“Svaki čovek bi želeo da bude to makar na pet minuta, svaki bi voleo da provoza neki dobar auto, sa nekom dobrom devojkom, sa malo zlata na sebi”. Ovo je jedna od replika koje su ušle u anale, protagoniste kultnog dokumentarnog filma “Vidimo se u čitulji” reditelja Janka Baljka, baziranom na knjizi novinara Vojislava Tufegdžića “Kriminal koji je izmenio Srbiju”.
Dvadeset godina prošlo je od knjige i filma, a situacija ne djeluje kao da se mnogo promjenila, pogotovo ako uzmemo u obzir skorašnje obračune klanova, likvidacije i eksplozije u Crnoj Gori. I poslije dvije decenije rečenice iz filma se citiraju, a njegovi protagonisti, iako mnogi nisu doživjeli ni premijeru filma, su idoli mnogim mladim ljudima sa ovih prostora.
Kako bi obilježio jubilej Tufegdžić je upravo izdao nastavak knjige, “Vidimo se u čitulji - 20 godina poslije” u kojoj je pokušao da iz novog ugla osvijetli značajne događaje iz nedavne prošlosti, poput ubistva premijera Srbije Zorana Đinđića i uspon ozloglašenog Zemunskog klana. “Pokušao sam da objasnim logiku kriminala i kako se to samo nama dogodilo da uličari postanu uspješni građani. Zaključak nije obećavajući”, izjavio je Tufegdžić na nedavno održanoj promociji knjige u Beogradu, prenose srpski mediji.
Novinar Momčilo Petrović je na promociji kazao da su najzanimljiviji detalji u novoj knjizi opis šverca nafte iz 1993. kojim je uz dozvolu vlasti upravljao Željko Ražnatović Arkan, kao i ubistva hrvatskog direktora INA-e u Njemačkoj Stejpana Đurekovića jula 1983. “Danas su ti ljudi ugledne ličnosti, stubovi našeg društva, čitamo o njihovim poslovnim uspjesima... To je poražavajuće”, kazao je Petrović.
Od 19 glavnih aktera prve knjige 2012. bilo ih je devet živih, a autor kaže da danas nije spreman da ih prebrojava, samo ističe da su to “ugledni poslovni ljudi”.
“Više nemamo trenerke i patike, imamo odijela. Nemamo kafiće, imamo kabinete, Internet, sastanke u inostranstvu i količina novca je veća”, naveo je autor. “Najružnije pitanje koje su mi novinari postavljali je koliko još ima živih. Ipak su to ljudi koji su prije 20 godina nama učinili veliku uslugu i pristali iz njima znanih razloga da pričaju pod imenom i prezimenom i nisu se skrivali. Da nije bilo njih takvih kakvi jesu, ne bi bilo ni ove knjige”, dodao je on.
Preživjele je posljednji put 2012. prebrojao “Blic”. Prije 1993, prije nego je Janko Baljak počeo snimanje filma, od žestokih beogradskih momaka već nisu bili među živima Romeo Savić, Dejan Marjanović Šaban, Slaviša Pavić Pirke i Aleksandar Knežević Knele. Do 1995, kada je film završen, ubijeni su Goran Vuković Majmun, Bojan Banović, Mihajlo Divac... Čitulje su se do 2000. i ubistva Arkana samo ređale.
Prema posljednjim objavljenim podacima jedan od najuspješnijih među preživjelima je Željko Rutović koji je, kao i u filmu, ostao neosuđivan i bavi se biznisom. Vlasnik je hotela, lanca gril lokala i u braku sa nekadašnjom učesnicom rijalitija “Farma” Mirjanom Božović. Nenad Branković Nena se povukao iz svijeta podzemlja, kao i Ljubomir Manojlović Buca. Dragan Nikolić Gagi je nastavio sa kriminalnim poslovima u Austriji, Italiji i Njemačkoj, a trenutno u Srbiji izdržava kaznu od 30 godina za ubistvo Željka Ražnatovića Arkana 2000. Predrag Vladušić je preživio niz atentata i povukao se iz kriminala, dok je Miodrag Baškalović Mija prema pisanju medija preuzeo voždovački klan. Vladan Kontić je u žižu ponovo došao 2006. kada je u obračunu sa Lukom Bojovićem ranjen u nogu, a zatim se našao na stranicama novina i poslije tuče na jednom beogradskom splavu. Srđan Kačavenda je ostao u kriminalu.
Jedina djevojka iz filma Sonja, koja je postala poznata po rečenici: “Želim da budem poznata, da me svi znaju”, udala se za kontroverznog biznismena Gorana Marića koji je ubijen 2009. Nakon toga se udala za fudbalera Nikolu Lazetića.
Kristijan Golubović je vjerovatno najpoznatiji protagonista filma, koji je u posljednje vrijeme bio čest sagovornik srpskih i regionalnih medija što mu je još više povećalo popularnost. Čak je vodio i jedan TV šou, imao izložbu slika, a mladima je postao idol. Do sada je preležao 23 godine po zatvorima širom Evrope, a trenutno čeka na izdržavanje kazne od 14 godina zbog trgovine drogom.
“Da sam znao kako će sve to da se završi nikada ne bih pisao o njima. Skoro 20 godina potom mogu da kažem da su bili benigni u odnosu na sve što se desilo kasnije”, izjavio je Tufegdžić.
Stalna vraćanja i podsjećanja na devedesete
Uz stalna vraćanja i podsjećanja na devedesete, protagonisti filma “Vidimo se u čitulji” su posljednje vrijeme ponovo aktuelni. Ili možda nikada nisu ni bili zaboravljeni, samo su sada stekli nove fanove.
“Kao što se sada generacija iz šezdesetih loži na Tita i na cijelu priču Titovog kulta, tako mislim da se sada ovi klinci vraćaju u devedesete kao neko vrijeme nemam pojma čega. Oni (protagonisti filma) su bili na naslovnim stranama, užasno popularni, popularniji od estradnih zvijezda, od pjevačica, sportista, svih živih", kazao je autor filma, Janko Baljak u intervjuu za B92.
On je istakao da bi više volio da je njegov film zaboravljen nakon godinu i po dana, ali je on nažalost, iz godine u godinu, sve aktuelniji.
“On je bivao aktuelniji kako su se selili svi ti likovi u čitulje, ali vidim da se danas ništa nije promijenilo i da se na ulicama ponovo ta tenzija osjeća i da ima ta neka nostalgija za 90-im, i da se taj film danas tumači i čita na potpuno drugi način, što mene privatno ne raduje, a kao autora - nekoga ko želi da mu film bude dugovječan i da je uradio nešto što ima neku težinu koja traje dvije decenije - to je dobra stvar”, istakao je Baljak u razgovoru za N1. On je objasnio i zašto nikada nije snimljen nastavak filma “Vidimo se u čitulji”.
Kako nekome smrt može da bude uzor
Baljak objašnjava i zašto nikada nije snimljen nastavak filma “Vidimo se u čitulji”.
“Poučeni iskustvom ovog filma niko od tih nasljednika voždovačkog, zemunskog, zvezdarskog, surčinskog, novobeogradskog klana ili kako su se već zvali, nije želio da učestvuje”, zaključio je autor.
U bivšim komunističkim zemljama pogođenim tranzicijom u kojima standard vrtoglavo pada nije teško pretpostaviti zašto mladi, kojima budućnost nosi samo siromaštvo, neizvijesnost i strah, vide idole u akterima kultnog filma, iako mnogi nisu među živima. Članstvo u nekoj bandi donosi im lako sticanje novca, raskoš i zadovoljstva, uz osjećaj (lažne) bezbjednosti. Baljak negira da je od sagovornika u “Vidimo se u čitulji” napravio heroje i u intervjuu za O radio ističe da je sve stvar percepcije. “Meni su kritičari postavljali to pitanje u smislu 'napravio si marketing za te ljude i učinio ih herojima za klince'. Međutim, film iza kojeg stojim kao autor ima svoj eksplicitan kraj. Tokom snimanja, troje ljudi je izgubilo život.
Poslije 20 godina više skoro niko nije živ. Ako to nije dovoljna opomena, sama sudbina glavnih junaka, onda ne znam kako nekome smrt može da bude uzor”, smatra on.
Bonus video:
