo puno kriminalističkih romana. Upravo suočavanjem sa ovom riječju, vi ćete znati gdje treba povući liniju.
- Koja je najvažnija razlika između “Abecede kuće” i Vaših drugih knjiga?
Pa, u njoj nema danskih lokacija niti danskih likova uopšte. Osim toga to je moj prvi roman i kao druga dva romana koje sam objavio prije serijala “Sektora Q” ovo je samostalan roman.Iako se prvi dio knjige odvija za vrijeme Drugog svjetskog rata, to nije ratni roman, to je opis ljudskih odnosa koji su izloženi neshvatljivim pritiscima u ekstremnim uslovima. Na mnogo načina možete reći ovo o svim mojim romanima - ono što me stvarno zanima je kako ljudi komuniciraju.
- Vaše knjige su bogate humorom, tugom, patnjama, suzama... Kako spajate sve to i pravite ravnotežu u knjigama koje su privlačne brojnim čitateljima?
Za mene je kontrast važan. Na primjer triler može imati početnu scenu, kada sve izgleda mirno. Vidimo zaljubljen mladi par sa piknik korpicom u lijepom krajoliku. Ako je idiliča scena iznenada uništena nekim nasilnim događajem efekat je naglašen kontrastom između dobra i zla. A onda tu je humor - često se kaže da je najmanja udaljenost između dvoje ljudi osmijeh, ali za mene je to smijeh. A sa smijehom dobijate pažnju čitaoca i dobru volju - čak i tokom teške situacije. Humor u tekstu stavlja sve u perspektivu.
- Prije nego što ste postali poznati pisac bili ste knjižar, štampar, urednik i izdavač. Recite nam - koje je najteže zanimanje od svih tih spomenutih?
Da budem iskren, svaki je težak, ali na različite načine. Biti štampar je fizički naporno i ponekad tehnički izazovno, biti knjižar, urednik i izdavač je sve izazov - to znači mnogo napornog rada, a ako ste vlasnik sopstvenog posla onda to uključuje i puno brige preko izdavačke linije a ponekad i finansija. A sada kao uspješan pisac - nemam uobičajene brige koje sam imao, ali imam više obaveza nego ikad - i dalje imam moju porodicu, sa kojom bih volio da provedem više vremena, ali pored toga, sada imam obaveze prema mojim čitaocima i mojim izdavačima kakve nikada ranije nisam imao.
- Kako teku pregovori sa CinemaScope?
Kada je riječ o filmovima - prva četiri naslova serijala “Sektor Q” je prodat producentskoj kući Zentropa. Ostatak serijala, kao i “Abeceda kuće” su prodati producentskoj kući Nordisk Film. Tako da su pregovori o filmovanju serijala “Sektor Q” završeni.
- Imate li objašnjenje zašto su potomci drevnih Vikinga, sada tako dobri naratori? Posebno su dobri naratori krimi i triler priča. Zašto?
Uvijek sam to objašnjavao klimom - ti mračni hladni zimski mjeseci - šta više možemo učiniti, nego da pričamo jedni drugima priče. Neke su istinite, neke nijesu - ali ipak su zabavne. Sada radimo pišući u našim udobnim domovima, ali tradicija pripovijedanja seže u vrijeme prije svog tog komfora koji sada imamo u našim domovima.
- I na kraju: Šta nam možete reći o Danskoj iz perioda Hladnog rata i Danskoj danas?
Prve decenije su bile pune nade sa mnogo dobrih stvari koje su se desile uprkos Gvozdenoj zavjesi. Za to vrijeme smo izgradili društvo koje je vjerovatno bilo više društveno svjesnije, empatičnije i solidarnije društvo prema ljudima u nevolji širom svijeta. Sve ovo je palo u vodu zbog politike u posljednjih 15 godina. Danas vidim naše društvo kao ono koje je u nekoj vrsti limba. Vidim zemlju sa građanima koji pokušavaju teško da se vrate u mirnu ljubav, brigu empatičke zajednice koja želi da sprovede svoje odluke savjesno i na dobro razmotren način. Ali dotle nijesmo stigli, trebaće vremena da se premosti jaz neslaganja.
Ključna uloga psihologije
- Vaš otac je bio psihijatar. Vi ste zajedno sa ocem često boravili kod njegovih pacijenata. Kakve utiske imate iz tog perioda?
Živjeti među ljudima mentalno invalidnih i ponekad buncajuće ludih, naravno, imalo je veliki uticaj na moj život i na moje pisanje. Kroz moje uzbudljivo i vrlo sretno djetinjstvo upoznao sam dvojnosti čovječanstva - kako loše i zlo mogu živjeti sa dobrim zajedno u svakoj osobi, a posebno kako društvo može uticati da neki dio ljudskog bića može dominirati njegovim postupcima. Dakle, ja lično mislim da psihologija, sa kojom sam se upoznao kao dijete, igra ključnu ulogu u krimi ili triler priči. Bez prave empatije i razumijevanja za psihološke interakcije između različitih likova, književnost - po mom mišljenju - kao rezultat ispašta.
- Neki od pacijenata vašeg oca, bili su ubice hospitalizovane u mentalnim bolnicama. Koliko je vaš direktni susret sa ovim ljudima, ubicama, doprinio vašem budućem pisanju trilera?
Pa jedan pacijent posebno mi je mnogo značio. Gospodin Mørk je bio pacijent mog oca. On je ubio svoju suprugu i bio psihijatrijski pacijent. Kao šestogodišnak poznavao sam ga kao vrlo ljubaznog čovjeka. Na taj način sam naučio u vrlo ranoj fazi da dobro i zlo mogu lako biti sadržani u jednoj osobi.
Bonus video:
