Abdulah Sidran pjesnik, prozaista, scenarista, jedan je od najznačajnijih filmskih autora u eks-jugoslovenskoj kinematografiji.
Sidranovi scenariji za ”Sjećaš li se Dolly Bell?” i ”Otac na službenom putu”, legendarni filmovi reditelja Emira Kusturice, važe za prekretnička djela u istoriji kinematografije ovog prostora.
Sidran se u književnosti javio šezdesetih godina, pjesmama i prozom, u generaciji mladih književnika koju često nazivaju ”šezdesetosmaškom”. Za svoje pjesničke knjige nagrađivan je najznačajnijim književnim i društvenim priznanjima (Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva, Godišnja nagrada Udruženja književnika BiH, Godišnja nagrada Izdavačkog preduzeća ”Svjetlost”, Zmajeva nagrada, itd.)
U ratu objavljena, knjiga njegove poezije ”Sarajevski tabut”, nagrađena je izuzetnim priznanjem, ”Nagradom slobode”, PEN-centra Francuske. (Prethodni laureati: Solženjicin, Saharov, Havel.)
Objavio je nekoliko knjiga poezije među kojima su “Šahbaza” (1970), “Potukač “(1971), “Kost i meso” (1976), “Sarajevska zbirka” (1979), “Pjesme” (1987), “Bolest od duše” (1988), Sarajevski tabut (1993), “Zašto tone Venecija” (1997), “Sarajevska zbirka” (1999), Morija (2006) i druge.
Jedan od Sidranovih posljednjih scenarija je “Kuduz” u režiji Ademira Kenovića, a autor je scenarija “Prvi put sa ocem na izbore”, čija ekranizacija se očekuje u Crnoj Gori, dok je sama prebačena na crnogorske prilike. Kao filmski autor, dobitnik je brojnih nagrada i priznanja.
Sidran je za “Vijesti” govorio o današnjim prilikama u filmskoj umjetnosti i kulturi uopšte na prostoru nekadašnje bivše Jugoslavije.
Važite za jednog od najvažnijih scenarista, ali i pjesnika sa prostora nekadšnje zajedničke zemlje Jugoslavije. Koja je po vama osnovna priča tog prostora i generacija koje su na ovom prostoru rasle?
- Ne volim pomodni termin 'priča'. Služi kao zamjena za stotinu drugih riječi, onih koje imenuju problem - da problem ne bi bio imenovan! Po principu nastanka izraza 'kontroverzni biznismen', da ne bi bio izgovoren tačan izraz, dogodilo se da 'priča' postane i ono što je krađa, ljubavna afera i privredni kriminal, skandal na estradi ili sudbina vodotokova i elektrana, nacija i država. Pošto je sve postalo 'priča', više ni akteri događaja, sudionici u zbivanjima, konkretne osobe, nisu to što jesu, nego su - 'likovi'. Nije ništa novo, ali je zaprepašćujuće koliko precizno svakodnevni jezik oslikava našu stvarnost.
Ne volim pomodni termin 'priča'. Služi kao zamjena za stotinu drugih riječi, onih koje imenuju problem - da problem ne bi bio imenovan!
Nema odgovora na pitanje o 'osnovnoj priči' naših, eks-jugoslovenskih prostora i generacija. Ni na nekom veoma uskom prostoru, a kamoli na prostoru 'od Vardara pa do Triglava', ne postoji jedinstvena 'osnovna priča'. Moja generacija – dao sam joj ime 'komunistička pastorčad', da bismo se razlikovali od Marićeve 'dece komunizma') - možda može govoriti kako je svjedočila stropoštavanju svih plemenitih ideja u blato biologije i o razaranju svakog svoga ideala, ali je naša tragedija i drama, u očima novih naraštaja - komedija i farsa. Ima u Karla Marksa, onog pametnog čovjeka čije vrijeme možda tek dolazi, ubitačan izraz: rad vremena na uništavanju smisla.
Pripadate poslijeratnoj generaciji autora, a u međuvremenu se dogodio još jedan rat... Ove teme su nekako dominantne u umjetnosti onih koji su kroz ratove prošli. Čini li vam se da je ex -Yu kinemtografija uglavnom ratna?
- Scenaristika je bila moja sporedna i povremena književna djelatnost, nemam uvid u sve šta se danas s time zbiva, ali se nikad ne bih usudio ikome prigovarati što se 'još uvijek' bavi 'ratnom tematikom'. Nažalost, fenomen naših prostora je da u njima prošlost ne prolazi, a sadašnjost ne postoji, niti se u njoj koprca klica budućnosti. Nama je, u Bosni, neko nedavno poručio: vi ste već mrtvi, samo čekate da vam to jave sa nadležnog mjesta.
Kako vidite kulturne politike danas u zemljama bivše Jugoslavije? Čime su po vama institucije kulture vođene?
- Ono što institucionalno postoji kao kultura, bori se da preživi. Slabi su izgledi. O kakvoj se kulturi i i njenim institucijama može govoriti u državama kojima na čelu stoje političari koji se u TV studijima, pod šatrama i na vašarima, nadmeću u pjevanju narodnjačke pseudomuzike? U kojima društvena elita puni prve redove na 'koncertima' turbofolk 'muzike'. Subkultura umjesto kulture, seoske lole umjesto političara.
Očekuje se realizacija posljednjeg dijela vaše trilogije, “Prvi put sa ocem na izbore”. Radnja o filmske priče je prebačena na Crnu Goru i ono što su u njoj posljedice stradanja tzv. informbiroovaca. Šta se desilo sa ovim projektom za koji je potpisan ugovor 2011. godine sa crnogorskim Ministarstvom kulture?
- Filmadžije su uradile svoj dio posla. Pjesnik i dramaturg Obrad Nenezić uradio je odličnu preradu scenarija sa bosanskih na crnogorske uslove. Ko ne zna da je scenarij postojao ranije, ne bi mogao prepoznati da je rađena adaptacija. Režiser Branko Baletić 'ima film u glavi', obišli smo lokacije, našli fantastične urbane prostore. – Znam da nigdje nema para, ali ne znam, to morate pitati nekog drugog, šta zapinje u proceduri. Možda se stvar radikalno ubrza onoga časa kad neki važan politički faktor prepozna da je ovaj, ovakav film uistinu fantastična mogućnost da Crna Gora Evropi i svijetu pokaže urbano lice svoga identiteta! Ono postoji, a dosadašnji crnogorski film ga nije ni dotakao! Kao što se u izvrsnim programima crnogorskih televizija brižljivo njeguje i mediteranska komponenta crnogorskog identiteta, tako bi trebalo poraditi i na njegovoj urbanoj komponenti. Crna Gora nisu samo sela i planine ! Taj se stereotip mora odbaciti i Crnu Goru svijetu pokazati onakvom kakva jeste i kakva želi da bude – moderna i urbana država na jugu Evrope. Takav se posao najefikasnije obavlja snagom filmskoga djela i medijskom prodornošću filmske umjetnosti.
Iz kultnog filma "Sjećaš li se Doli Bel"
Scenario kao nužno zlo
Koje biste scenarističke fenomene izdvojili kada analiziramo ex-jugoslovenski film i teme koje oni nose?
- Može vas začuditi, ali ja nisam ni osrednji, a kamo li dobar poznavalac materije o kojoj me pitate. Nemam pojma. Znam samo da me spopada ljutnja kad primijetim kako i danas postoji ona vrsta režisera za koje je scenarij – nužno zlo.
Galerija
Bonus video:
