ivši poslanik u crnogorskom parlamentu (SDP), Ervin Spahić, objavio je nedavno knjigu “Sofra”, u kojoj povezuje sjećanja i aktuelne događaje protkane varoškim humorom.
"Ona je višeslojno djelo, protkano životom, patnjom, istorijom, filozofijom, humorom"
Osim što piše, Spahić je, specijalno za svoje posjetioce, na promociji knjige u rodnom gradu, i pjevao.
Spahić je “Vijestima” kazao da je sve počelo kada su ga prijatelji iz časopisa "Forum" zamolili da za prvi broj napiše priču, iz koje se kasnije izrodila rubrika “Kutak za dokone”.
Bivši poslanik je kazao da je time htio da se ogradi od toga da ukoliko se priče ne svide čitaocime, one budu “moje opravdanje da je to samo za one dokone sa viškom vremena”.
Na koji način ste pokušali da privučete pažnju čitalaca?
"Ono što je po meni najviše privuklo čitaoce jeste stari arhaični jezik, koji je pomalo zaboravljen kod nas. Pokušao sam da povratim od zaborava taj stari jezik, a i mnoge stare priče, koje smještanjem u jedan prostor dobiju malo te “patine”.
"U jednoj priči sam se bavio jednim mojim drugom, koji se zvao Murat, i koji je u mladosti imao kompleks od imena"
Kroz njih se, često, prožimaju i mogu se lakše objasniti i neki savremeni događaji. Svaka priča ima svoju pouku, koja je vanremena. Kroz 23 priče obrađujem najraznovrsnije teme ljubavi, zajedničkog suživota, identitetska pitanja, priče o bjelopoljskoj čaršiji, staroj arhitekturi, referendumu… O svemu pomalo.
Ona je višeslojno djelo, protkano životom, patnjom, istorijom, filozofijom, humorom. Knjiga je i neki žal za starom arhitekturom koje više nema u Bijelom Polju jer smo je uništili.
Ako Beogradu otrgnete Kalemegdan i Skadarliju, Sarajevu Baš-čaršiju, šta će ostati od njih? Kod nas je većina tih starih građevina uništena i često se pitam šta mi možemo da ponudimo nekom strancu kad dođe u naš grad. Na neki način, svojim pisanjem sam želio da dam doprinos očuvanju tradicije".
Koje priče iz prošlosti i života su na vas ostavile najveći utisak?
"U jednoj priči sam se bavio jednim mojim drugom, koji se zvao Murat, i koji je u mladosti imao kompleks od imena. Povjerio mi se da mu je najteže bilo na časovima istorije, kada su učili o Kosovskom boju.
"U želji da promocija bude nešto posebno, čitava scena je bila uređena na starinski način"
“Činilo mi se da čitav razred gleda u mene, i jedva sam čekao da Miloš Obilić ubije Murata, i da se završi Kosovski boj”, pričao je.
Tada je odlučio da djeci neće davati starinska imena. Međutim, vremenom, to je došlo samo po sebi i on je počeo da obnavlja stara imena u svojoj porodici. Nezaboravna je i priča o starom Bošnjaku-Muslimanu koji je proveo život među Pavinopoljcima, na čijem je groblju i sahranjen, i mnoge druge".
Na promociji ste posebnu pažnju posvetili izradi specifične scene. Kakve su bile reakcije kasnije?
"U želji da promocija bude nešto posebno, čitava scena je bila uređena na starinski način, sa kafanskim stolovima u nekom arhaičnom stilu. To se ljudima vrlo dopalo, naročito starijim, koji se me danima poslije promocije pozivali i zahvaljivali se.
Na završetku promocije sam rekao da ima ljudi koji veoma teško ustaju sa sofre
Čak su me neki od njih pitali da li postoji mogućnost da se promocija ponovi. Prikazom prvo video projekcije, u kojima se čitaju odlomci iz knjige, praćeni muzikom i slikama starog Bijelog Polja, pokušao sam da pokažem da sve što sam u životu proputovao i vidio, nijedan bulevar ni avenija na svijetu, ne može da zamijeni rodnu džadu.
Onda su se smjenjivali govori o knjizi Mirsada Rastodera, Kemala Musića, a odlomke su čitali Izet Mulabegović i Slađana Bubanja. Svaki završetak priče imao je svoj “logični” nastavak u pjesmi, što je publika nagradila brojnim aplauzima.
Na kraju, osim što se uvjerila kako pripovijedate, publika je imala priliku da joj bivši poslanik i zapjeva.
Na završetku promocije sam rekao da ima ljudi koji veoma teško ustaju sa sofre. Ustao sam i rekao “e sada ću da vam zapjevam i vi ćete svi da zaglavite na vratima”. Tada sam pozvao muziku i zapjevao najljepšu pjesmu Alekse Šantića “Emina”.
Zašto baš Emina?
To je, po meni, najljepša ljubavna pjesma. Piše je srpski pjesnik a pjevana je jednoj Bošnjakinji. Ljudi su se poslije svega čudili i pitali odakle mi dar za sve to.
Da li ste planirali da zapjevate i da je bilo treme?
"Znali smo muzičari i ja. A za sve ostale to je bilo iznenađenje. Svi su se u publici nasmijali kada su čuli da ću da zapjevam. To je za sve bilo iznenađenja. U suštini, volim da pjevam. Nijesam je imao ni kada sam, pred referendum, govorio pred 10.000 ljudi.
Tako ni sada nijesam imao ni najmanju tremu. Jedino mi je malo smetalo to što nijesam dobro čuo muziku, a pri tom nijesmo imali nijednu probu. Ali, sve je prošlo odlično. Na kraju je publika pjevala sa nama. Svi su otišli srećni i razdragani, što mi je mnogo značilo.
Drago mi je, posebno zbog starijih ljudi, koji su me danima sretali, zvali telefonom, kao da sam im uručio najljepši poklon.
Bonus video:
