Bosanskohercegovački režiser i scenarista Srđan Vuletić nedavno je bio jedan od predavača Boka art festival koji je održan u Kotoru.
Kao neko ko je završio Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu, gdje danas radi kao docent na predmetu Scenario i kao autor mnogih kratkometražnih, dokumentarnih i cjelovečernjih filmova, svoja iskustva rado dijeli sa mlađim generacijama.
Njegov najznačajniji igrani film je “Ljeto u zlatnoj dolini” koji je prikazan i na BAFF-u, a osvojio je nagradu “Tigar” na Međunarodnom filmskom festivalu u Roterdamu.
Vuletić trenutno radi na nekoliko projekata, radnja jednog od njih se dešava u Crnoj Gori, a o trenutnoj situaciji u kinematografiji pričao za Vijesti….
Nedavno ste učestvovali na Boka art film festivalu, kakva je bila vaša uloga i koliko je dobro da postoje i takvi festivali, gdje filmski radnici razmjenjuju iskustva, a mladi uče nešto novo?
Prije svega želio bih da kažem da BAFF doživljavam kao dio jedne pamatne strategije koja za cilj ima sistemsko uređenje crnogorske kinematografije u svim njenim segmentima.
BAFF je specifičan jer je to, prije svega, rekao bih festival prenošenja znanja, njegovo srce je niz radionica u kojem gosti, predstavljajući svoje djelo, imaju priliku i da pomognu mladim ljudima koji tek ulaze u profesionalne vode.
Takva je bila i moja uloga, prikazao sam svoj debitantski film “Ljeto u zlatnoj dolini” i razgovarao sam sa studentima o filmu, ali i svemu onome što mislim da im može biti zanimljivo dok rade svoja prva ostvarenja.
S obzirom na to da ste profesor na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, kakve su mlađe generacije, jesu li spremne da uče ili se nadaju uspjehu preko noći?
Ne znam čemu se nadaju, ali na Akademiji se jako puno radi i bolje je za vas ako ste spremni da učite. Za mene je ključno da nove generacije zaista budu nove generacije, da pričaju svoje priče, da govore o svojim iskustvima, a ne da recikliraju tuđa.
Sadašnji svijet je izuzetno uzbudljiv i dinamičan, oni tragaju za svojim mjestom u njemu i mogu ga naći samo ako preispituju svoju poziciju u njemu. Nadam se da će nove generacije smoći snage da budu bolje i uspješnije od prethodnih.
Do sada ste radili nekoliko kratkometražnih i dva dugometražna filma. Da li više volite da radite kratke ili cjelovečernje forme?
Napravio sam grešku kada sam odlučio da prestanem da se bavim kratkim formama. To se desilo u trenutku kada sam uradio nekoliko izuzetno uspješnih kratkih filmova i okrenuo sam se dugim formama.
Tek nakon dugo vremena sam shvatio da jednostavno neke priče dobijaju svoju punu snagu u kratkim formama.
Do prije godinu dana na ovo pitanje bih odlučno odgovorio da preferiram duge forme, ali sad bih rekao da sam neodlučan, i da su mi obje podjednako drage.
Imate i nekoliko dokumentaraca. U čemu je čar takvih projekata?
Dokumentarci su moja neprežaljena ljubav. Volim da ih gledam, ali ne i da ih radim. Ako malo bolje pogledate ex- YU kinematografiju u posljednjih desetak godina vidjećete jedan novi kvalitet upravo u doku-sektoru.
Pišete i scenarija, da li je lakše kada režirate film po svom scenariju?
Ne znam, nisam pametan. Uglavnom sam radio po svojim scenarijima i tu dok pišete vi već mislite i o budućoj knjizi snimanja. To je i prednost i mana, jer ipak je to jedan ugao gledanja na stvari. Kad čitate tuđi tekst, uvijek je zanimljivo šta je tim scenaristima važno, šta im je u fokusu u prvom planu itd. U svakom slučaju, to su dva totalno različita procesa.
U regionu se snima malo filmova i to obično budu koprodukcije više zemalja. Koliko je zbog toga teže napraviti dobar projekat?
To je i dobro i loše. Loše je jer morate godinama praktično finansirati projekat. Ali dobro je jer vi sa svakim novim koproducentom, konkursom zapravo čujete tuđa mišljenja, često ljudi koji dolaze iz totalno drugačijeg kulturnog bekgraunda, tržišta, a to uvijek unaprijeđuje projekat. Na taj način testirate da li taj projekat ima internacionalnu snagu.
Ima li neki projekat na kojem trenutno radite?
Ima više projekata kojima trenutno radim. Radnja jednog od igranih dešava se u Crnoj Gori. Tu je nekoliko ponuda za rad u pozorištu i, povrh svega toga, pišem jednu seriju, što je prvi put da se okušavam u toj formi.
Nedostaju nam dramski pisci
Radite i predstave u pozorišu, koliko je to drugačije od filmova?
Totalno. Od načina produciranja, koje je beskrajno jednostvanije nego na filmu do samog procesa rada i na kraju “plasmana proizvoda“. Ono što pozorište traži je živ tekst, koji se bavi aktuelnim problemima društva.
U tom smislu mislim da moramo raditi na proizvodnji dramskih pisaca. Pozorište je izuzetno moćan medij, ali traži strategiju, i volju struktura koje upravljaju pozorištima, pogotovo imajući na umu da su pozorišta i predstave uglavnom na državnim budžetima.
Što se tiče ovog kreativnog dijela, meni je izuzetno zanimljiv proces rada sa glumcima, jednostavno je to uvijek neka fiskultura u oblasti komunikacije, diplomatije, demokratije i improvizacije koje film nekad ne trpi.
Bonus video:
