FACEBOOK KAO BIJEG OD STVARNOSTI

Borba sa zavisnošću: Uspjela sam da se vratim u stvarnost

Najčešći zavisnici od interneta su muškarci između 15 i 25 godina. Prvi pokazatelji bolesti zavisnosti jesu vrijeme od 4 do 6 sati dnevno provedenih za kompjuterom, promijenjeno ponašanje, zanemarivanje obaveza, prestanak interesovanja, problem koncentracije, nesanica...
94 pregleda 0 komentar(a)
Facebook, zavisnost, Foto: Shutterstock
Facebook, zavisnost, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 04.04.2019. 21:41h

Internet je postao neizostavni dio života savremenog čovjeka. Unaprijedio je i olakšao komunikaciju, poslovanje, informisanje, omogućio nove vidove zabave, ali je doveo i do novog oblika bolesti zavisnosti. Postoji nekoliko vidova ovog oboljenja, a sve češća je zavisnost od društvenih mreža.

Ivana Milošević (27) uspješno se izliječila i vratila svakodnevnom životu, a kako je sve izgledalo, ispričala je za naš magazin.

- Poslije završene gimnazije željela sam da upišem engleski jezik. Uprkos svom trudu i vježbanju, nisam uspjela i to je bio okidač. Razočarala sam se mnogo, izgubila vjeru u sebe, zapala u depresiju. Svi iz mog društva su upisali fakultete koje su željeli, svi su bili srećni, a ja sam se osjećala kao gubitnik. Nisam mogla da slušam njihove priče o kolokvijumima, predavanjima, imala sam osjećaj da me smatraju glupom i nesposobnom. Počela sam da ih izbjegavam i da se povlačim u sebe. Ništa me više nije doticalo, zanimalo, veselilo. Pošto nisam imala šta drugo da radim, išla sam na internet, otvorila sam profil na Fejsbuku, pa je on postao moj najbolji prijatelji i bijeg od stvarnosti - priča naša sagovornica.

Pet sati na mreži

Kompjuter je bio uključen po cio dan. U početku, Ivana je otvarala profil samo da vidi šta ima novo, ali se to vreme sve više povećavalo.

- Mogla sam i po pet sati da sjedim, čitam šta je ko objavio, komentarišem, „lajkujem“ slike i statuse.

Fejsbuk je te 2008. tek krenuo kod nas. Tu si mogao da budeš neko bolji, sa najboljom profilnom slikom, da se osjećaš kao zvijezda jer objavljuješ svoje slike, šta radiš, kuda ideš, a postaješ i dio života drugih gledajući njihove slike i čitajući šta vole i ne vole... Uhvatila me je neka manija da prihvatam za prijatelje i ljude koje poznajem i koje nikad nisam vidjela. Svakodnevno sam se dopisivala s brojim ljudima, najviše sa strancima. Vremenom, broj mojih prijatelja dostigao je 5.000. Sada mi to zvuči strašno, a zaista je i bilo, samo što to tada nisam primjećivala - iskrena je Ivana.

Pisala je statuse i po nekoliko puta dnevno, a osjećala je i potrebu da na svakih nekoliko minuta provjerava da li joj je neko „lajkovao“ sliku ili status, da li je neko nešto objavio.

- Tu svoju potrebu nisam mogla da kontrolišem. Ako bih nešto drugo radila, morala bih istog trenutka da prestanem i otvorim Fejsbuk. Međutim, ako to ne bih učinila, postala bih nervozna, nestrpljiva, osjećala se kao na iglama, kao da me nešto svrbi. Sa svojim društvom polako sam gubila kontakt, tačnije, na neki način ja sam ih odgurnula od sebe. Kad god su me zvali, nalazila sam neki izgovor da ne odem, tako da su digli ruke. Osjećala sam da tu više ne pripadam, da više nemamo zajedničke teme, a i stidjela sam se jer sam se prilično ugojila - objašnjava naša sagovornica.

Roditelji nisu ništa primjećivali

Oni su bili po cio bili na poslu, pa je ona mogla da se potpuno preda virtuelnom svijetu.

- Mama me je otkrila kada je uzela godišnji odmor. Primijetila je da malo- malo pa otvaram Fejsbuk, i pre i poslije povratka iz prodavnice, a vrhunac je bio kad su nam isključili internet jer nismo platili račun. Taj dan je bio pravi pakao. Nisam mogla da se smirim. Vrtjela sam se po kući, oblivao me je znoj. Istog trenutka mama je shvatila da sam postala zavisnik i odmah me odvela psihologu - kaže Ivana.

Suočavanje sa istinom

Kao i svi ostali zavisnici, ni ona u početku nije htjela da prizna kako ima problem.

- Prvi razgovor sa psihologom prošao je u mom negiranju. Istog dana kada smo se mama i ja vratile kući, počela sam da shvatam. Mama je sve to teško podnijela, plakala je. Najviše me je pogodilo kada je rekla da smo prošli svašta u životu, da su ona i tata radili po cio dan i borili se da meni obezbijede normalan život. To me je trgnulo. Bilo me je sramota što sam satima sjedela ispred kompjutera umjesto da sam pronašla nekakav posao. Osjećala sam se bezvrijedno. Na sljedeći razgovor otišla sam spremna da prihvatim pomoć, jer sam shvatila da više nemam kontrolu - sjeća se nekadašnja zavisnica.

Terapija je trajala gotovo šest mjeseci. Ivana je uz pomoć psihologa najprije utvrdila pravi uzrok problema, pa su zajednički počeli da tragaju za rješenjem.

- Za to vrijeme smela sam da koristim internet, ali vrlo ograničeno. Bilo mi je teško u početku, ali željela sam da uspijem. Prvo sam izbrisala sve takozvane prijatelje i ostavila samo one koje zaista poznajem. Počela sam ponovo da se viđam sa stvarnim ljudima, nije više bilo dopisivanja.

Krenula sam da svakodnevno trčim sa drugaricom da bih se okupirala nečim drugim i to mi je veoma prijalo. Pronašla sam i posao u jednoj prodavnici. Nije bilo nešto inspirativno, ali pomoglo mi je da se osjetim korisno i da budem u kontaktu s ljudima. Tamo nije bilo kompjutera, a još nisu postojali telefoni sa aplikacijama, tako da sam bila i fizički i mentalno odvojena od svog nekadašnjeg najboljeg prijatelja. Polako se video napredak i smanjivala se moja potreba za Fejsbukom, iako sam imala povremene krize. Upoznala sam divne ljude koji uopšte nemaju profile na društvenim mrežama i uvidjela da je život bez njih i te kako moguć, ispunjen i lijep. Još uvijek imam profil, ali za razliku od nekada, sada imam i život - zadovoljno kaže Ivana Milošević.