Gluplji i tuplji Da (Dumb and Dumber To, Boby i Peter Farelly, 2014)
Da bi se shvatila originalnost određenog umjetničkog djela neophodno je isto smjestiti u odgovarajući kontekst. Čitaocu koji ne obraća pažnju na istorijske okolnosti, lako može promaći revolucionarnost Petrarke koji se u mračnom, srednjem vijeku osilio da opisima koji bi se danas smatrali naivnim sablažnjava savremenike. Na sličan način, granice onoga što je dopustivo u komedijama mijenjali su mnogi, od Bastera Kitona do Mela Bruksa. U trenutku kada je izgledalo da je sve već rečeno, pojavili su se filmovi braće Fareli. Piter i Bobi su još od svog debija, odnosno od filma „Glupan i tupan“, uspjeli da naljute feministkinje, udruženje invalida, kao i osobe sa posebnim potrebama. U nedostatku boljeg izraza, tadašnja kritika je humor u ovom djelu okarakterisala kao „toaletni“. Do tada nezapamćen stepen neukusa je brzo prerastao u kult zato što je pretjerivanje bilo toliko da je djelo prešlo granicu koja očajno razdvaja od izuzetnog. Da uspjeh nije slučajan, braća Fareli su pokazali sa „Ima nešto u vezi Meri“, a poziciju kraljeva neukusa su dodatno cementirali „Filmom 43“. Ove godine, u bioskopima je drugi dio njihovog debija.
Lojd (Džim Keri) i Hari (Džef Denijels) saznaju kako Hari boluje od neizlječive bolesti zbog koje će morati da uradi transplataciju bubrega. Ubrzo se otkriva da Hari ima vanbračnu ćerku, zbog čega obojica kreću u potragu za njom.
Već od prve scene u kojoj ćemo gledati kako Hari naživo vadi Lojdu kateter, jasno je da Farelijevi nisu ublažili svoj humor. Zahvaljujući uspomenama glavnih junaka, često će se događaji iz sadašnjosti preklapati sa onim što se već desilo, pri čemu će prošlost biti na nivou skeč minijature. Pojedine scene (odlazak sa kraja na kraj Amerike) se mogu posmatrati i kao ekranizacije viceva, dok će druge (dio sa guranjem u grm) služiti kao podsjetnik na prvi dio.
I pored očekivane oštrine, djelo krasi gotovo dječija naivnost. Kao što je kod djece često da se smiju psovkama za koje ne znaju šta znače, naši nepametni junaci će se isto tako podsmijevati okolini. U skladu sa tradicijom iz užasnog (odnosno odličnog) „Filma 43“, parodiraće se menstruacija i seksualni poremećaji, što će vjerovatno oduševiti fanove prvog dijela, a ujedno i definitivno odbiti sve one kojima takav humor ne prija.
Ipak, „Gluplji i tuplji Da“ je djelo jasno postavljene strukture koje je više od niza skečeva. Krimi zaplet sa Adelom Pinčlou (Lori Holden) i Lipenkot blizancima (Rob Rigle) filmu daje potrebno dinamiku, iako je priča očekivano plitka i predvidljiva. U skladu sa tradicijom, dinamika se odnosi ne samo na akcione sekvence, već i na takmičenje u naprednoj analizi prdeža, koje je baš ono što čitalac i misli da je.
Da se nešto ipak promijenilo u posljednjih dvadeset godina, koliko je prošlo od prvog dijela, autori pokazuju na Ken konferenciji. Jasna inspiracija za ovaj događaj su Ted predavanja koja okupljaju istaknute intelektualce. Lojd i Hari dolaze na konferenciju kao istaknuti naučnici, a nedostatak inteligencije okolina uporno tumači kao ekscentričnost genijalaca. Vrhunac predavanja je scena sa profesorom Dilbekom koji je očigledno modeliran po uzoru na Stivena Hokinga. Zbijati šalu sa doktorom u invalidskim kolicima koji preko govornog aparata kazuje gadosti (a ujedno je i jedini glas razuma u sali) je sa jedne strane apsolutno uvredljivo, ali se sa druge bar ne pravi da hendikep ne postoji, već ga skretanjem pažnje na njega čini urnebesno prihvatljivim. U suštini, braća Fareli odbijaju da invalide tretiraju sa dužnim poštovanjem, već se punom snagom obrušavaju na njih baš kao što to rade i sa bilo čim čega se dohvate.
„Gluplji i tuplji Da“ gledaocima pruža upravo ono što očekuju, odnosno riječ je jezivo neukusnom filmu čija je količina nekvaliteta tolika da se povremeno pretvori u kvalitet. Onima koji su uživali u prvom dijelu ovaj će ponuditi više nego dovoljno zabave, dok ostalima preostaje samo da plaču, i to ne od smijeha.
Ocjena: 6/10
Bonus video:
