Uspjeh mlade crnogorske rediteljke: Priča o slobodi između zatvorskih zidova i žica

Mlada rediteljka Sara Stijović je za kratki dokumentarni film “Bars, walls”, dobila nagradu za najbolji film na Internacionalnom festivalu studentskog filma u Bukureštu. Za “Vijesti” govori o motivima, perspektivi mladih, okolnostima koje su je dovele do ovog filma...
215 pregleda 1 komentar(a)
Sara Stijović, Foto: Privatna arhiva
Sara Stijović, Foto: Privatna arhiva
Ažurirano: 02.12.2018. 10:34h

Najbolji dokumentrani film na Internacionalnom festivalu studentskog filma “Hyperfest” je djelo mlade crnogorske rediteljke Sare Stijović. Ona je nagradu u Bukureštu osvojila sa kratkometražnim dokumentarnim filmom “Bars, walls” koji je radila na drugoj godini studija Fakulteta dramskih umjetnosti, a prikazuje situaciju unutar jedinog zatvora u Crnoj Gori.

Film donosi priču o životu i atmosferi čovjeka u prostoru ograđenom zidinama i žicama, o sobama - ćelijama, posterima na ormarićima, a njena želja je bila, kaže, “da neuobičajenu priču o slobodi smjesti u prostor koji već svojom arhitekturom oduzima slobodu kretanja, a potom možda i mišljenja”

“Ovo je priča o životu - tačnije o trunkama života o kojima mi dobijamo naznake u obliku asocijacija, a data nam je sloboda da ‘doslikamo’ naše viđenje njihove realnosti...”, stoji u sinopsisu filma.

Sara Stijović je studentkinja treće godine Filmske i televizijske režije na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, a festivale i nagrade uveliko niže. Nagradu “13. novembar” prijestonice Cetinje pdobila je tog datuma, a kao najbolji student na FDU-u gdje uspješno završava sve svoje obaveze sa prosječnom ocjenom 10.

Mlada, talentovana i entuzijastična rediteljka za “Vijesti” govori o svom filmu, nagradama koje je podstiču, perspektivi mladih koji se u Crnoj Gori odluče baviti kinematografijom, kao i o planovima koje veže za budućnost.

Nedavno si osvojila nagradu za najbolji film na festivalu studentskog filma “Hyperfest”. Kakvi su utisci, da li tvoje ambicije i želje rastu?

Lijep je osjećaj osvojiti nagradu za najbolji film u datoj selekciji, jer ona govori da je to najbolji film, a ne najbolja režija, fotografija, dizajn zvuka..., jer je to nagrada koja ukazuje na dobar timski rad koji je eskalirao u nešto uspješno i kvalitetno - film. Posebno mi je drago što smo nagradu osvojili u Rumuniji, državi koja je u istoriji filma poznata po dobrim ostvarenjima, i još boljim rediteljima, i na festivalu koji okuplja mlade stvaraoce iz cijelog svijeta. U posljednje vrijeme stičem utisak da u Crnoj Gori, u većini slučajeva, dobiti nagradu znači priložiti dokaz da je nešto kvalitetno, a nagrada bilo kojeg tipa ne bi trebalo to biti - ne dokaz, već podsticaj, lijep pozdrav, vjetar u leđa da osoba nastavi da radi, da se trudi, da stvara... Tako da - da, ova nagrada, kao i svaka sljedeća, biće podstrek da nastavim da radim na sebi, jer sam tek na početku, a mislim da će taj početak trajati još neko vrijeme. I veoma se radujem tom putu...

Kako bi našim čitaocima predstavila svoj film za koji si dobila nagradu?

„Bars, walls“ je kratkometražni dokumentarac koji je nastao kao projekat iz predmeta Dokumentarni film, koji slušamo pod mentorstvom profesora Vladimira Perovića. Ideja filma i o filmu se stalno razvijala, ali moj stav da će to biti film koji će pričati priču isključivo i samo slikom je ostao nepromijenjen. Svi se mi u životu previše oslanjamo na riječi, a premalo na postupke; previše govorimo o ljubavi, a malo volimo; previše govorimo o slobodi, a nismo slobodni... Zato sam željela da neuobičajenu priču o slobodi smjestim u prostor koji već svojom arhitekturom oduzima slobodu kretanja, a potom možda i mišljenja.

Film je snimljen u „jedinom zatvoru u Crnoj Gori“, i dokumentarnog je karaktera. Šta si željela da ispričaš i zbog čega baš to mjesto radnje?

Sama ideja za snimanje u tom prostoru, u Zavodu za izvršenje krivičnih sankcija, mi je pala na pamet jer je to bio ‘prostor’ o kojem veoma malo znam, te me ja ta činjenica nagnala da počnem istraživanje koje će mi pomoći da vidim taj prostor, odnosno ideju, iz više tačaka gledišta. Željela sam da ispričam priču o životu - iako se možda, na prvi pogled čini čudnim - željela sam da ispričam priču o slobodi, i o životu, i to kroz osjećaj koji će se roditi u gledaocu.

Smatram da se filmom, kao i drugim umjetnostima, gradi kulturna orbita jednog društva, a da bi se uopšte počelo raditi na kulturi moraju se početi postavljati pitanja - nijesu toliko ni odgovori važni (jer će se doći do njih), ali su pitanja neophodna. U društvu u kojem se pitanja postavljaju bez cenzure, možemo reći da je svijest ljudi razvijena, da je društvo stabilno i da se konstantno razvija. Mi smo na putu ka tome - na putu ka slobodi - prije svega umnoj slobodi.

Kažeš da je „data sloboda da ‘doslikamo’ naše viđenje ‘njihove’ realnosti“... Da li imaš neka očekivanja od ljudi koji pogledaju film, da li imaš neku posebnu poruku koju bi voljela da prime?

Poslije gledanja najboljih filmova ostajemo nijemi - usne ne formiraju riječi jer um nikako ne uspijeva da konkretizuje, a potom i verbalizuje novonastala osjećanja. Zato je, za mene, najveći uspjeh ako čovjek, nakon gledanja ovog kratkometražnog dokumentarnog filma, osjeti nešto - pošto smo svi različiti, svi ćemo možda osjetiti različite emocije, i to je ta „sloboda doslikavanja“. Film nije kalup koji za vrijeme svog trajanja formira nove misli i stavove u bićima gledalaca - ima i takvih filmova, odnosno reditelja, ali ne želim da ikada budem jedna od njih - film je život koji gledamo (osjećamo).

Na koji način si posebno ‘dočarala’ život i slobodu u tom, ograničenom, prostoru?

Pošto se u filmu, u jednom dijelu, pojavljuju fotografije pojedinih političkih ličnosti (Milo, Putin, Kalabić... Ceca...), a te fotografije se nalaze na ormarićima zatvorenika... Mnogo me je ljudi pitalo da li je to stvarno tamo, ili sam ih ja stavila... Inscenacija i manipulacija su kao tehnike dokumentarnog filma potpuno normalne, čak i često korišćene, ali mislim da ih nikada neću koristiti, jer ne želim da rekreiram život na filmu, nego da ga prikažem, ponudim... Istina je uvijek na prvom mjestu. Tako da ne - nisam ja stavila fotografije. Te su fotografije važne u filmu, ne zbog toga ko je na njima, već zbog toga što kroz njih saznajemo o zatvorenicima: ko su oni, koja su njihova uvjerenja, u koje ideologije vjeruju, ko su im idoli, kakve žene vole, kome se dive, čemu se raduju, šta ih drži u životu... Film je sinkretička umjetnost u kojoj ništa ne smije biti sebe radi (kao ove fotografije), već cjeline radi (filma radi).

Šta bi bio tvoj fokus u budućnosti, u profesionalnoj budućnosti, i da li bi voljela da nastaviš sa radom u Crnoj Gori ili da se oprobaš u inostranstvu?

Sada sam na završnoj godini osnovnih studija Filmske i televizijske režije, ali imam osjećaj da sam samo zagrebala površinu znanja koju želim da steknem. Zato mi je cilj da nastavim školovanje, odnosno upišem Master studije, ali, nadam se, u inostranstvu. Ovdje, na FDU Cetinje, sam izgradila veoma dobru osnovu, snažan temelj, koji želim da nadogradim studiranjem u inostranstvu. Šta će biti poslije toga, ne znam, sve je to veoma daleko i nije ni previše važno. Samo znam da želim da nastavim sticati znanja, i napredovati.

U posljednje vrijeme sam srela previše mladih ljudi koji dobijanje diplome vide kao kraj učenja - jer studiraju iz obaveze, ne iz želje. Diploma je za mene, kao studenta na umjetničkom fakultetu, samo još jedan papir, a nijedan papir te ne može ‘ubijediti’ da si reditelj (odnosno umjetnik), ako se ti tako ne osjećaš. A pošto ja volim ono što sam izabrala za profesiju, nastaviću svoj obrazovni put - negdje vani - vrijeme je za još jedan odlazak! Umjetnost je umjetnost zato što ima ‘moć’ da dopre u svaku poru svakog društva. Bez obzira na mjesto nastanka.Mladima na Balkanu je teško da postanu “prepoznati”

Već si veoma uspješna, a dobitnica si i nagrade „13. novembar“. Da li je teško mladim ljudima u Crnoj Gori ili na Balkanu da dođu do fokusa javnosti ili da postanu prepoznati?

Mladim, kvalitetnim, vrijednim, talentovanim ljudima u Crnoj Gori, i generalno na Balkanu, jeste teško da postanu prepoznati, u značenju poštovani ili cijenjeni, ili da se prosto zna za njihovo postojanje, a ne (glupo) poznati, iz razloga što je oduvijek, u jednom, bilo kojem, društvu bilo više mediokriteta željnih pažnje javnosti, nego ovih drugih. I tako će uvijek biti. Način na koji se situacija može malo promijeniti, po mom mišljenju, je da mladi, prije svega, budu podržani; prvo u porodici, pa okolini, pa školi/fakultetu... Onog trenutka kada osjete podršku, sigurnost i vjeru drugih u sebe, imaće želju da rade na sebi, i teže najboljem. Stvoriće integritet kojim mogu otvoriti bilo koja vrata. Ako podrške nema, tada se nagrada pretvara u dokaz i gubi prvobitnu vrijednost.

Koliko je mladima koji se bave kinematografijom perspektivna naša država, a koliko je neophodno umrežiti se i koristiti prilike u inostranstvu?

Sigurno je da se crnogorska kinematografija sada nalazi na dobrom putu razvoja. Taj razvojni put je spor, ali konstantan, a nadam se da ćemo i mi, mladi budući reditelji, biti ‘od pomoći’ crnogorskom filmu. Promjene se dešavaju, na čelu sa osnivanjem Filmskog centra Crne Gore, i apsolutno vrijedi biti dio tih promjena. Na drugoj strani, ‘umrežavanje’ je proces koji je neophodan svakom mladom stvaraocu, jer pruža mogućnost sticanja znanja iz drugih i drugačijih izvora, što nikako ne može biti na odmet.

Amerika otvara nove vidike, ali nisu neboderi život

Četvrtu godinu srednje škole završila si u Americi, kakvi su utisci, prednosti, iskustvo... nakon toga? Koje su prednosti osamostaljivanja van svoje države?

Odlaskom u Sjedinjene Države sa 18 godina, otišla sam od svega sebi poznatog. I to je najljepši dio svakog odlaska - podrazumijeva drugačiji, bogatiji povratak. Život u sredini koja ne čeka, među ljudima koji razmišljaju na drugačiji način, koji brinu druge brige, zadatak je za sebe. Savladati taj zadatak, prilagoditi se, a ne izgubiti sebe, simboliše sazrijevanje jedne osobe i krajnje formiranje ličnosti koje se ne može, na taj način, desiti u ušuškanoj, suviše poznatoj nam, okolini.

Vjerujem da, da nisam imala sreću da odem u SAD, nikada ne bih upisala Filmsku režiju. Amerika je zaista država koja otvara nove vidike, i nudi osjećaj da je sve moguće. Učionice gdje smo radili projekte iz Fotografije su bili više nalik na profesionalne studije digitalne i analogne fotografije nego na učionice jedne srednje škole. Toliko opreme sada svi umjetnički fakulteti u Crnoj Gori zajedno nemaju. Ta tehnička strana je apsolutno bila jedna velika prednost. Ali, čudno, falilo mi je motiva, ili preciznije rečeno izazova, za fotografisanje. Valjda je to zbog balkanskog mentaliteta - nisu neboderi život. Zato sam se uvijek divila rediteljima, kao što je na primjer Miloš Forman, koji, bez obzira na to na kojem kontinentu stvaraju, inspiraciju crpe iz prostora koji im je dom - Forman je koristio tehničke/produkcijske mogućnosti Amerike, a uvijek je uspijevao da sačuva evropski, češki mentalitet, i specifičan smisao za humor.

Bonus video: